Kolindina suza za fotelju

Čitava se galama digla uoči gostovanja predsjedničke kandidatkinje HDZ-a u emisiji ”Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića na HTV-u, jer da, kako je to sažeo desničarski galamdžija Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji, brisanje lika Kolinde Grabar Kitarović podsjeća na vrijeme nakon razlaza Tita i Jovanke, kad su iz svih monografija i televizijskih slika brižljivo odstranjene slike nasmiješene Ličanke.

 

Zašto je u kolovozu Josipović imao više minuta od nje? Pa zato jer nje tada nije bilo, osim dva dana u Sinju i Kninu. Je li istina da se cenzurirao prilog sa samita NATO-a u Walesu? Ma, svašta, taj prilog i počinje tako što se gospođa Grabar Kitarović, tada u svojstvu domaćina, rukuje s američkim predsjednikom Barackom Obamom. Ma dosta o tim glupim optužbama na račun HTV-a. Idemo mi na bit naše priče.

 

Kolinda kao Jovanka?! Ma, dajte, molim vas, uozbiljite se. Jovanka ne bi toliko promašila svoj najvažniji medijski nastup u kampanji. Jer to smo u nedjelju 21. rujna imali – najvažniji medijski nastup Kolinde Grabar Kitarović u predkampanji i kampanji, jer ništa neće biti toliko medijski značajno kao to gostovanje u najvažnijem terminu naše najgledanije televizije. Eventualna sučeljavanja s Ivom Josipovićem će, na temelju viđenog, biti će za nju prava Isusova muka i kandidatkinja Grabar Kitarović će, ako to još nije shvatila i ako su joj savjetnici iskreni, uskoro požaliti zbog načina na koji je pokvarila šansu koja se ne pruža dva puta.

Bojim se, jako se bojim onih koji bi se ”konačno” spustili među ljude. Pa zar to nemamo već 15 godina i kroz tri mandata dvojice predsjednika koji su popili hektolitre kave slušajući patnje naroda? I kada smo već kod tog bolnog pitanja, eh, tu ne dajem koncesije. Nikome. Kada je Kolinda Grabar Kitarović posljednji puta zaplakala i što ju može otjerati u plač, pita Stanković? Hm, ne može se sjetiti…

 

Doduše, valjda su je upozorili da ne lupeta kao kod Bujanca (blaža ili pristojnija varijanta da se kaže što je zapravo radila na lokalnoj televiziji, gdje je lagala) i da pokuša ostati fokusirana grabeći glasove i lijevo i desno (puno više lijevo), ali kod Ace Stankovića je uprskala stvar i tu nema popravka. Stići ću do toga.

 

Najprije o Kolindinom lupetanju. Kažu da će kampanja Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović (KGK) biti dosadna, ali ja se ne slažem: bit će urnebesno komična. ”Genijalci” iz njena stožera, taj nekakav Miro Kovač i ekipa, snifaju li ljepilo ili na čemu su, kad su u kampanju krenuli gostovanjem kod poznatog dilera Bujančeka, nedavno uvjetno osuđenog zbog kokaina kojim je plaćao seksualne usluge.

 

Ma, super je bilo gostovanje i super su mi umjetne trepavice gospođe Grabar Kitarović. Ja sam je prilikom gostovanja kod malog Velimira ulovio u najmanje dvije laži i zatim prestao sebe mučiti tim kvazinovinarstvom i njenim akrobatskim domoljubljem od 95 DEM mjesečno. Ugasio sam ton i gledao sliku. Ma to ne liči ni na Barbiku. To je skroz nešto bez veze i ako tako nastavi, fakat, bit će veselja.

 

Najprije o lažima gospođe Grabar Kitarović.

 

Pita tako Bujanec što je KGK radila (”gdje ste bili”), pa stane, zamišljeno gleda u plafon, radi dramatičnu pauzu i izdeklamira glupost: 27. 4. 1992., na dan kada je Franjo Tuđman na Trgu bana Jelačića rekao svoj famozni ”Imamo Hrvatsku?”

 

KGK, koja nije dekoncentrirana, pa će Bujanca ispraviti kada kockice na zastavi naziva tako, a kandidatkinja mu kaže: nisu kockice, već ”kvadratići”, iz topa odgovara, kao da pred sobom ima dnevnik ili lista novine iz arhive: ”Tada sam bila na trećem katu na Strossmayerovom trgu u zgradi Ministarstva znanosti, gdje sam dva mjeseca prije dobila posao na javnom natječaju”. Uh, jebote, kakvo pamćenje!

 

Ali, avaj, možda je 27. 4. KGK i slušala ptice s toga lijepog trga kroz otvorene prozore svojeg ureda, ali žamor sretnih s Jelačićeva placa i vatreni govor predsjednika Tuđmana tada nikako nije mogla čuti, jer se taj govor nije dogodio (joj, kako me nerviraju dame koje afektiraju i znaju da ne govore istinu) toga 27. 4., već dva dana nakon primanja Hrvatske u Ujedinjene narode, dakle, 24. svibnja 1992. godine.

Da, pustit će ona suzu za šefa u NATO-u, naravno i za afganistansku sirotinju, ali želi li kandidatkinja HDZ-a da joj građani povjeruju? Pa neka onda pusti suzu za ljude u Gunji i za poplavljenu Slavoniju, neka upali televizor i pogleda vijesti u kojima ”nje nema”, ali ima naroda u čamcima i s vodom do grla

 

Oduševljeni narod dočekao je predsjednika Republike Franju Tuđmana na Trgu bana Jelačića. Predsjednik se po povratku iz New Yorka okupljenom mnoštvu obratio idućim riječima: “Imamo svoju Hrvatsku i znat ćemo je sačuvati!”

 

Drugi, haj’mo biti benigni i nazvati to ”gafom”, dogodio se kada je voditelj poveo priču o himni i kada je KGK rekla da ona jako voli hrvatsku himnu, dapače, da cijeni gestu stavljanja ruke na srce dok se ona svira i/ili pjeva; što više da je, ”kada je bila mala”, čekala kraj programa Televizije Zagreb koji je emitiranje završavao hrvatskom himnom. KGK bi tada, sama u prostoriji, stala pred televizor, stavila ruku tamo gdje ona već ide i ponosno zapjevala posljednji stih ”dok nam živo srce bije”.

 

Tu su se u iskazu kandidatkinje KGK pojavila dva problema. Prvo, ona ne poznaje himnu (koja završava stihom ”dok mu živo srce bije”), te još veći: TV Zagreb nikada za vrijeme Jugoslavije nije puštala ”Lijepu našu“ u ponoć. Ona je to počela raditi nakon 1990. i to odlukom Hrvoja Hitreca. Drugim riječima, Grabar Kitarović je svoje birače slagala! Možete li zamisliti što bi se dogodilo da je ona kandidatkinja za predsjednicu SAD-a? Naravno da možete: nestala bi s radara istog časa.

 

No, ovo je ipak Hrvatska i ova zemlja, nažalost, trpi, nećemo reći i voli, taj neviđeni kičeraj, to prenemaganje, tu glumu, taj falset u nastupu, to izmišljanje doživljaja…

 

”Gafovi” koji su se dogodili Kolindi Grabar Kitarović pokazatelj su kako u Hrvatskoj političari uglavnom razmišljaju isključivo o tome kako se domoći pozicije, napisao je kolega Jasmin Klarić u Novome listu; ne možemo biti podudarniji u ocjeni:

 

”Da je kojim slučajem predizborna kampanja u Lijepoj našoj bez prekida trajala od 90-ih pa sve do danas državom bi bez sumnje tekli med i mlijeko, a hrvatski građani bili bi jedni od najimućnijih na svijetu. Ljubav prema domovini i hrvatskom narodu pojava je koja se kod naših političara pojavi uoči svakih izbora, a u to doba časte nas kojekakvim frazama obećavajući brda i doline, onda kada se domognu neke od fotelja.”

Da je kojim slučajem predizborna kampanja u Lijepoj našoj bez prekida trajala od 90-ih pa sve do danas državom bi bez sumnje tekli med i mlijeko, a hrvatski građani bili bi jedni od najimućnijih na svijetu. Ljubav prema domovini i hrvatskom narodu pojava je koja se kod naših političara pojavi uoči svakih izbora, a u to doba časte nas kojekakvim frazama obećavajući brda i doline, onda kada se domognu neke od fotelja

 

Jer, to je bio i moj dojam nakon nastupa KGK kod kolege Stankovića: naučila je nekoliko zgodnih fraza. Taman za kandidaturu za mjesto šefice Vlade, ali, ajoj, opet ja, radi se o predsjedničkim izborima za koje se pretpostavlja da će kandidati iznijeti jasne političke i svjetonazorske stavove u skladu s ovlastima koje Ustav daje šefu države.

 

KGK je pokušala ispasti simpatična lijevima, pa nije dala glas Željki Markić i njenom (novom crkvenom) referendumu, niti talibanima koji bi zabranili abortus i umjetnu oplodnju, niti Bancu, Čičku i Šeparoviću koji bi druga Tita, da mogu, živog spalili ispred Hrvatskog narodnog kazališta, nije se bacila u zagrljaj ratnom zločincu Dariju Kordiću, ne bi razbijala ćirilične ploče u Vukovaru (dakle, apsolutno bi poštivala prava manjina, ali sve po zakonu), i tako dalje i tako slično, ali se baš na tim pitanjima gadno zamjerila svima desno od HDZ-a, a vjerujem i mnogima u njenoj matičnoj stranci.

 

I to ne samo zato što je priznala da Karamarko ne smije ljenčariti i izbjegavati rad u Saboru kao šef vodeće oporbene stranke, da su joj homoseksualci u životnom partnerstvu OK ljudi ili zato što nije zagovornik prijevremenih parlamentarnih izbora.

 

KGK si je propucala nogu zato što se pokazala nekompetentnom, konfuznom, dapače, proturječnom i, što je najgore, bezosjećajnom, nepovezanom s narodom koji kani predstavljati i za kojeg kaže da mu poznaje muku. Pa da vidimo je li to tako.

 

Oprostit ćemo joj prvu rečenicu u emisiji, agresivnu i bahatu, ali sve ono nakon toga nećemo. Jer nije korektno ni profesionalno preskočiti očite nebuloze KGK. Naime, ona se zalaže za racionalizaciju (tako se pohvalila da je to napravila u svom resoru u NATO-u), ali ne bi dirala ogromnu zvijer državne administracije, ponajmanje bi dirala, kada bi za to imala moć, županije i općine. I to veli potpuno neobaviještena o tome da koalicijski partneri HDZ-a, kao što je nova akvizicija – HSLS, zagovara smanjenje lokalne samouprave ”za pet puta”!!

 

Dirala bi Ured Predsjednika. Dabome. Ali ni o tome baš ne zna puno, niti se u to razumije. Ona bi ga preselila u Vladinu zgradu u slijepoj Visokoj ulici ispod Banskih dvora a da se ne pita koliko bi koštalo preseljenje te, još važnije, što bi to značilo iz sigurnosne perspektive (a trebala bi se razumjeti u pitanja sigurnosti) ili, još jednostavnije, iz perspektive života građana kojima bi se život potpuno zakrčio sa svakom visokom inozemnom delegacijom koja bi došla u posjet našoj državi.

Ispraznila bi Pantovčak i dala bi ga djeci s posebnim potrebama, u stilu, hajde, papa Franjo, prodaj Vatikan i preseli u šator. Ne razmišlja KGK o posljedicama, jer sipa demagoške frazetine. Doista, pokraj mora gladnih i siromašnih građana manje je bitno poznaje li netko hrvatsku himnu, premda bi se od nekoga tko planira postati predsjednikom takvo nešto očekivalo. Ali svakako je važno da taj/ta koji/koja želi biti šefom države zna što je to politika uopće. Ja se bojim da KGK to ne shvaća najbolje

 

I u redu, ako gospođa Grabar Kitarović ne mari za to da Republika Hrvatska ima kakav-takav reprezentativan i osiguran prostor (a onaj na Pantovčaku to jest i tko govori da je ono tamo gore luksuzno, taj pojma nema ni o čemu), onda bi trebala biti toliko mudra da ne usporedi broj ukupno zaposlenih na Pantovčaku (147, među kojima su oni koji rade pomoćne poslove najveća brojka) s brojem saborskih zastupnika (151), jer tomu bi trebalo dodati još 200 osoba koji rade u pomoćnim službama Sabora.

 

Ispraznila bi Pantovčak i dala bi ga djeci s posebnim potrebama, u stilu, hajde, papa Franjo, prodaj Vatikan i preseli u šator. Ne razmišlja KGK o posljedicama, jer sipa demagoške frazetine.

 

Doista, pokraj mora gladnih i siromašnih građana manje je bitno poznaje li netko hrvatsku himnu, premda bi se od nekoga tko planira postati predsjednikom takvo nešto očekivalo. Ali svakako je važno da taj/ta koji/koja želi biti šefom države zna što je to politika uopće. Ja se bojim da KGK to ne shvaća najbolje.

 

Nju smeta to što Ivo Josipović planira i zagovara reformu Ustava i da to spominje u kampanji, jer da je to ”manipulacija”, ”politikantstvo”. Ne, gospođo, to je ”politika”, to je zagovaranje općeg dobra onako kako Predsjednik i kandidat Ivo Josipović misli da je najbolje, a na vama je da pokažete što je vama najbolje za građane.

 

Je li to da se Tita pusti na miru? Sjajno. Je li to da homoseksualci ne budu građani drugog reda? Još bolje. Je li to da Srbi ne žive u strahu od Hrvata i od stožeraša? Ma, svaka vam čast! Je li to da žene imaju pravo na abortus (koji ovaj novinar i kršćanin nikako ne zagovara), a parovi i pojedinci na umjetnu oplodnju? Bravo! Je li pak to da ne pretvorimo Sabor zaista u kokošinjac ili u brod luđaka snižavanjem izbornoga praga. Eh, tu se jako slažem s vama.

 

Ali, molim lijepo, kada Aleksandar Stanković pita ”Jeste li za legalizaciju marihuane”, a KGK odgovara da joj je poznata rasprava i praksa legalizacije marihuane koja se rabi u medicinske svrhe (i time bi se možda i složila) ali da je sa zebnjom promatrala drogiranu mladež na kolodvorima Europe, onda se ona blamira i predstavlja kao temeljno dezinformirana osoba, kao bleferica, jer je poanta ove priče, uspješne za mnoge europske gradove (da vam pričam o Lisabonu?), ta da se omladina kazni prekršajno i da se omogući rehabilitacija, a ne da se od maloljetnika radi delinkvente ganjajući ih za kaznena djela.

Možete li zamisliti Kolindu Grabar Kitarović kako u stavu mirno pred frižiderom intonira ”dok nam živo srce bije”? Kako sluša Franju Tuđmana mjesec dana prije nego što će progovoriti? Kako reže luk ne bi li se prisilila da pusti suzu za Gunju? Ma, prestrašno

 

Bojim se, jako se bojim onih koji bi se ”konačno” spustili među ljude. Pa zar to nemamo već 15 godina i kroz tri mandata dvojice predsjednika koji su popili hektolitre kave slušajući patnje naroda?

 

I kada smo već kod tog bolnog pitanja, eh, tu ne dajem koncesije. Nikome. Kada je Kolinda Grabar Kitarović posljednji puta zaplakala i što ju može otjerati u plač, pita Stanković?

 

Hm, ne može se sjetiti… Da, pustit će ona suzu za šefa u NATO-u, naravno i za afganistansku sirotinju (tako i treba), ali želi li kandidatkinja HDZ-a da joj hrvatski građani povjeruju? Pa neka onda pusti suzu za ljude u Gunji i za poplavljenu Slavoniju, neka upali televizor i pogleda vijesti u kojima ”nje nema”, ali ima naroda u čamcima i s vodom do grla.

 

Je li to tako teško? Izgleda. Čini se da je puno toga bilo namješteno, počevši od one (njene) ponuđene pomoći NATO-a za poplavljene u svibnju, što je Ministarstvo vanjskih poslova demantiralo.

 

Stalo je gospođi do naroda, do himne? Hrvatski narod opustošili su i na prosjački štap doveli upravo oni koji su najglasnije pjevali stihove himne.

 

Možete li zamisliti Kolindu Grabar Kitarović kako u stavu mirno pred frižiderom intonira ”dok nam živo srce bije”? Kako sluša Franju Tuđmana mjesec dana prije nego što će progovoriti? Kako reže luk ne bi li se prisilila da pusti suzu za Gunju?

 

Ma, prestrašno.

 

Srećom, možemo i bez njena hinjena, u potpunosti neuvjerljiva ”silaženja među ljude”, bez njena ”modernoga konzervativizma”, što god to značilo.

 

Da, znam, kazat ćete: a što se drugo može očekivati od novinara koji je sklon Josipoviću? Da, točno, sklon sam mu. A vi dokažite da je nešto od ovoga što sam ovdje napisao netočno.

 

(Ova je kolumna izvorno napisana za portal predsjednicki-izbori.hr).

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora