autograf.hr

Kad bi se ka dica igrali na male branke, onda smo umisto pravog gola stavili dva bovana. Diš lipše. Pogotovo šta ga je mirila ista noga da ne bude ukreja si. Gol skoro ka bombon. Ali uz svu tu lipotu uvik bi nasta problem kada bi neko tuka balun koji bi priletija oni bovan. Kako […]

Kako smo noć prije prve povorke ponosa nas dvoje dobro zaružili s nekim dragin svitom, onda san skoro zakasnija na prvi Pride Split. Kad me ujutro onako podbulog, s podočnjacima do poda, nepočešljanog i bradatog vidila samo je rekla: ”Ja ti mužu ne iden jer ako si ti takvi, kakva san tek ja!?” I stvarno […]

Kada mi je prije dva milijuna godina čuveni Hajdukov zajebant Ivica Hlevnjak Bukle priča jednu priču, po običaju mu nisan virova, naravno jer je on nevjerojatan lažov. Naime, tamo neke davne godine je u New Yorku tija prić na drugu stranu Pete avenije, ali ne bi gospe, nikako. Milijuni auta piće sto na sat u […]

Svaki, ali baš svaki rat mi je kao stanje uma totalno stran. Imam osjećaj da je bliža Eskimu pješčana sunčana plaža ili nekom Zulu plemenu pariška Olympia ili krojačici u Varteksu Bentley nego meni rat. Zato svakom pištolju, tenku, haubici, napalm bombi, nosaču aviona, dronu i u konačnici ratu jebem mater. Kvragu vi i ta […]

V. – Uvažene kolegice, na početku sjednice sve vas skupa lijepo pozdravljam, a sad molim zamjenicu da prebroji nazočne kako bismo ustvrdili imamo li kvorum bez kojeg ne bismo mogli donosit validne odluke. Jesmo li svi tu?P. – Zahvaljujem, gospodine predsjedavajući, i samo malo neka nas prebrojim. Ja sam tu, Gorjana isto, a i vi […]

Kad mi netko spomene Čeličnu lady koja je nogometnim huliganima stala na kraj, meni se momentalno zagropaju svi unutarnji organi, a moždane ni ne spominjem. A evo i zašto. Naime, lako je bilo Margaretici sve to dovest u red kad je njena Velika Britanija još prije 200 do 300 godina sve svoje divljake, razbojnike, krvoloke, […]

Šta nam se sve više gomilaju godine onda sve rjeđe idemo u goste, a za pravo reći manje i zovemo neki dragi svit kod nas doma. Velika je to zajebancija za ono malo gušta jer sve te silne pripreme nas izuvaju iz papuča komoda u koji smo upali, a ne želimo iz njega izići. Ali […]

Gledali smo i ona i njen ja nedavno neki putopis u kojem je vrsni engleski putopisac ustvrdija kako se po količini osmijeha, koji se u svakodnevnom životu lipo vide na licima slučajnih prolaznika, lako da procijenit sreća neke nacije. I još je doda kako osmijeh, ma kakav bio, potvrđuje ovo pravilo jer, bože moj, osmijeh […]

– Alo, zete! – Mmmmm… – Šta mučeš, bogati! Aj, probudi se više! – Mmmm… – Ma vidi ga kako spava snom pravednika, a kriv je po svim osnovama. – Mmmmmm… – LIMIĆUUUU, BUDI SE!!!

– Zete! – Šta je sad? – Zovi mi notara! – Asti ga, oli je napokon došlo vrime za pisat testament? – Ne drobi nego ga zovi!

Ova moja bidna žena, koja me trpi priko četrdeset godina, svaki se put hoće samoubit kad me vidi s bilo kakvim alatom u ruci. I sasvim je nebitno je li mi u ruci osvanija čekić, kacavida, klišta oli pinel jer ona empirijski zna da ću se gadno ranit, a onda ajme njoj sa mnom. Ako […]

Iako bi u glavi još igra na franje, graničare, vatalo i kukalo, tilo mi govori: Daj, ne pizdi, ostarija si! I u tom svakodnevnom sukobu sam sa sobom, mozak mi je pomoga da svatim kako je tilo ipak u pravu. Naime, sad san pročita kako je od sarajevske Zimske olimpijade prošlo 40 godina. Ej, četrdeset! […]

Kako je i meni ovako pošteno tupastom jasno da je svemir beskonačan, jer da ima kraja šta se, molit ću lijepo, nalazi s druge strane tog kraja?!, onda ću se u ovoj priči teleportirat do sada poznatog najudaljenijeg ruba. A tamo idem samo radi toga da se vratim ovdje odakle sam krenija.

Iako je partila prije dvi godine nisu u nepovrat otišla sjećanja na moju omiljenu pljunicu Seku. Evo jednog od prije tri godine kada me u jutarnjim satima, onako natašte, dočekala u sačekuši i oplela svoju viziju seljačke bune i divljačkog denmonštrancjuna u Washingtonu koju je iz sjene vodio prežidente jer se nije moga pomirit s […]

Da sam se kojim slučajem rodio ka žensko sigurno bi se zva Matea Gubec ili Ivana Orkleanka. Naime kad vidim šta sve one bidne od nas u 21. stoljeću moraju trpit, jebalo majku, ako ja ka žensko ne bi digao internacionalnu bunu i cipa bi se s tim buzdama ako treba do istrebljenja. Idemo redom.

Jutros me prije prve jutarnje kave ničim izazvana žena počela politički zajebavat. Meni se muči, a ona se ne gasi. Sve me nešta propitkuje oko ovih plinovitih, korupcijsko oglašivačkih, ministarskih, tajkunskih, bespravnih i inih afera koja jednu drugu miče s trona javnog interesa. A najviše je zanimalo je li Vujnovac sad novi Todorić.

Ne sićan se točno koliko san ima godina, ali znan da još nisan bija za školu, kad nan je u goste doša jedan barba šta je ocu bija masu puno nešto važan. Mi smo se dica lipo obukli, počešljali i po naređenju bili pristojni. Onda je mater svako malo ovoga barbu pitala oće li još […]

Kada sam početkom devedesetih na Radio Splitu u eter sočno opsovao niko, ali baš niko, mi to nije uzeja za zlo, budući je slušatelj u programu uživo ispričao do zla boga tužnu priču. Ukratko, taj pegulani slušatelj se po duši izjadao šta mu se dogodilo u samo jednom danu. Najranije ujutro je od likara saznao […]

  Oduvik mi je bilo komično, a može i tragikomično, vidit nečije kancelarije ukrašene kipovima, poprsjima ili gipsanim, mesinganim ili kamenim glavama trenutnih vladara i to obično namištenim negdje na vidnom mjestu.

Još od kada se rahmetli Franjo bija puno naidija na Dalmatinsku akciju i kad su čelni članovi ove separatističko – orjunaško – fašističko – anarhističke – terorističke organizacije nadasve zasluženo čapali bajbukanu, mene uvik uvati smij kad se sitin koji je to kalibar od terorista bija. Čista Al-Qaida.