autograf.hr

Stalno ponavljam film u svojoj glavi. U ordinaciji sam. Sama. Razgovaram na telefon s Radom. Odjednom počinje tresti. Potres, kažem. Malo zbunjeno stojim i dalje na telefonu. Rada je u autu. Opet potres, kaže.

Tog užasno hladnog jutra većina nas je već u 6 sati i 25 minuta stajala vani, ispred zgrada, dok je oko nas pršio neki savršeno nelogičan snijeg na prvi dan, već ionako okrutnog proljeća.

”Čovjek može živjeti bez znanosti, može živjeti bez kruha, ali bez ljepote čovjek više ne bi mogao živjeti jer tada ne bi postojalo više ništa što bi mogao učiniti za svijet. Cijela tajna je u ovome, cijela povijest je ovdje.”

U nedjelju 4. listopada sam, ne misleći pritom ništa loše, pila kavu i lakomisleno surfala po internetu kad sam se iznenada poskliznula i survala u srednjovjekovnu provaliju.

Neki dan mi je Branimir Pofuk rekao kako se neočekivano oduševio serijom ”Noć živih mrtvaca”. Više je puta ponovio: ”Svi su inficirani. Svaki pojedinac, svaki član društva je zaražen. I kada umre, neovisno o načinu, postaje zombi, živi mrtvac.”

Ne postoji moćnija i destruktivnija epidemija, od one koja je naš narod zahvatila davno prije tegobne 2020. Ta se epidemija čvrsto ukorijenila i sasvim razmahala, inficirajući pritom i staro i mlado.