40 je godina prošlo: pljunite na mene ako sam loš novinar

Tri su datuma važna ako je riječ o mojoj biografiji i mom novinarskom pozivu u njoj. Prvi je 21. rujna 1979. Moj sedamnaesti rođendan. Oko toga datuma sam prvi puta sjeo pred televizijske kamere na patagonijskom Canalu 9 u gradu Comodoro Rivadavia, gdje sam tada ponovno živio pohađajući 4. razred srednje tehničke škole (u jednoj omladinskoj emisiji koja se bavila istraživanjem života i djela prvog kartografa Ognjene Zemlje).

Zatekao sam se nešto prije toga na mjestu gdje sam prvi puta u životu vidio kamermana koji je na ramenu nosio tv kameru, a u ”paketu” koji je visio s drugog ramena uređaj za tv snimanje na kazetama, tzv. U-matic. Ta je spoznaja, da novinar može nešto snimiti i potrčati do televizijske postaje i odmah to emitirati, prouzročila u meni takvo uzbuđenje da sam objeručke prihvatio poziv mog tadašnjeg profesora književnosti Pabla Štrukelja (Patagonac slovenskog porijekla) koji je tražio volontere za kratki tečaj i za test govorništva pred kamerama. Izabran sam u prvu postavu nove emisije. Brzo nakon toga sam već ”visio” dan i noć u toj maloj TV kući, ali i u regionalnom dnevniku ”Crónica” i na radiopostaji LRA 11 Radio Nacional Comodoro Rivadavia.

Bio sam zaražen novinarstvom i precizno je kazati da sam ”u novinarstvu” od tada, od rujna 1979., dakle bit će uskoro 43 godine.

Možda ste primijetili da sam prije nekoliko mjeseci obilježio 30 godina profesionalnog novinarstva u Hrvatskoj, razdoblje koje je formalno započelo u ožujku 1992. nakon izlaska iz sastava 4. brigade HV-a i povratka u civilni život. Ja sam svo vrijeme obavljao novinarske zadatke, pa i za vrijeme života u samostanima, što je počelo u ožujku 1986., čak i po dolasku iz Argentine u svibnju 1989. Fratri s kojima sam tada živio nisu znali da šaljem tekstove nekim redakcijama s kojima sam ranije surađivao u Buenos Airesu, a moji se prvi koraci u hrvatskim tiskanim medijima vide 1991. (u nekim crkvenim glasilima poput Zvona, Kane i Glasa Koncila).

Zapravo, zakoračio sam u hrvatske svjetovne medije nešto ranije tako što sam još kao aktivan vojnik (brigadi sam pripadao do 28. veljače) već 4. veljače 1992. u 4. broju tjednika Zrcalo (ime mi je u impressumu, a tjednik je pokrenuo kasniji vlasnik izdavačke kuće Profil, Daniel Žderić) potpisao to jest objavio dva intervjua: s predsjednikom hrvatske Vlade Franjom Gregurićem (str. 14-15) i s argentinskim predsjednikom Carlosom Menemom (str. 24-25).

Elem, široj javnosti postajem poznat vrlo brzo nakon toga kao urednik i voditelj na zagrebačkoj televiziji OTV gdje sam došao nakon upoznavanja s Romanom Bolkovićem u rečenom tjedniku. Ostalo je povijest.

Ali treći, za mene presudni datum, 40. obljetnicu odluke da se ”za ozbiljno” bavim novinarstvom, bio je 14. lipnja 1982. U utorak će biti ta obljetnica. Tada je zapovjednik argentinskih snaga na Malvinima, Mario Benjamín Menéndez, potpisao kapitulaciju pred snagama kojima je zapovijedao Jeremy Moore okončavši rat za te (i druge) otoke koje vi možda bolje prepoznajete po njihovom engleskom nazivu – Falklands (u pitanju su bili i otoci Georgias, Sandwich i Orcadas del sur).

U tom ratu, drugom u mom životu (prvi je bio onaj građanski, koji se isto zove ”prljavim”, a dogodio se nakon uspostave posljednje vojne diktature u Argentini, 24. ožujka 1976., i tijekom kojeg sam, među bombama i atentatima, odrastao), bio sam pozadinac, civil-logističar, koji je kao zaposlenik konzorcija Sanym-Cotenor u Puerto Santa Cruzu s našim radnicima iskrcavao vojni materijal koji je stigao uz obale Atlantika iz Buenos Airesa, te smo ga prebacivali do obližnje vojne baze u Punta Quilli, ukrcavali na argentinske teretne vojne zrakoplove Hércules C-130, prelazili tih travanjskih dana u njima tih 600 i kusur kilometara do Puerta Argentino na Malvinasima, pa natrag.

Ne toliko spoznaja da je u ratu, koji je trajao 74 dana, poginulo 650 Argentinaca, 255 Britanaca i troje lokalnih civila (koji su se tada nazivali Kelpers), koliko konfuzija, bolje rečeno ljutnja koja je vladala u mojoj glavi, doveli su do toga da tada odustanem od studija strojarstva odnosno ozbiljno prihvatim novinarstvo.

Oba sam studija upisao, ne znajući tada baš što zaista želim, u ožujku 1982., nakon što sam završio, s najboljim ocjenama i kao najbolji u cijeloj školi, šestogodišnji srednjoškolski studij strojarstva. Diplomirao sam koncem 1981. na glasovitoj E.N.E.T. broj 1 ”Otto Krause”.

Posljednju, šestu godinu, to se moglo, praksu sam odrađivao izvan škole, u uredima i pogonima već spomenute brodarske tvrtke radeći na brodovima u rasponu od 25-metarskih ribarica i remorkera do onih 50.000 tona nosivosti te na montaži velikih elemenata na patagonijskom terenu (Puerto Deseado i Puerto Rawson) i na plutajućoj naftnoj platformi Enrique Mosconi nacionalne naftne kompanije YPF koju je moja kompanija servisirala dok je platforma radila ispitujući bušotine.

Prekinuvši zbog rata rad na platformi Mosconi, prebačeni smo u Puerto Santa Cruz (gdje se nalazila logistička baza za platformu) i, pošto su vlasnici naše kompanije bili pripadnici mornarice u mirovini, tamo u toj luci stavljeni smo na raspolaganje našoj mornarici i zrakoplovstvu o čemu se svatko od nas mogao slobodno izjasniti. Ja sam izabrao da služim svojoj zemlji kako mi je tada bilo moguće. Bilo mi je nepunih 20 godina života.

Nakon naše kapitulacije u tom ratu s Britancima sam bio bijesan jer sam, možda drugačije nego drugi moji vršnjaci, bolno otkrio svoj latinoamerički identitet (u ratu se mnoge stvari događaju brže i temeljitije u našim glavama pa tako sam shvatio da nisam samo nekakav argentinski Hrvat već itekako i Argentinac nešto širih vidika, o čemu sam nešto već napisao u ”Argentinskom romanu”), a on je, taj novootkriveni identitet, meni govorio da je vojska koju je tada vodio posljednji u nizu šefova diktature, general Leopoldo Fortunato Galtieri, sve nas zloupotrijebila da bi pokušala spasiti jednu odviše kompromitiranu i, tada po svemu sudeći, zločinačku vladavinu šaljući u rat golobrade i nedovoljno opremljene momke mojih godina. A govorio mi je i da su ti vojnici, mahom tamnoputi, a ne bijeli kao ja, ona prava, dubinska Argentina koju sam dužan, kao i susjedne zemlje i njihovu povijest, upoznati i poštovati.

Zato sam izabrao novinarstvo i to u godini kada smo gledali kako se diktatura urušava i kako je borba za povratak u demokraciju ireverzibilan, ljekovit i, za mene i moje sazrijevanje, nužan proces. U demokraciju smo se vratili 10. prosinca 1983.

Margaret Thatcher se nije zezala. Poslala je veliku silu na Malvine, nakon što su argentinski komandosi 2. travnja tamo razoružali manju britansku vojnu posadu i podigli naš stijeg. Rat je počeo 1. svibnja. Već sutradan je, u nevjerojatnom šoku za našu naciju, izvan ratne zone koju su ustanovili sami Britanci potopljena krstarica ARA General Belgrano, argentinski zapovjedni brod (učinila je to nuklearna podmornica HMS Conqueror).

Argentinci nisu, da budemo iskreni, imali šanse: s druge strane su bili dobro obučeni i super opremljeni komandosi, gađali su sa Stingerima ne samo zrakoplovstvo Argentine već i argentinske poljske vojne kuhinje, dizali vertikalno svoje zrakoplove Harrier Jump Jet na licu mjesta a naši su morali letjeti od kopna 1.200km tamo i vamo pa je sam manevarski prostor (vrijeme za borbene aktivnosti) nad Malvinima bio vrlo reduciran, prijetili nuklearnim podmornicama pa je argentinska mornarica od 2. svibnja de facto bila out…

Ukratko, mene je ta stvarnost tako ošamarila (o njoj ću detaljnije pisati u trećem nastavku autobiografske serije na kojem sada radim) da sam si rekao ovako: tvoja obitelj treba novac od tvoje dobre plaće mehaničkog tehničara, ali tvoje srce ti govori da budeš i ostaneš novinarom. I jedno ću i drugo raditi. I tako je bilo. Još sam se neko vrijeme (od te zime 1982. do kraja 1984.) motao po kompanijama (Osram, Techint…), ali sam uz studij novinarstva napredovao i kao novinar: najvažnije sam stvari odradio u noćnim programima Radija Excelsior i Radija Splendid (tamošnji je radio nešto sasvim drugo nego ovo što se ovdje radijom naziva, vrlo je kvalitetan i danju i noću). Godinu 1985. ću provesti, uglavnom, kao analitičar u argentinskom konzulatu u São Paulo, Brazil, gdje sam otišao specijalizirati TV novinarstvo i gdje sam mislio da živi ljubav mojeg života – Marlene, sve dok me nije lupila po glavi ideja franjevaštva…

To, da mi srce govori da budem i ostanem novinarom, govorim i sada i mnogi ne mogu to razumjeti. Premda sam odustao od jalovog nastupanja na ”hrvatskim televizijama” pa me javnost manje ”doživljava”, premda me nećete više vidjeti na stranačkim sijelima poput subotnje parade licemjerja na HDZ-ovskom XIX. saboru u Lisinskom, premda sam imao neke ekskurzije u područje politike (još ću možda jednom pokušati, kada se ekipno bude trebalo onemogućiti Zoranu Milanoviću još jedan mandat), premda sam dosta godina posvetio angažmanu u nevladinom sektoru kao ljudskopravaški aktivist, premda sam odlučio nastaviti pokušati voditi ovaj portal s gotovo nikakvim financijskim sredstvima, a već neko vrijeme tako da ga supruga i ja sami djelomično financiramo (kako to da većina čitatelji ne smatra važnim podržati rad Autografa makar simbolično?), premda se još bavim i specijaliziranim vidom religiologije (s novim portalom ekumena.org pratimo ekumensku tematiku, toliko bitnu za naše podneblje), ja sam u glavi prije svega bio i ostao novinarom.

Tu sam odluku, rekoh, donio prije točno 40 godina i toga se držim mada moram priznati da mi to sve teže ide: sve češće mi se gadi to što se radi u ime novinarstva i u kontekstu novinarenja u Hrvatskoj.

Gadarijama unatoč, ostajem (sutradan, ako mi uspije i kao doktor teologije) posvećen zadatku da se kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Ali tako da istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost.

Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo, barem kako ga ja razumijem, nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti.

Naučio sam ove riječi 1993. u gradu Saint Louisu, u SAD-u, u novini koju je osnovao Joseph Pulitzer, Saint Louis Post Dispatchu gdje sam kratko boravio, čitajući njegov testament: da će moj profesionalni život imati smisla ako nikada ne toleriram nepravdu, opačine ili korupciju, ako se uvijek protivim svakovrsnim demagozima, ako svoj novinarski rad ne stavim u interes egoističkih političara, tako da se uvijek suprotstavim privilegijima, da se zalažem za jednaka prava za sve građanke i građane, da budem nemilosrdan prema pljačkašima javnog dobra, da mi nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanem vjeran javnoj koristi, da ne budem zadovoljan pukim objavljivanjem vijesti, nego da stremim oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanem krajnje nezavisan i da se nikada ne bojim napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Četrdeset godina, gledajući ovaj moj život unatrag, prepoznajem ovu težnju. Život nije bio perfektan. Donosio sam krive procjene, zaletavao sam se, ponekad sam nehotice neke osobe i uvrijedio (i žao mi je zbog toga), ali na laž, pogotovo onu organiziranu, nikada nisam pristao.

Rekao je u subotu Andrej Plenković, i ovime završavam, da njegov HDZ, odnosno HDZ kao takav, ”garantira visoki stupanj i dogovora i odlučnosti da se zajednički radi na boljitku Hrvatske, hrvatskog naroda, svih građana Hrvatske, kao i boljitka Hrvata izvan Hrvatske”.

Ako to nije laž, ako nije istina da su HDZ-ovci ovu zemlju uzduž i poprijeko pojeli kao skakavci ili termiti, ako nije istina da su mnogima donijeli gorčinu, a nemali broj ljudi otjerali u progonstvo, iseljeništvo, siromaštvo ili smrt, pljunite u moj 40-godišnji jubilej.

Ako sam loš u ovom poslu kazivanja istine, slobodno hraknite.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora