Zašto sam u Opatovcu bila kao doma?

Oko tri ujutro stajala sam ispred kuharskog šatora. Uz zvuke muzike Boba Marleyja i Tracy Chapman slušam kuhare koji govore o ljubavi dok miješaju hranu u velikim kazanima zagrijanim na plinskim plamenicima. Ta hrana, ljubavlju začinjena, uskoro će biti servirana u plastične posude i podijeljena grupama izbjeglica koji pješice prelaze granicu Srbije i Hrvatske.

Kako nova grupa pristiže i volonteri žure da im podijele topli obrok, mirisi hrane miješaju se s vonjem kišom i znojem natopljene odjeće. Kraj šatora, na cesti, ostaje trag odbačenih plastičnih zdjelica, preteških namočenih deka, raspadnutih dječjih igračaka i i poderanih cipela.

Gledam te cipele. Došle su iz dalekih krajeva: iz Afganistana, Pakistana, iz Sirije, Irana i Iraka. Neke su preletjele dio puta iz Ugande, Nigerije ili Konga, ali sve su većinom prešle turobno more između Turske i Grčke u gumenim čamcima, pretovarenima samo zato da bi se pretovarili i koferi novca koje im otimaju krijumčari.

Duž tog puta mnogo je izgubljeno. Ponekad bi krijumčari u more pobacali dokumente, a ponekad bi ljudi pobacali svoje stvari da smanje težinu u čamcu. Sretnici su sačuvali mobilne telefone kao nešto najvrednije – ponekad vrednije možda i od samih dokumenata. Nisu to statusni simboli bogatstva, nego znak postojanja i sredstvo preživljavanja. Poput konopa koji planinari drže jedni drugima, to je veza s obiteljima koje su ostale kod kuće i izvor informacija o onome što vreba na putu koji je još pred njima.

Oko tri ujutro stajala sam ispred kuharskog šatora. Uz zvuke muzike Boba Marleyja i Tracy Chapman slušam kuhare koji govore o ljubavi dok miješaju hranu u velikim kazanima zagrijanim na plinskim plamenicima. Ta hrana, ljubavlju začinjena, uskoro će biti servirana u plastične posude i podijeljena grupama izbjeglica koji pješice prelaze granicu Srbije i Hrvatske

Mnogi pitaju za internetsku vezu ili struju da napune baterije na svom mobitelu. Na ovom mjestu mi imamo samo hranu, odjeću i cipele… dok i njih nije ponestalo.

Volonter iz Švedske skida svoje cipele i daje ih bosonogom izbjeglici izranjenih nogu. Nedugo poslije hrvatski policajac nekamo žuri, vraća se s nekim čizmama i daje ih sada bosonogom volonteru. Nacionalnost ili vjera izbjeglice nisu bitni volonteru. Porijeklo ili organizacija za koju volonter radi nisu bili bitni policajcu. Uniforma, država i čin policajca više nisu bili važni.

Hrvatska je postala novi prirodni tok za rijeku ljudi nakon što je Mađarska zatvorila granice, odobrila vojsci korištenje gumenih metaka, a lokalnim nasilnicima da iza bodljikave žice sazovu seoske straže. Za razliku od toga, u Hrvatskoj mnogi priskaču u pomoć najbolje što znaju i mogu. S obzirom na to da živim ovdje, i ja sam se odlučila priključiti.

Kaže se da je pero moćnije od mača, ali ovdje sad ni jedno od toga nije potrebno. Svoje novinarstvo ostavljam kod kuće, vrijeme je za pružanje ruke. U vlastitom aranžmanu, ”samoorganizirana”, krećem i volontiram, kao i mnogi drugi. Tek sad, po povratku, sjedam da zapišem i podijelim svoja iskustva.

U prva dva tjedna kad su došle izbjeglice u Hrvatsku sam na zapadnog granici sa Slovenijom i na istočnoj sa Srbijom susrela samoorganizirane volontere iz Hrvatske, Njemačke, Češke, Mađarske, Austrije, Španjolske, Švedske, Sirije, Sudana i Južne Afrike. Svi jednako obični i svi jednako divni, uzeli su godišnje odmore ili nagovorili poslodavce da doniraju njihovo vrijeme, a često i sredstva, kako bi dali svoj doprinos u ovim napornim vremenima.

Kako nova grupa pristiže i volonteri žure da im podijele topli obrok, mirisi hrane miješaju se s vonjem kišom i znojem natopljene odjeće. Kraj šatora, na cesti, ostaje trag odbačenih plastičnih zdjelica, preteških namočenih deka, raspadnutih dječjih igračaka i i poderanih cipela. Gledam te cipele

Jednom, dok smo ispijali čaj hvatajući malo odmora za noćne smjene, jedan se policajac mučio provariti moja objašnjenja o tome kako ni mene, a ni mnoge druge, nisu ovamo neki poslali, kako nismo plaćeni da budemo tu, nego da smo – samoorganizirani. To su vjerojatno čudni pojmovi za sve one ovisne o nekom sistemu koji im propisuje i vrijednosti i način ponašanja.

”Ali, mora biti netko tko to organizira”, ponovo će on.

”Ne”, ponavljam pokušavajući mu približiti ideju da je ovo primjer kako društvo može funkcionirati odozdo prema gore, organski, samoorganizirano, ne kao opasnost, nego kao dopunska snaga službi koju on obavlja.

Međunarodni volonteri okupljaju se pod okriljem raznih inicijativa: ”Dear Refugees, Welcome to Croatia”, ”Centar za mirovne studije – dobrodošli”, ”Alla Ar Kockar”, ”Open Borders Caravan”, ”Are you Syrious?” i mnogih drugih. Svi oni zajedno dolaze reći i pokazati: “Stalo nam je, nismo zaboravili da ste ljudi”.

Zbog razlika između sistema i čovjeka, države i izbjeglica često smo bili u ulozi posrednika.

Poljskim putem koji vijuga kroz polja i kukuruzišta, kod sela Bapska na granici sa Srbijom, policija vodi izbjeglice. Poneki nisu sigurni u kojoj su državi. Informacija je najnužnija hrana izbjeglicama. Nedostatak informacija stvara strah. Strah prerasta u nervozu, a nervoza je iskra ljutnje i sukoba.

Ponekad bi krijumčari u more pobacali dokumente, a ponekad bi ljudi pobacali svoje stvari da smanje težinu u čamcu. Sretnici su sačuvali mobilne telefone kao nešto najvrednije – ponekad vrednije možda i od samih dokumenata. Nisu to statusni simboli bogatstva, nego znak postojanja i sredstvo preživljavanja. Poput konopa koji planinari drže jedni drugima, to je veza s obiteljima koje su ostale kod kuće i izvor informacija o onome što vreba na putu koji je još pred njima

Volonteri su obilazili grupe, izdvajali one koji govore barem nešto engleski i govorili im: ”Sad ste u Hrvatskoj. Ići ćete na autobus koji će vas voziti u kamp Opatovac. Tamo će vas fotografirati, uzeti otiske prstiju i popisati vaša imena. U roku od najviše 48 sati autobus ili vlak odvest će vas u Mađarsku.”

Na spomen Mađarske mnogi su se uznemirili. Čuli su za brutalnost njihove policije, zidove i zatvorene kampove; čuli su za biometrijsko skeniranje koje će ih prisiliti da tamo traže azil. Mi, volonteri, umirivali smo ih činjenicama koje smo nekako uspijevali saznavati – da tamo neće biti biometrijskog registriranja, nego da je samo osiguran prolaz do Austrije.

I najmanja informacija bila je melem na rane. Kad smo ostali bez karata i letaka s osnovnim podacima na arapskom ili engleskom (farsi je također bio potreban, ali nam je nedostajao), objašnjavali smo kako smo najbolje umjeli, rukama i nogama ako je trebalo. Izbjeglice koje su govorile engleski stjecale su novi status u grupi i utvrđivale međuovisnost svih nas na terenu. Nije bilo povlaštenih koji su patronizirali ”jadnike”. Svi su pridonosili prema svojim mogućnostima.

Jedno jutro, oko 6, spazila sam jednu ženu kako povraća kraj puta. Pripadnici Crvenog križa pozvali su Hitnu pomoć. Ja sam nazvala prijatelja Nawar Ghanim Murada u Zagrebu koji govori arapski da prevodi doktoru. Žena se žalila na bol u trbuhu i bubrezima. Dok smo je vodili prema vozilu Hitne pomoći, njezino četvero djece tiskalo se za nama u strahu za svoju majku i bojeći se da ne budu ostavljeni. Medicinski tehničar (u ovom slučaju još jedna osoba čiju misao i postupak određuje nekakva hijerarhija) izderao se na njih da mu se maknu s puta. Jedva sam se suzdržala. Nawar je telefonom u svoj toj ludnici smirio djecu i polako im objasnio da pričekaju s drugim volonterom majku ispred ambulante. S obzirom na to da sam žensko otišla sam s pacijenticom jer je za nju bilo neugodno da bude sama s dvojicom muškaraca, pa makar oni bili medicinski radnici. Na kraju, dobivši lijekove, otpuštena je. Uspjela se s djecom ukrcati na jedan od autobusa i nastaviti put.

Volonter iz Švedske skida svoje cipele i daje ih bosonogom izbjeglici izranjenih nogu. Nedugo poslije hrvatski policajac nekamo žuri, vraća se s nekim čizmama i daje ih sada bosonogom volonteru. Nacionalnost ili vjera izbjeglice nisu bitni volonteru. Porijeklo ili organizacija za koju volonter radi nisu bili bitni policajcu. Uniforma, država i čin policajca više nisu bili važni

Umor i stres mora da su uzrokovali poremećaj u vrijednosnom sistemu kod medicinskog tehničara Hitne pomoći. Zaboravljena je Hipokratova zakletva. Ni trun empatije nije prešao njegovu komunikacijsku barijeru.

Noću i danju, u smjenama, volonteri su rasprostirali osmjeh, pružali ruku i dodir dobrodošlice. Ponekad bi uzeli dijete iz majčinog naručja i nosili ga dio puta do cilja da ju barem nakratko rasterete. Nekad su samo zagrlili one koji bi trebali ljudsku toplinu dok su isplakivali traume svoje kalvarije.

Mnogi skriveni iza čitanja i gledanja medija u svojim domovima vide samo gomilu i kolektivnu etiketu kad vide izbjeglice. Prikazivanje bezličnog kolektivnog identiteta koji dehumanizira pojedince stvara plodno tlo za banalnost zla, kako ga je nazvala Hannah Arendt. Oni koji vide izbjeglice kao neljudsku masu slijepi su za činjenicu da ih takvo shvaćanje ”drugoga” zapravo poistovjećuje, kao odraz u ogledalu, sa svim tim Afganistancima, katolicima, pravoslavnima, Sirijcima, crncima, Kurdima, Srbima, Arapima, Hrvatima ili Kenijcima.

Policija se požalila na sukobe među ”njima”, izbjeglicama. Jedna grupa se sukobila s drugom i to je prezentirano u takvom tonu da je insinuiralo da su oni ”divlji”. Dvadesetak godina prije isti fenomeni dešavali su se baš na ovoj granici i još danas usplamte na nogometnim utakmicama. Ipak, sada, u kontekstu izbjeglica, to je ”necivilizirano” i odvaja ”njih” od nas na ”civiliziranom europskom zapadu”.

Ovo primjer kako društvo može funkcionirati odozdo prema gore, organski, samoorganizirano, ne kao opasnost, nego kao dopunska snaga službi koju on obavlja. Međunarodni volonteri okupljaju se pod okriljem raznih inicijativa: ”Dear Refugees, Welcome to Croatia”, ”Centar za mirovne studije – dobrodošli”, ”Alla Ar Kockar”, ”Open Borders Caravan”, ”Are you Syrious?” i mnogih drugih. Svi oni zajedno dolaze reći i pokazati: “Stalo nam je, nismo zaboravili da ste ljudi”. Zbog razlika između sistema i čovjeka, države i izbjeglica često smo bili u ulozi posrednika

No, u usporedbi s putovanjem kroz Makedoniju i Srbiju hrvatska policija, organizacije, strani i domaći volonteri, svjetlo su u mračnom tunelu. Organizirani transport, 100 km do mađarske granice, besplatan je za izbjeglice. Put od Makedonije kroz Srbiju s ovlaštenim prijevoznicima naplaćivan je između 60 i 100 eura po osobi, više nego dvostruko od redovne karte na istoj relaciji. Kad se slična situacija pojavila u Zagrebu – pokušaj pljačkanja obitelji od koje se tražilo 500 eura za vožnju koja inače ne košta ni 10 eura – volonteri su se povezali, priskočili i odrađivali besplatne vožnje prema slovenskoj granici ili unutar grada ostavljajući lešinarske taksiste da se pjene sa strane.

Namjerno ili ne, samoorganizirani volonteri pomažu državi u ovom trenutku. Ako ništa drugo, barem umirujući ljude i samim tim olakšavajući održavanje reda. Sve to bez i jedne potrošene proračunske kune. Umjesto da prihvati suradnju objeručke, državni aparat teži ograničavanju. Na istočnoj granici uvjeti za akreditaciju volontera stalno se mijenjaju i pristup kampovima, pa i onom u Bapskoj, se otežava.

Eto, baš u Bapskoj, pojavili su se inspektori da provjere sumnjivu aktivnost kuhanja toplih obroka za izbjeglice. Internacionalnim volonterima naređeno je da prestanu ili će snositi posljedice. Razlog? Nehigijenski uvjeti. Dokaz? Desetoro (od nekoliko tisuća) djece imalo je proljev nakon što su pregledani, a prošli su kroz Bapsku. Nevažno je bilo što je to jedini izvor toplih obroka za izbjeglice i što se dnevno kuhalo i podijelilo oko 2000 obroka. Kad je kuhar predočio taj podatak, inspektori su rekli da je topli obrok šok za organizam nakon dulje konzumacije konzervi i da može biti štetan po zdravlje.

Ironija je da državni inspektori nisu ponudili rješenja ni za nedostatak hranjivih i toplih obroka, ni za nedostatak tuševa za žene koje čuvaju žene, a ne muškarci u uniformama, ni za iznurenost ili kišu. U svojoj sljepoći došli su samo da ograničavaju… u nečije ime.

U blizini, u Iloku, jedna domaća žena ipak sama bira svoja mjerila vrijednosti. Ne predaje se bukačima straha, birokratskom sljepilu ili lešinarskom porivu za brzom zaradom. Ona je otvorila svoju kuću volonterima, bez novčane naknade, i pridružuje im se kad ima vremena u njihovim naporima na terenu.

U mnogome nikad nisam bila sretnija da sam tu u Hrvatskoj gdje se čovjek trudi da drugome bude čovjek. Ipak, bojim se znakova koji takvo ponašanje vide kao opasnost i pokušavaju ga otkloniti kao blato sa đona na čistoj cipeli birokratskog, centraliziranog i često dehumaniziranog upravljanja. Ja ću uvijek biti stranac, kao mnogi koji sada dolaze, u toj Hrvatskoj, ali ću uvijek biti kod kuće u onoj čovječnoj Hrvatskoj koju sam iskusila u ova dva tjedna

Ovo je vrijeme kad najbolje i najgore izlazi na vidjelo. U Zagrebu, na kolodvoru, branitelj viče na izbjeglice: ”Idite tamo odakle ste i došli!”; drugi branitelj, u Bapskoj, pridružuje se njemačkim volonterima i reže mrkvu za večernji topli obrok za izbjeglice.

Neki policajac glumi oštrog pastira i viče: “Vrati se u liniju!”, dok drugi juri i traži jaknu za promrzlog dječaka.

U mnogome nikad nisam bila sretnija da sam tu u Hrvatskoj gdje se čovjek trudi da drugome bude čovjek. Ipak, bojim se znakova koji takvo ponašanje vide kao opasnost i pokušavaju ga otkloniti kao blato sa đona na čistoj cipeli birokratskog, centraliziranog i često dehumaniziranog upravljanja. Ja ću uvijek biti stranac, kao mnogi koji sada dolaze, u toj Hrvatskoj, ali ću uvijek biti kod kuće u onoj čovječnoj Hrvatskoj koju sam iskusila u ova dva tjedna.

(Opaska uredništva: Autorica je humanitarna aktivistica, slobodna novinarka i profesorica novinarstva. U nastavku donosimo izvornik napisan i na engleskom jeziku. To nije praksa našega portala, ali je želja autorice).

The danger of hot food

By Cyrille Cartier

About three in the morning standing outside the cooks’ tent, against the background music of Bob Marley and later Tracy Chapman, I hear the chefs talk about pouring love into the massive pots on the gas burners. This love-spiced hot food will soon be served in plastic cups to groups of refugees walking through the small border crossing between Serbia and Croatia.

As a new group arrives, and volunteers rush out to distribute the meal, the smell of warm welcome food mixes with that of pungent socks after the rain. Littering the road next to the tent are discarded food containers, heavy blankets, muddied children’s stuffed animals and broken shoes.

The shoes come from lands thousands of kilometers away. From Afghanistan and Pakistan, from Syria, Iran and Iraq. Some flew from Uganda, Nigeria and Congo, but nearly all crossed the perilous waters between Turkey and Greece on precarious rubber boats overloaded just to enlarge the smuggler’s coffers.

Along the route, belongings are lost, documents thrown into the sea by smugglers, and the weight is shed. Lucky are those who still have cell phones, amongst the most prized possession—sometimes even more so than their documents. The phones are not a symbol of material riches but a lifeline to the family back home, to insight on what lies ahead. Some refugees ask for internet connection and electricity to charge their phones. But by that point, we only had food, clothes and shoes. . . until we ran out.

One Swedish man took off his shoes and gave them to a barefoot refugee. A policeman later saw the barefoot Swede and went to get him some boots. It’s the essential human connection that destroys the borders between people. The ethnicity or religion of the refugee did not matter. The nationality or organization of the volunteer did not matter. The uniform of the country or position of the police officer did not matter.

When Hungary closed its borders, Croatia became the natural alternative pathway. As Hungary amassed its army with rubber bullets and thugs called village guards behind barbed wires, many Croatians jumped in to help in whatever way they could. Myself, living here, decided to join them. The pen is mightier than the sword, but here neither was needed. I put aside my journalist scribbles to be part of direct, self organized action. Only now, resting at home do I have time to sit and write my impressions.

In the first two weeks of when refugees started coming into Croatia, both on the western border of Croatia with Slovenia and on the eastern one with Serbia, I met volunteers from Croatia, Germany, Czech Republic, Hungary, Austria, Spain, Sweden, and from Syria, Sudan and South Africa. As ordinary as they are amazing, volunteers gave their time and resources. Some took a vacation to come here or convinced their employers to donate time and funds to this effort.

As the volunteers and I shared a tea break during the night shift, one policeman was mulling over my explanation of how volunteers are not sent by anyone, nor ordered nor paid to come, but self-organized—a baffling thought for someone who depends on the system to define values and determine behaviors. “But there must be someone who is coordinating,” he said. “No.” And I tried to explain that this was an example of how society could function from the bottom up, from the people coordinating themselves, organically—not as an element of danger, to be suspicious of, but a complementary force to the service he was providing.

All these actions by self-organized volunteers (some assembled under different collective efforts like “Dear Refugees, Welcome to Croatia,” “Centar za Mirovne Studije-Dobrodošli” (Center for Peace Studies-Welcome), “Alla Ar Kockar,” “Open Borders Caravan,” “Are you Syrious?”) came together to say: we care, we haven’t forgotten you are human.

The disconnect between state players and refugees sometimes forced some of the volunteers into the role of mediator..

Along a small country road in Bapska near the border with Serbia lined with corn fields and vineyards, the police lead refugees from point A to point B without providing any orientation. Some of the refugees had no idea what country they were in. What refugees longed for was information. Lack of information creates fear. Fear creates stress and stress pushes on the trigger that sparks anger and conflict.

Volunteers went from group to group seeking out an English speaker to be able to communicate such basic information to the refugees as: This is Croatia. You will be taken to a bus that will bring you to Opatovac camp. You will be registered, photographed and an ink fingerprint will be taken along with your name. Eventually, in less than 48 hours, there will be a bus or train to Hungary.

At the mention of “Hungary” many were afraid. They’d heard the stories of police brutality, detention centers and walls. They were terrified of the biometric fingerprint that they heard would condemn them to having to return there to ask for asylum instead of a country of their choosing. Volunteers said what we knew to be true: we heard there was no biometric fingerprinting and that they would only be passing through Hungary on the way to Austria.

Whatever small amount of information we could give was an essential healing balm. Even after we ran out of maps and leaflets that explained the process in Arabic and English (Farsi was very much needed but lacking), we used whatever languages we knew, body and spoken, to explain and reassure. Picking out the English speakers from the group and having them help, strengthened the trust and increased cooperation and interdependence among the individuals within the group. It is not about the privileged holding out a hand to “those poor people.” Everyone has something to contribute.

About 6 am one morning, I saw a woman bending over and vomiting on the side of the road. She complained of pain in her stomach and kidneys. The Croatian Red Cross had examined her at the border and called an ambulance. I called an Arabic-speaking friend in Zagreb to translate with the paramedics. As we led her into the ambulance, her four children followed closely behind worried for their mother and afraid of separation. The paramedic (a person coordinated and ordered by hierarchy) shouted at them to get out of the way.

I managed, somehow, to restrain myself. In the mayhem, my friend was able to tell the children to wait for their mother in front of the ambulance. As a woman, I added some reassurance while she was being diagnosed by two men. Eventually she was released with antibiotics and fever-reducing medication and boarded a bus with her children.

Exhaustion and stress must have caused a malfunction in the value system of the ambulance staff. They forgot the Hippocratic oath. They forgot how to communicate even a crumb of empathy.

Night or day, volunteers welcomed the refugees with a smile and a caring touch. Sometimes we picked up a child or a baby from the mother’s arms and walked with her along the road to momentarily ease her physical burden. Other times we just hugged someone in need of a bit of human warmth as the stress from the journey, trauma of the departure, poured out in tears.

When many people look at the refugees, they see a crowd, a label. The faceless collective identity is what dehumanizes the individual creating a fertile ground for the “banality of evil” as Hannah Arendt famously coined it. What those who see refugees as a collective identity do not realize is how similar they themselves are when it comes to judging and understanding the “other” whether Catholic, Orthodox, Afghan, Kurd, Arab, Serb, Croat, Syrian or Ugandan.

The police complained about incidences of fights among refugees insinuating that they were “wild.” A mere 20 years ago, the same phenomenon was present on this very border during the 1990s war and still today, sparks continue to ignite at soccer matches. But now, in the context of this new group of refugees, those same actions are seen as “uncivilized” and used as a justification to further separate “them” from the “civilized European West.”

Compared to the journey through Macedonia and Serbia, Croatia’s police, transport and volunteers are a beacon to follow. In Croatia the transport from the Serbian border to Hungary is free while the seven-hour ride through Serbia from Macedonia costs 60 to 100 euros, more than double the cost of a regular ticket. When similar actions were attempted in Zagreb—one family paid 500 euros for a what would normally be a 7 euro ride—volunteers jumped in to offer free rides within the city and to the Slovenian border, leaving vulture taxis fuming on the margins.

Intentionally or not, the volunteers are helping the state apparatus if only in making people feel calm and, hence, easier to control—and all this at no cost to the state. But instead of working in conjunction, the state seeks to limit access. Accreditation procedures for volunteers have been constantly changing and are now required for all volunteers for the camp and, we heard, even for Bapska, though this did not come to fruition.

Perhaps the crème de la crème has to do with the chefs in Bapska. On Monday, health inspectors arrived to follow up on the highly dangerous and suspicious activity of cooking hot food. One of the chefs said the inspectors ordered them to shut down operations or face legal consequences. The reason? Unhygienic conditions. The proof? About 10 children had diarrhea in the camp after passing through Bapska. It made no difference that the chefs were making on average 2,000 meals a day.

When the chef brought this up, the inspectors said the shock to the system of warm food after eating only cold and canned food for weeks was endangering the refugees’ health. How much more ironic can it be? Where are these inspectors’ solutions to the lack of more nutritious and warm meals: women showers guarded by women rather than male soldiers, more buses to keep refugees out of the cold and rain? In their own myopia they came just to interfere and disrupt the work of the chefs..

A woman in Ilok chooses her own values rather than following the local wave of fear and price inflation. She opens her house to international volunteers accepting donations for whatever the length of their stay and joining them when they go to the border.

And examples of the best and the worst keep coming out of the woodwork. One war veteran in Zagreb shouts “go back to where you came from.” Another, in Bapska, joins a group of young German volunteers to hand out food and drinks and chop up carrots for the evening stew.

One policeman, the tough herder, shouts “stay in line, get back, get back” and another rushes to the donations tent to find a jacket for a young boy he’d seen shivering.

In many ways I have never felt happier to be here in Croatia where humans reach out to fellow humans. And yet my fear is that these actions are considered dangerous and are being squished out as the mud under our shoes to give way to some bureaucratic, often dehumanizing, centrally-controlled apparatus. I will always be a foreigner, like many who are arriving, in that Croatia, but I will always be at home in the human Croatia I’ve witnessed.

    •  Spasimo umjetničko nasljeđe velike kiparice Vere Dajht Kralj
    •  Dugo odgađani korak u pravom smjeru
    •  Charlie Hebdo je otet
    •  Balkaniziranje Iraka

> Svi tekstovi ovog autora