Quod licet Iovi…

Na dvadeseti rođendan nacionalne valute – kune bivši ministar financija Republike Hrvatske, koji je isto toliko u SDP-u, Slavko Linić održao je dano obećanje. S javnošću je podijelio svoju istinu o razlozima “šutiranja” iz ministarske fotelje. Istinu koja se bitno razlikuje od lakonski iznesenog obrazloženja smjene još uvijek aktualnog premijera Zorana Milanovića.

 

Težak je zadatak svojim direktnim i oštrim istupom stavio Linić pred sve članove SDP-a. No, ne samo pred kolege iz svoje riječke organizacije već i pred javnost u cjelini. Novinari će zasigurno do sjednice Glavnog odbora SDP-a, zakazane za 7. lipnja, barem pokušati istražiti imaju li osnove tvrdnje bivšeg ministra da je medijskim spletkarenjima pokušana difamacija njega kao ministra i kao čovjeka ne bi li se zaštitio rodbinski i prijateljski krug oko premijera Zorana Milanovića… Nije se navodno prezalo ni od zloupotrebe službi, ali taj će dio, kao i mnogo puta dosad novinarima biti najteže dokazati.

Premijer je, veli Linić, sve preuzeo u svoje ruke i zabranio mi da u javnosti govorim o smjeni predstavnika radnika u Nadzornom odboru Ine, o izbjegavanju ulaganja u riječku i sisačku rafineriju, o pravoj provali Petrovićeva bijesa zbog naplate 230 milijuna kuna poreza. Premijer je uzeo to u svoje ruke i naravno nije zatražio odgovornost Siniše Petrovića, koji pitijskim SMS-ovima odgovara na pitanja novinara o Linićevom istupu, ali je zato smijenio ministra koji je dug državi naplatio

 

Je li Zoran Milanović u želji da se riješi neposlušnog i nepoćudnog ministra svjesno zanemario državne interese?

 

Mnogo je tu odgovora koje javnost, pa i ona politička, esdepeovska mora dobiti prije no što se odluči na čiju će stranu stati. Na stranu premijera bez rezultata o čijim krivim odlukama i prosudbama rječito svjedoči i broj glasova koji je dobio Tonino Picula na netom održanim izborima za EU parlament ili na stranu prekaljenog esdepeovca koji je i na pressici u četvrtak podsjetio da je Vlada, na čelu s Zoranom Milanovićem, prihvatila bez većih primjedbi Izvještaj o dvogodišnjem radu Ministarstva financija koje je on vodio. To je Ministarstvo, sviđalo se to nekima ili ne, realiziralo najveći dio Programa 21.

 

Linić je mnogo žestokih utakmica s političkim protivnicima vodio i dobio. Neke istina tek na sudu ali ova mu je, priznaje javno, pala najteže. Veteran socijaldemokracije optužbu da je kriminalac čuo je kroz telefonsku slušalicu od predsjednika svoje stranke, SDP-a, kojeg je strpljivo više od dva desetljeća gradio. Ne čudi stoga da je taj razgovor, on koji inače ne psuje, okončao psovkom. Mandat na raspolaganje premijeru dat je u pismenome obliku već tada.

 

Uslijedila je višemjesečna šutnja, koja je prekidana samo na sjednicama Vlade i potom nedavna smjena. Upućeni vele u najgorem trenutku, kada je supruga Slavka Linića pokapala majku. Stoga je, između ostaloga, vjerojatno predsjednik Gradske organizacije riječkog SDP-a, Vojko Obersnel onako na prvu, smjenu okarakterizirao kao vrlo brutalan i neljudski postupak premijera.

Pressicu premijer nije gledao, jer je bio na putu, u Čakovcu, ali je zato spremno odbacio svaku svoju odgovornost za aranžmane rodbine, brata, šogorice i prijatelja… Ministar je odgovoran za svoje prijatelje, ali premijer eto nije. Quod licet Iovi, non licet bovi, a tko je Jupiter u ovoj situaciji znali smo i prije pressice

 

Dio čelnika gradskih i županijskih organizacija požurio je, međutim, već u četvrtak poslijepodne stati na predsjednikovu stranu. Poučeni vjerojatno iskustvom s Linićem i Kolarićkom nisu željeli čekati Glavni odbor 7. lipnja da se razjasni na čijoj su strani činjenice. Jesu li na strani Milanovićeve ili Linićeve istine?

 

Požurio se i dio radijskih i novinara portala ovu, po svemu raritetnu pressicu koja je zbog implikacija koje može imati u trenu ispraznila saborske klupe, nazvati pomalo dosadnom. Očekivali su valjda da će dobiti sočne detalje o Milanovićevoj šogorici, bratu, rastavi što li, a podastrijeti su im podaci o zamjenama terena, kreditima HBOR-a i Ini. Očekivali su da će čovjek s kojim je tašti Milanović, koji teško podnosi uspjeh drugih, obrisao pod na premijerovu brutalnost odgovoriti uvredama i tračevima. Psovkama, a ne brojkama.

 

No, brojke su Linićev svijet. One oko Ine rječitije su od svih psovki ovoga svijeta. Napokon je javnost dobila jasan odgovor zašto je Slavko Linić koji je tolike godine proveo gradeći karijeru financijaša u Ini, i uz Čačića jedno vrijeme bio zadužen za tu tvrtku, u posljednje vrijeme šutio k’o riba i nije prozivao Sinišu Petrovića, navodnog premijerovog prijatelja, zbog neprovođenja politike Vlade…

 

”Premijer je”, veli Linić, ”sve preuzeo u svoje ruke i zabranio mi da u javnosti govorim o smjeni predstavnika radnika u Nadzornom odboru Ine, o izbjegavanju ulaganja u riječku i sisačku rafineriju, o pravoj provali Petrovićeva bijesa zbog naplate 230 milijuna kuna poreza”.

Sve u svemu težak je zadatak zadao Linić stranačkim kolegama. Stavio ih je pred dvojbu hoće li širiti područje ljudskih prava, individualnih sloboda i dozvoliti argumentiran dijalog, kao što im stoji u dokumentima ili će samo Jupiteru dozvoliti ono što su šuteći o smjeni, uskratili njemu – pravo da ne bude vol, odgovoran za aranžmane suradnika i prijatelja

 

Premijer je uzeo to u svoje ruke i naravno nije zatražio odgovornost Siniše Petrovića, koji pitijskim SMS-ovima odgovara na pitanja novinara o Linićevom istupu, ali je zato smijenio ministra koji je dug državi naplatio. Pressicu premijer nije gledao, jer je bio na putu, u Čakovcu, ali je zato spremno odbacio svaku svoju odgovornost za aranžmane rodbine, brata, šogorice i prijatelja…

 

Ministar je odgovoran za svoje prijatelje, ali premijer eto nije. Quod licet Iovi, non licet bovi, a tko je Jupiter u ovoj situaciji znali smo i prije pressice. Nema više izjava kakve je unatrag dva mjeseca davao iz australskog ateljea poreznog dužnika Charlesa Billicha o tome kako bi on prijatelja pogledao u oči i upitao o DORH-ovoj optužnici, kako bi se brata odrekao bla, bla, bla… Sad su to tek aranžmani koje rodbina i prijatelji sklapaju u svojim privatnim životima i za koje on nije i ne može biti odgovoran.

 

No, priznao on ili ne priznao, dio optužaba koje Linić stavlja njemu direktno na dušu (ako je ima), stranka i koalicijska Vlada proživljavaju najdublju krizu u svojoj dvoipolgodišnjoj povijesti. Može Milanović i društvo koje ga na “majke mi” podržava do besvijesti ignorirati ili minorizirati Linićev istup, nazivati svađalačkim, osvetničkim ili pak gestom očajnika, koji je nanio neprocjenjivu štetu SDP-u i Vladi problemi neće nestati. Zato Glavni odbor SDP-a Linićev istup mora promatrati kao točku na “i”, a ukoliko se bilo što od navedenog dokaže, a pogotovo navodi o Ini i službama premijer bi morao predsjednički mandat staviti odmah na raspolaganje. Nitko to neće doživjeti kao izdaju (premijer veli da je povlačenje za njega izdaja). Mnogi upravo u tom činu vide spas – i za stranku – i za Vladu.

 

Sve u svemu težak je zadatak zadao Linić stranačkim kolegama. Stavio ih je pred dvojbu hoće li širiti područje ljudskih prava, individualnih sloboda i dozvoliti argumentiran dijalog, kao što im stoji u dokumentima ili će samo Jupiteru dozvoliti ono što su šuteći o smjeni, uskratili njemu – pravo da ne bude vol odgovoran za aranžmane suradnika i prijatelja.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora