autograf.hr

Kupujemo vojne avione za Ratno zrakoplovstvo. Srce lupa ubrzano. Bit ćemo važni. I opaki. Posebna vožnja bit će upriličena za predsjednika države, a sljedeća za predsjednika Vlade. Ili obratno. Jer Vlada mora odriješiti kesu. U kojoj su pare.

Odahnuh. U Dnevniku Nove TV voditelj je obavijestio javnost kako je dovršeno vještačenje Hrvatske psihološke komore u vezi sa slučajem ubijene dvoipolgodišnje djevojčice Nikoll. Zaključak je kratak: sve je odrađeno po zakonu, a greškama se nije bavilo. I ni riječi više.

Forzicije i narcisi zažutjeli su moj trpučanski vrt, tulipani samo što nisu u punom cvatu, ali ne osjećam proljeće u zraku a još manje u sebi.

U jednoj zemlji na brdovitom (Zapadnom, kažu) Balkanu, od stoljeća sedmog do danas, nije se ozbiljno razgovaralo o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju. A onda su neke žene počele govoriti o tome što im se događa(lo) na poslu, fakultetu, ulici, tramvaju, kafiću…

Već dva tjedna, negdje oko ponoći, odlučim pogledati neki dobar film ili seriju. Krenem u ozbiljnu pretragu, a onda redovito završim na nekom američkom božićnom filmu, prozirnom do boli, kad mi je kod prve scene jasno kakva će biti posljednja.

Nisam otišla do Adolfovca kako bih se opet posramila u ime ubojica obitelji Zec. Kad se već ubojice ne srame. Nisam smjela. Kao što već dva tjedna ne smijem vidjeti svoje unuke i njihove roditelje. Kao što već dva i pol mjeseca nisam vidjela muškarca uz kojega vozim slalom, više ili manje uspješno, punih četrdeset […]

”Jesen je i biva sve jesenije”, napisao je Krleža nekoć davno. Danas možemo nepoetski nadopisati i sve ”koronavirusnije”.

Najradije bih napisala Nothing but silence i isključila komp, ali još uvijek nisam naučila reći neću ni kad mi to utroba svom silinom nalaže.

Polako počinjem razumijevati ljude koji se mukotrpno penju na planinske visove, skaču padobranom, probijaju se prašumama, lete zmajevima, pokušavaju savladati opake brzace… jer, uspiju li, sreća je neizmjerna. Pobijedili su sebe, dokazali su da umiju i mogu. Iscrpljenih tijela i ispražnjena uma, odlaze na zasluženi počinak. Predah do sljedećeg okršaja. Iako je priroda često nepredvidljiva, […]

Dok Zagreb s nestrpljenjem iščekuje najezdu skakavaca koji će se sjajno stopiti sa smradom koji nas zapahuje iz poplavom blagoslovljenih suterenskih prostora i s naherenim krovovima koji pate oskvrnuti jer su im odrubili dimnjake, a ostatak Hrvatske koja živi ”novo normalno” moči noge u lavorima ili u moru, dogodili su se izbori.

Nekoliko tjedana bavim se svekrvom koja je točno trideset i nešto sića godina starija od mene. Ne razlikujem se od mnogih što, gledajući ju, ne želim doživjeti duboku starost poluslijepa, potpuno gluha i teško pokretna. Tužna je takva starost.

Bavim se već neko vrijeme puževima golaćima. Ima ih na stotine, odvratni su, ljigavi i žderu sve što posadim u divnu zemlju, bogato nahranjenu zahvaljujući trudu prevrijedne prijateljice Hele koja je sa svoje istarske farme doteglila gomilu kašeta s prvorazrednim gnojem.

Kad sam još prije deset godina, bez nekog vidljivog, a mnogima i posve nerazumljivog razloga, odlučila napustiti centar grada, zamijenivši ga životom u slijepoj, tada neasfaltiranoj ulici, bez vodovoda i kanalizacije, s pogledom na voćnjake i šumu, izabrala sam zapravo ono što je danas gotovo pa idealno.

Držićev negromant Dugi Nos nekoć davno uočio je bitnu razliku među ljudima podijelivši ih u dvije skupine – one nazbilj nasuprot onima nahvao. Ljudi nazbilj ”srce nose prid očima, da svak vidi njihove dobre misli”. Oni ne znaju što je zavist ni lakomost, blage su naravi, mudri i pošteni. Ali ih napadaju ljudi nahvao koji […]

Na Dan sjećanja na Holokaust, u Zagrebu slavlje jer su stigli srebrni koji su nama zlatni a zapravo bi, sigurni smo, svojim sjajem mogli posramiti i briljante. Usuprot odredbi Hrvatskog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje pišem smrtonosnu riječ Holokaust velikim slovom jer znam precizno na što se i koga ona danas odnosi. I […]

Zabuljeni u prošlost, u busanje o prsa junačka ili skupljanje hračka kojim ćemo iskazati prezir prema onima koji ne misle poput nas, slabo se bavimo sadašnjošću a budućnost nas, čini se, baš ni ne zanima.

Kad preletiš puno gora, rijeka i mora, pa usred Atlantskog oceana sletiš na Otok leda, opskrbljena tek šturim informacijama o mjestu na kojem ćeš provesti neko vrijeme, shrvana umorom samo jedva čekaš izmaknuti vjetru koji zavija i ledi ti dah.

U jednoj zemlji na brdovito-ravničarskom Balkanu rodile su se Sanda i Sandra, kao i Dubravka, a bogme i Kolinda. U različitim gradovima, različitih mjeseci i godina. Zato, valjda, vode vrlo različite živote.

Kad je potvrđeno da me, danas već daleke 2012., opsjela naizgled opaka bolest zvana karcinom, nisam bila impresionirana jer mi se činilo da je to prirodna posljedica dotadašnjeg načina života – puno stresa, puno previše kava i cigareta, a premalo reda i spokoja.

Od prvog susreta sa stihovima Branka Miljkovića ”Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj” osjećam tugu i gorčinu  kad god ih čujem. Odmah, intuitivno, znala sam koji je odgovor točan.