autograf.hr

Prije petnaest godina snimao sam film u Izraelu. Bio je to film po romanu ”Love Life” (”Ljubavni život”) poznate izraelske književnice Zeruye Shalev. Snimali smo u Tel Avivu, Jeruzalemu i nekim dijelovima Gaze. Bilo je to vrijeme najvećega primirja između Izraela i Palestine. Mislio sam da svijet kreće prema boljim danima i da će se mnogi nesporazumi prevladati.

U posljednje vrijeme provodim više vremena u Zagrebu nego što sam to činio zadnjih dvadesetak godina. Uglavnom obilazim Danila i Anu, Luciju i svoje unuke Sergeja, Ivana, Anastasju, Pavla i Kalu.

Rijetko viđam Dragu Mlinarca, ali kad god ga sretnem ushiti me svojom čudesnom karizmom. Za njega je vrijeme stalo u pet poslije podne prije 30 godina i on, osunčan tim magičnim popodnevnim svjetlom, provodi vrijeme kroz svoje sklopljene vjeđe i igra se svojim notnim crno-bijelim tipkama kao sjenama dana i noći…

Draga moja Jagodo! Kad god bih dolazio k tebi, ove tvoje zadnje bolne godine, pružala si mi ruke i govorila: – Ne daj me, drži me za ruke.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora). Prvi put sam u Zagreb došao godine 1966. Stigao sam na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti.

Moja majka je prala veš na ruke.Kad se oženim kupit ću svojoj ženi mašinu za veš, govorio sam pred ocem samo da ga nerviram.Oženio sam se s dvadeset tri.Prerano, sine, govorio je otac samo da me nervira.Svadba bješe ko svadba i šta da se priča I moja balerina u bijelom.

Na kraju jedne strme ulice u Puli ima jedna vulkanizerska radionica u kojoj majstor Oto krpi i mijenja automobilske gume. Oto ima, čini mi se, četrdeset i neku, iako bi mu mogla biti i pedeset i neka, ali on je od onih mršavih, žilavih, skladno građenih i kao struna napetih muškaraca, koje se obično nikad […]

Dragi moj Boro, odmah da ti kažem da te više nikada ni za kakav savjet neću pitati jer eto kako to završi… A samo sam te pitao što da radim i kako da se postavim prema ovima iz Vinkovaca što mi otkazuju koncert na koga su me bili pozvali i, kako kažu, sve zbog mladih […]

Jer svet ovaj suncu nije jedina briga. (Branko Miljković) Amerika se odlukom Joea Bidena povukla preko noći iz Afganistana. Talibani dolaze na svoje. Ubijaju one koje su odlučili ubiti. Ženama s glavama neumotanim u marame skidaju glave s ramena.

Još jedno ljeto prođe na ovome čarobnome brijunskome otoku, na kome smo davne 2001. godine, razvili jarbole našega ”Ulysses” broda i plovimo ovim morem, kao neki začarani Odiseji, vraćajući se svome domu i odlazeći od njega. Ta naša avantura koju smo započeli sa Shakespeareovim ”Kraljem Learom” koji se tako elegantno smjestio na malome Brijunu i […]

Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća nije bilo mnogih stvari za kupiti u onoj našoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To je bilo i razumljivo. Nova država se tek stvarala. Prvo se porušena zemlja obnavljala, a tek su onda druge stvari potrebne za život dolazile na red.

Moj prijatelj Marjan Pogačnik bio je kapetan podmornice. Nisam znao da je to najviši pomorski vojni čin u mornarici. Veći i od admirala. Tako barem govore oni koji poznaju skrivene vojne tajne.

Dragi naš druže Tito! Već odavno si me bio naučio da se nas dvojica oslovljavamo s ti. Pa premda s time nisam imao problema u mome pionirskome statusu kada sam ti zajedno sa svojim drugarima pjevao iz svega glasa: ”Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”, kada sam dosegao svoje […]

Kada se dogodio taj strašni potres u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim gradovima i selima, zaželio sam odmah otići tamo i pridružiti se svim onim ljudima dobre volje koji su pohitali da pomognu unesrećenim žiteljima Banije ili Banovine (već kako vam drago).

Prvi put sam ga gledao na televiziji, negdje početkom šezdesetih. Bio je mlad i neobično mršav. Pjevao je neku pjesmu o kiši i jeseni. I danas se sjećam tih riječi: ”Noć, noć, lampioni, ulicom pustom pust vjetar jeca. Jeca i plače nad katedralom, dažd pust u nama…”

Toga dana probudila me moja žena Lenka oko 8 ujutro. Stajala je potpuno obučena iznad kreveta u kojem sam te noći spavao u Nininoj sobi jer otkako smo ostali sami u našem riječkome stanu, često biram neku od soba mojih kćeri da na taj način lakše prebolijevam njihov odlazak, a i da na miru pročitam […]

Prvi put sam u Zagreb došao godine 1966. Stigao sam na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti.

Drago Pilsel, čovjek kojega poznajem samo preko slike u novinama, ali za kojega sam siguran da želim s njime sjediti u kavani, piti crno vino i družiti se, nagovorio me da prihvatim njegovu ideju i da se pridružim slobodnim misliocima okupljenima oko zagrebačkoga portala Autograf.