Jalova hrvatska zemlja

Ako bi u mom kraju netko prodavao zemlju, to bi se oglasilo na nedjeljnoj misi. U stara doba, a nemam pojma, možda je i danas negdje još ostao običaj, kad bi završila služba Božja, župnik bi pročitao nekoliko svjetovnih informacija važnih za život zajednice, i među njima, kojiput, kako taj i taj prodaje nekakvu oranicu ili vinograd.

 

Moja baba Mara, u selu poznatija kao Šantinica, tih bi nedjelja došla ljuta iz crkve. Prodati zemlju njoj je bila velika sramota. Ubojica, lopov, preljubnik, za svakoga bi ona, čini mi se, imala više razumijevanja i milosti nego za pijance i raspikuće koji krčme očevinu.

 

Da ste Šantinicu upitali koji joj je najveći životni uspjeh, vjerojatno ne bi istaknula da je rodila i odgojila četvero djece. Zaboravila bi možda i kako je brata i mene podigla u valjane ljude.

 

Njezin je ponos, a voljela se hvalisati i činila je to neumjereno često i s velikom razdraganošću, bio da je od svoje mižerije ušparala i kupila nekoliko komada zemlje. Kraljica Viktorija nije se dičila svojim kolonijalnim posjedima kao moja baba vinogradom u Čujića Kruševljanima i njivom u Dubravicama.

Njezin je ponos, a voljela se hvalisati i činila je to neumjereno često i s velikom razdraganošću, bio da je od svoje mižerije ušparala i kupila nekoliko komada zemlje. Kraljica Viktorija nije se dičila svojim kolonijalnim posjedima kao moja baba vinogradom u Čujića Kruševljanima i njivom u Dubravicama

 

Mene je to, da vam ne lažem, dugo nerviralo. Zemlja je bila svakodnevna muka i zlopaćenje.

 

Te loze, kukuruz, krumpir, luk, blitva, rašćika, slanutak i da ne nabrajam što se sve uzgajalo na nekoliko komada većinom loše zemlje što su je moji posjedovali, sve bih ja pustio da mraz još u cvatu ubije, tuča pomlati i nametnici požderu, kad bi me baba još po mraku protresla i umiljato rekla: “Ante, sine, ajmo.”

 

Imala je jedan podao i okrutan trik na koji sam ja bunovan redovito nasjedao. Lažljivica bi kazala kako je osam, premda je bilo tek četiri sata, još ni Zdravomarija nije zvonila.

 

Ništa nisam mrzio kao ta jutra na zemlji. Ali, onda, prođu valjda godine i čovjek dođe drugačiji. Otvorim zbirku pjesama Raymonda Carvera ”Gdje se voda spaja s drugom vodom” i u pjesmi “Rad” nađem stih “Krv pjeva u tome” i sjetim se babe, sutra će biti šest godina da smo je spustili u grob u prološkom Šamatorju. Osamdeset osam godina, moj pajdo!

 

Osamdeset osam je živjela, a sve je to strahotno dugo vrijeme zbog svoje zemlje i stoke ustajala prije sunca, makar nije imala ni budilnik da je probudi ni šefa da je potjera. Ljeti i zimi, u svako doba godine, osim ako nije bila nedjelja ili svetac, Sveti Ante, Mala Gospa ili Vodokršće, otvarala je oči u tmini i disciplinirano ustajala, a da ni jednom nije sebi rekla: “Neka, još ću malo.”

 

Krv je pjevala u njezinu radu dok je zadihana motikom okopavala loze, a bijeli dan rudio na istoku, iznad Hercegovine.

 

Dođu tako neke godine, ne znam ni sam kada i kako, vozim se autocestom prema Zagrebu i kod onoga dijela iza Svetog Roka gledam nepreglednu, desetke kilometara dugačku, pustu ličku visoravan i zatekne me neobična misao. A zašto ovdje, upitam se, ne pase sto hiljada grla goveda? I zašto su, uopće, cijelim putem, i svim drugim putevima u čitavoj ovoj nesretnoj zemlji, gdje god pogledaš, na svim njivama samo korov i drača i stare hrđave vešmašine?

Dođu tako neke godine, ne znam ni sam kada i kako, vozim se autocestom prema Zagrebu i kod onoga dijela iza Svetog Roka gledam nepreglednu, desetke kilometara dugačku, pustu ličku visoravan i zatekne me neobična misao. A zašto ovdje, upitam se, ne pase sto hiljada grla goveda? I zašto su, uopće, cijelim putem, i svim drugim putevima u čitavoj ovoj nesretnoj zemlji, gdje god pogledaš, na svim njivama samo korov i drača i stare hrđave vešmašine?

 

U bezvodnom Izraelu, u kamenoj pustinji, rastu breskve i tulipani, a ovdje se, u vražju mater, ništa ne isplati.

 

Ma, da se ubiješ, ne valja. Jalova nekakva ova hrvatska zemlja.

 

Ne možeš je ni prodati ni darovati.

 

Zapravo, prodati se još može, ali samo ako će nekakvi Nizozemci graditi holelski resort. Sve drugo, zajebi, ne može. Ni blitva, ni rašćika, ni kukuruz, ni šljiva ni loza tu ne rastu, ni blago na tome tlu ne možeš napasati, ni tvornicu, termoelektranu ili pilanu sagraditi.

 

Ništa se unosno tu ne da učiniti, nego samo prodati nekretninu. Nekako i negdje postali smo takvi neradnici, raspikuće i bekrije, da je jedini način za namaknuti pare u Hrvatskoj otprije nekog vremena došlo prodavanje zemlje. Krčmimo svoje nasljedstvo kao da smo zadnja generacija i nitko se poslije nas ovdje više neće roditi.

 

Čitam jučer u novinama kako Rusi pokazuju veliko zanimanje za naše otoke. Da ih pustiš, svih bi ih tisuću za gotov novac, ne pitajući za cijenu, kupili. Harašo, oni znaju što bi s otocima, a nama ionako samo bezveze leže, neuredno razbacani po morskom plavetnilu.

 

Pade mi uzgredno na pamet, ako se Rusima sviđaju naše nekretnine, možda bismo im i Zorana Milanovića nekako mogli uvaliti.

 

Nisam se ipak dulje smijao svojoj šali. Gađenje i prezir zbog lakomislene rasprodaje očevine bili su snažniji u meni. Prvi sam put, čini mi se, razumio svoju pokojnu babu Šantinicu onih nedjelja kad bi na misi čula da netko prodaje vinograd ili oranicu i baš kao i ona poželio sam zavikati: “Zemlju prodajete?! Fuj, sram vas bilo, pogrde jedne!”

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora