autograf.hr

Često sam promatrao baku dok je krojila i šivala, prekrajala i rašivala, pa sve opet tako iznova i ukrug. Bakina je crna singerica izvan svojeg uredovnog vremena spavala okrenuta naglavce u lijepoj furniranoj komodi, koja je blokirala vrata između spavaće sobe i dnevnog boravka. Iako su postrance dijelile zajednički zid i vrata, nije se zbog […]

Najviše sam kao dijete volio kada bi me djed poveo za ruku u grad kod čika Dušana na egipatski rolat i sladoled. Najprije bismo se kratko zadržali u pionirskom parku Boška Buhe, ne bih li se malo klackao i ljuljao s ostalom djecom, ali bi meni to uvijek brzo dosađivalo, jer sam već unaprijed znao […]

Volio sam jutrima promatrati baku dok se uređuje u kupatilu. Obično bi širom rastvorila veliki dvokrilni prozor iznad kade ”da uniđe svježi zrak”, a potom bi u ružičasti plastični lavor nalila hladne vode i napravila pjenu od sapuna, koji je čuvala samo za sebe i od kojega bi cijela kuća u mah zamirisala na šerbet […]

Fadila Labrnju ni vlastita mater nije mogla pogledati, a da ne zaplače. Pričalo se da joj je još kao dojenče ispao iz naručja na pločnik takvom silinom, da su mu se od udara pošemerile sve kosti čeljusti i glave, pa je koševski konzilij sedam dana muku mučio da od onoga što je ostalo sastavi makar […]

Čika Zijo, djedov drug po rakiji, bio je toliko blage i nagodne naravi, da ga je djed zbog nje prozvao nenametli-efendija. Ne znam kako mu je bilo pravo prezime, ali Zijo je oduvijek za mene bio i ostao – čika Zijo Nenametlija.

Teta Umija je živjela na vrhu našeg haustora u Lenjinovoj, u stančiću koji je bio poput ovećeg golubarnika, ali je imao najveću terasu u komšiluku s koje su se, za lijepoga vremena bez magle, mogli vidjeti i Osnovna škola ”Boriša Kovačević” i Park pionira ”Boško Buha”, gdje bi me djed znao povesti na igranje s […]

Otkako je ono Đorđe Lukić – Cigo u aprilu četrdeset i pete uzviknuo: ”Ovdje Radio Sarajevo! Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, na četvrtom katu Lenjinove 109, iza ulaznih vrata na čijem je lijevom štoku u visini glave odrasloga čovjeka kurzivnim krasopisom bilo ispisano ”Ovdje živi Latić Hasan”, slušalo se samo Radio Sarajevo.

Teta Nejra, Mirzina mater, bila je raspuštenica. Ja nisam znao što to znači, ali tako su je zvale teta Džemila i teta Umija, koje su ponekad dolazile kod babe na kafu.

U našem ti haustoru nije bilo Židova, a potvrdila mi je to i teta Beba, koja je živjela u stanu ispod našega. Njezin muž Milan (za kojega se ne sjećam jesam li ga za života ikada vidio, ili postoji samo u ovoj priči) skočio je u ratu s prozora njihovog kupatila, jer nikako nije mogao […]

Djed je u podrumu Lenjinove pod ključem držao češku Jawu 350, koju je od milja zvao ”Cindap”.

Vrijeme nikoga ne čeka, a sve ostalo je laž i varka. Ali nije to moja misao, već sajdžije Keme, a njega se sjetim uvijek kada razmišljam o vremenu, ili kada pomislim da u životu zacijelo mora postojati nešto daleko veće i daleko važnije i od samoga – ”vremena”.

Ne sjećam se ničega iz ranije mladosti. Ili gotovo ničega. Ponekad mi, doduše, odnekud navru okusi i mirisi, a s njima i blijede slike, ulomci sjećanja.