30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri

Ponekad, budući da sam već dugo na portalima (od 2004., kada sam neko vrijeme bio kolumnist i komentator na portalu Index), preciznije punih dvadeset godina moje karijere, ili imajući u obzir da sam objavio na hiljade tekstova, a samo ovih nedjeljnih tekstova na Autografu (kolumna je pokrenuta u travnju 1995. u riječkom Novom listu i od tada je objavljujem bez tjedna pauze, što me pretvara u najdugovječnijeg kolumniste, naime, među onima koji objavljuju bez pauziranja, barem u Hrvatskoj), kako bilježi naša digitalna arhiva, 560 nastavaka uključujući kolumnu koju čitate, zanemarim što je bilo ranije. A ranije se dogodilo svašta vrlo kvalitetnog.

Tako sam 17. siječnja 1994. vodio prvi uopće uživo emitirani televizijski intervju s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Franjom Kuharićem, na OTV-u, i trajao je skoro 3 sata. Sjećam se da je nadbiskup nakon emisije ostao još i 45 minuta u razgovoru s mojim tadašnjim studentima novinarstva, naime, vodio sam školu novinarstva, subotom, na Katoličkom bogoslovskom fakultetu na Kaptolu pa sam ga otpratio doma skoro u pola noći.

Franji Kuhariću je bilo toliko stalo da ga se čuje da je pristao da opet razgovaramo (učinio sam to u suradnji s pokojnim prijateljem i novinarom Brankom Madunićem), ali za tjednik Globus (”Katolička Crkva brani cjelovitost Bosne i Hercegovine”, broj 166, 11. veljače 1994.), što spominjem i zbog toga da ta dva važna intervjua ne bi promakla postulatorima kauze beatifikacije Franje Kuharića, jer moraju sve sabrati i sve pročitati što je kandidat na čast oltara napisao ili rekao.

Ovaj uvod radim jer sam se ovih dana sjetio da je proteklo 30 godina od, možda, mojeg najvažnijeg intervjua u karijeri, onog kojeg sam u okviru moje tadašnje emisije ”In medias res” na OTV-u, ponedjeljkom navečer, 13. lipnja 1994. vodio s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom Puljićem i s pokojnim filozofom, pjesnikom, uznikom i političarem, nezaboravnim Vladom Gotovcem.

Netko će reći da je vrhunac bio moj intervju s Diegom Armandom Maradonom: ”Majci Dražena Petrovića darovao sam svoj dres: bio je to jedini način da joj izrazim svoje osjećaje”, Globus, 10. lipnja 1994. (s Maradonom sam razgovarao u tadašnjem hotelu Intercontinental, današnji Westin, 4. lipnja), ali ne. To jest bila senzacija, ali što se sadržaja i dramatičnosti tiče, razgovor s Vinkom Puljićem i Vladom Gotovcem, u tandemu, smatram, ponavljam – možda, najbolje što sam uradio u formi intervjua.

Ukratko, mons. Puljić (kojem je tada bilo zabranjeno doći na HTV, kao i Kuhariću) se žestoko obrusio na HDZ (tada je meni već sudbina na OTV-u nekako bila zapečaćena, ali se za moj odstrel čekalo da se obavi posjeta pape Ivana Pavla II. Zagrebu u rujnu te godine) i na moje direktno pitanje o odgovornosti Franje Tuđmana za sudbinu Hrvata u BiH kazao da ”oni koji su bili dužni zastupati hrvatski narod (u BiH) pred poviješću će odgovarati za njegovu tragediju!”

Slično se izrazio i Vlado Gotovac ponavljajući i tumačeći stavove iz čuvenog pisma koji je potpisao s Ivom Bancem, Krstom Cviićem, Slavkom Goldsteinom, Vesnom Pusić i Ozrenom Žuncem (”Vrijeme je za odlazak”, 20. rujna 1993. godine, objavljeno u Feral Tribuneu).

Naime, rekao mi je Gotovac onu glasovitu rečenicu, da se treba paziti ”niskosti i mržnje” te da je odavno nastupilo vrijeme za povlačenje Franje Tuđmana.

Ukratko, da je ”dugogodišnjom orijentacijom na podjelu Bosne i Hercegovine” (Tuđman) pripremio i omogućio ”tragične lomove ove mnogostoljetne multikulturne zajednice i poželjne državne cjeline, koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske” te da je zbog Tuđmanova ”patronata” nad tadašnjim vodstvom Hrvatske zajednice Herceg- Bosne i HVO, ”Hrvatska izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom: neke od najvažnijih institucija međunarodne zajednice odbijaju nas prihvatiti i uskraćuju nam gotovo svaku pomoć: postali smo taoci uskogrudne politike trenutne hercegovačke oligarhije, koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvatske komponente multikulturnog identiteta Bosne”.

Vinko Puljić kao svećenička osoba i Vlado Gotovac kao civil su se savršeno uklopili, demaskirali Tuđmana, kazali istinu o kriminalnoj ideji Herceg-Bosne, a ja sam im, što mi je običaj, pomogao potpitanjima iz glave jer nemam nikada pred sobom šalabahtere kao neki drugi razvikani novinari/televizijski voditelji.

Općenito mogu kazati da mi je ta, meni najplodnija novinarska godina, 1994. (dvije emisije na OTV-u, pisanje za Globus, izvještavanje za strane medije, vođenje škole novinarstva na KBF-u, intenzivan rad na sprječavanju nasilnih i ilegalnih deložacija u okviru rada HHO-a, obaveze na teološkom fakultetu…), pomogla i pripremala, a da ja o tomu nisam ništa slutio za, opet možda, kažem, najvažnije novinarske zadatke koje sam obavio u životu, a to je pisanje o zločinima nad preostalim Srbima na oslobođenim područjima nakon ”Oluje”.

Nije nikakvo čudo da sam tih godina nepovratnog uništavanja samoga sebe izgubio dobro zdravlje, doživotno.

Sve u svemu, kada sam, po četvrti puta ću kazati ”možda”, već bio spreman za laganiji život, za doktorat i neku profesuru, za pisanje knjiga, ja sam iz ne pitajte kuda izvukao nove snage (bit će to isto neki oblik Božjeg dara i milosrđa) te sam okupio sjanju ekipu, koja traje, eto već skoro 11 godina i pokrenuo Autograf, na kojem radim svaki Božiji dan, bez prestanka.

Pitam li vas povremeno, kao i danas, da nas podržite, nije to hir, nije to sebičnost niti egoizam ili neki oblik manipulacije. To je iskren iskaz nekoga koji se izuzetno troši i pošteno radi za opće dobro i za sve vas koji ovo čitate ili pratite.

Zašto sam ovo napisao? Da si dignem spomenik? Ne, već zato jer nas je kriza dostigla i nisam više siguran koliko ćemo drugo Claudia i ja moći ovime na Autografu nastaviti. Ne želimo niti tražimo novac institucija, želimo vjerovati u dobrotu i u integritet naših pratitelja. Budućnost projekta, budemo li željeli i mogli zadržati kvalitetu, koja je već sada ugrožena, ovisi u velikoj mjeri od čitatelja, od donacija, makar najmanjih.

Hvala vam na pažnji i na razumijevanju.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora