Хвала! Zaista, hvala svima!

Prošli sam utorak proveo u Jasenovcu i u Pakracu. Na dvjema liturgijama, u jasenovačkoj manastirskoj crkvi (u koju, hvala dragom Bogu, uskoro stižu monahinje, pa će biti i svakodnevne molitve i života) i u sabornoj crkvi u Pakracu (gdje su patrijarh Irinej, mitropoliti i vladike u pratnji domaćina, episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka, sahranili četvoricu zaslužnih pakračkih vladika) ponovo sam, nakon niza suhopustih godina, osjetio Božju prisutnost i bio jedan uz tu moju pravoslavnu braću i sestre. Bio sam Crkva.

Želim, stoga, kazati: Хвала.

Hvala domaćinu, gospodinu Jovanu, hvala patrijarhu, hvala vladikama, svećenicima i đakonima, hvala tom narodu, od srca i najiskrenije – hvala!

Dok sam se vraćao doma, a već je bio mrak, razmišljao sam o mnogim doživljajima toga dana i posebno su mi se vrtjele riječi ministra kulture RH Zlatka Hasanbegovića i patrijarha Irineja Gavrilovića, izrečene na večeri u Lipiku (nakon parastosa i obilaska eparhijskog dvora u obnovi u Pakracu). Ministar je naglasio da je ohrabren susretom pape Franje i moskovskog patrijarha Kirilla te da mu to ulijeva nadu i daje snagu za važan zadatak, a to je promovirati mir i dijalog te graditi ekumenizam, dok je patrijarh Irinej kazao da Srbi nemaju bliže osobe nego što smo im to mi, Hrvati. Govorimo istim jezikom i manje-više (ne želim nikako omalovažiti agnostike i ateiste) dijelimo istu vjeru.

Pisati, reče Kafka, znači otvarati se preko svake mjere. Ja to najiskrenije pokušavam učiniti u ovim kolumnama. Nisam siguran da će vas ova kolumna zadovoljiti jer nisam baš inspiriran (zapravo, jako sam umoran), ali napisana je iz želje da svjedočim jedan odnos povjerenja. Mene i pravoslavaca. Vremena nisu ugodna. Mnogima se opet javljaju strahovi. Mnogima je noć. Sretni oni koji u tamnoj noći vjeruju u sjaj svjetlosti

Ali, rekao je Irinej u Jasenovcu i u Pakracu, kršćanima se dogodilo i događa da im se zamrači um i da izgube svijest o sebi, svoju humanost niječu i gaze gazeći druge.

Te sam večeri išao u krevet spokojan jer sam svjedočio važnim stvarima, a neke i dogovorio (među kojima je i intervju s gospodinom Jovanom Ćulibrkom koji donosimo na portalu i kojeg vam toplo preporučujem da pročitate). Štoviše, bilo mi je drago što sam se na kraju večere srdačno pozdravio s ministrom Hasanbegovićem, mada on zna da ga ne podržavam kao ministra, jer badava nam je kršćanska vjera ako nismo sposobni pružiti ruku i iskazati poštovanje i onima s kojima ne dijelimo ukuse; naime, lako je biti dobar s onima s kojima nemamo sporove: humanost se pokazuje osobito u trenucima kada u iskušenje dolazi naš smisao za toleranciju i ljudskost.

Bolje je biti ono što jesmo nego nastojati da nas se naziva pravednima i da nas se obasipa pohvala, uglavnom nezasluženima.

Osim toga, vjerujem da nam je potrebna fantazija, imaginacija kako bismo preživjeli. Meni toga dana nije bilo toliko važno što mislim o dr. Hasanbegoviću kao ministru (o tome sam pisao i dovoljno rekao uređivanjem ovoga portala), već jesam li sposoban u ministru prepoznati čovjeka, brata?

Uspio sam i zbog toga moram zahvaliti domaćinima, pravoslavnima.

Nekako kada sam upoznao sadašnjega papu Franju, kao profesora i rektora isusovačke filozofske i teološke škole koju sam početkom 1986. krenuo pohađati u San Miguelu kod Buenos Airesa, vodio sam razgovor s biskupom iz našega kraja mons. Lagunom, koji me je saslušao jer sam mu pokušavao pojasniti da mi je izuzetno teško pomiriti hrvatski i argentinski, da ne kažem i latinoamerički identitet, te da sam željan smirivanja povijesti u meni. On mi je rekao da ljudi s velikim, intenzivnim emocijama, nažalost, ne znaju kvalitetno živjeti, što ne znači da su im životi promašeni.

Vjerujem da nam je potrebna fantazija, imaginacija kako bismo preživjeli. Meni toga dana nije bilo toliko važno što mislim o dr. Hasanbegoviću kao ministru (o tome sam pisao i dovoljno rekao uređivanjem ovoga portala), već jesam li sposoban u ministru prepoznati čovjeka, brata? Uspio sam i zbog toga moram zahvaliti domaćinima, pravoslavnima

Svi oni koji me poznaju, a osobito oni koji misle da sam moj život precizno ili uspješno prenio u knjigu ”Argentinski roman” (ti mi se gotovo svakim danom javljaju iznenađujući se različitim doživljajima nakon čitanja knjige), misle da imam kvalitetan život. Međutim ja sam sklon zaključiti s pokojnim biskupom Lagunom da nisam znao kvalitetno živjeti. Je li mi preostalo dovoljno dugo ili dovoljno vremena da to ispravim?

Znam, u to sam pak siguran, da otkako prijateljujem s mitropolitom Porfirijem Perićem, te otkako sam zadobio povjerenje i priznanje patrijarha Irineja, mitropolita Amfilohija Radovića, bačkog episkopa Irineja Bulovića, a sada i prijateljstvo vladike Jovana Ćulibrka (što se ne bi dogodilo da nisam još 1992. shvatio i odlučio da moram ispružiti ruku Srbima i držati je ispruženom, pa makar završila odsječena, doslovno i metaforički rečeno), moj je život postao kvalitetan.

To je ona vrsta kvalitete koju sam dobio prijateljevanjem s rektorom i mentorom, a sada kolegom na portalu Peterom Kuzmičem, isto tako dragom i meni vrlo važnom osobom i suradnicom Jadrankom Brnčić, pa tako i s nekim katoličkim svećenicima i redovnicima i redovnicama koji su se, jer je to trebalo i bilo je pravedno, na ovaj ili onaj način također našli na Autografu.

Ta vrsta kvalitete leži na spoznaji da su riječi ljubav i bratstvo moćnije nego prizori fašista i crnokošuljaša na Markvom trgu ili na Trgu bana Josipa Jelačića, mada će se ovi naći na naslovnicama, dok oni koji promoviraju evanđelje i suživot, osim rijetko (i zato nam je papa Franjo sada toliko važan), neće biti udarna vijest.

Zašto vam ovo danas pišem? Zato jer se iza taštine pisca krije urgentnost svjedočanstva nekog dubljeg ”ja” od onog kojeg odavno više ne mogu zadovoljiti pohvale zadovoljnih ili zahvalnih čitatelja. Čak i djela koja su sasvim formalistička, literarna ili estetska govore o strukturama našega jastva i o univerzalizmu.

Kada kažem da mi je bilo drago rukovati s Hasanbegovićem u tom i takvom kontekstu i okruženju, želim reći da i on i ja možda, svatko u svojem trenutku, bivamo nošeni ideologijama koje iščezavaju, ali važna je metafizika, važan je trenutak kada više nema prostora za oslonac na dominantan diskurs partije ili crkve, kada više nisu bitne ni stolica ni stol, već važi samo duša.

Vjera koja ne postaje kultura je vjera koja nije u potpunosti prihvaćena, koja nije cjelovito domišljena i koja nije vjerno življena. A kultura je moć razgovora. Kultura je sve samo ne nešto rubno i sporedno u cjelini života. Ona je skrb za sam temelj smislena života kako svakog pojedinca tako i svake ljudske zajednice

Vjera koja ne postaje kultura je vjera koja nije u potpunosti prihvaćena, koja nije cjelovito domišljena i koja nije vjerno življena. A kultura je moć razgovora. Kultura je sve samo ne nešto rubno i sporedno u cjelini života. Ona je skrb za sam temelj smislena života kako svakog pojedinca tako i svake ljudske zajednice.

Pisati, reče Kafka, znači otvarati se preko svake mjere. Ja to u ovim kolumnama pokušavam, najiskrenije što mogu. Nisam siguran da će vas ova kolumna zadovoljiti, jer nisam baš inspiriran (zapravo, jako sam umoran), ali napisana je iz želje da svjedočim jedan odnos povjerenja. Mene i pravoslavaca.

Vremena nisu ugodna. Mnogima se opet javljaju strahovi. Mnogima je noć.

Sretni oni koji u tamnoj noći vjeruju u sjaj svjetlosti.

Dakle, još jednom: Хвала.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora