autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Tko zaspi, gubi!

AUTOR: Ante Tomić / 26.12.2015.

Ulazeći u prostorije stranke na Trgu žrtava fašizma, Milijan Brkić se okrenuo novinarima i ozbiljno kazao: “Danas je prekrasan dan. Mi smo ljudi koji imaju čast, ponos i dostojanstvo i ne mijenjamo svaki dan mišljenje”. Nestao je zatim iza vrata, a novinari su ostali na pločniku, razbijajući glavu o značenju njegove izjave.

Ne mijenjaju li mišljenje svaki dan, kao gaće i čarape, kako često hadezeovci to inače čine, dvaput tjedno, srijedom i subotom iza pet, u deset ujutro svakog prvog utorka u mjesecu, ili možda jednom u tromjesečju dolazi kombi s njihovim ganc novim stavovima?

Kakva je, osim toga, tajanstvena veza njihovog mišljenja s čašću, ponosom i dostojanstvom? Jesu li u Hrvatskoj demokratskoj zajednici imali više časti, ponosa i dostojanstva kad su se prije mjesec dana u predizbornoj kampanji rugali s Mostom, ili prošli tjedan, kad su sa zastupnicima Mosta ponizno došli pregovarati o sastavljanju Vlade?

U kojem su od ova dva trenutka oni bili autentičniji, vjerniji sebi, više držali do svoga integriteta i poštenja?

Kakva je, osim toga, tajanstvena veza njihovog mišljenja s čašću, ponosom i dostojanstvom? Jesu li u Hrvatskoj demokratskoj zajednici imali više časti, ponosa i dostojanstva kad su se prije mjesec dana u predizbornoj kampanji rugali s Mostom, ili prošli tjedan, kad su sa zastupnicima Mosta ponizno došli pregovarati o sastavljanju Vlade?

I zašto je, zaboga, važna meteorološka okolnost da je dan sunčan i topao?

Znači li to kako bi da je drugačije vrijeme, da je, recimo, umjereno oblačno i hladno sa snijegom u Gorskom kotaru, Milijan Brkić bio skloniji mijenjanju mišljenja?

U posljednjih mjesec dana baš svi na našoj političkoj sceni su između sedamnaest i dvadeset tri puta promijenili mišljenje. Navečer bi usnuli definitivno zaključujući kako odlaze u opoziciju, a ujutro se budili sa čvrstom željom da osvoje vlast.

O ručku bi nazivali pokvarenjacima i lažljivcima ljude s kojima bi nekoliko sati kasnije srdačno večerali. Do kraja rečenice katkad ne bi stigli, a već bi se predomislili, dio iza zareza imao je sasvim drugo značenje od onoga ispred.

Zoran Milanović nešto bi, na primjer, izjavio na prvom katu, a onda se spotaknuo i pao, kotrljajući se i udarajući glavom u kamene stube, da bi se zaustavio u prizemlju, popravio frizuru i kravatu i zaprepastio prisutne kazujući sada nešto totalno drugačije.

Tomislav Karamarko posvjedočio bi, recimo, da je neka stvar bijela, da bi samo trenutak kasnije iza ugla Karamarkov zli brat blizanac potvrdio da je stvar crna. Da ste ih slušali zavezanih očiju, lako biste se mogli prevariti. Milanović je nekad zvučao kao Karamarko, a Karamarko je zvučao kao Milanović.

Izlazili su sa sastanaka više ne pamteći što su se unutra dogovorili, treptali su zbunjeno pred kamerama u sebi govoreći: “E, jebi ga, jesam li ja danas odbio Božu Petrova, ili je to bio onaj drugi?… I, zapravo, koji sam ja? Jesam li iz Hadezea ili iz Esdepea?… Najbolje da ništa ne govorim dok mi se novinari ne obrate?”

Umorni su počeli buncati i nervozno se hihoćući potpisivati koještarije. U subotu je Karamarko neočekivano odbio nekakav dokument, a iscrpljeni Milanović se slomio i pristao, i pregovori su još jednom promijenili smjer, no ništa u ovome zaista nije konačno i neopozivo. HDZ je po zadnjim vjestima odustao, ali ja mislim da još nije gotovo

“Gospodine Milanoviću, možete li nam komentirati…?” počeo bi u to pritrčavajući jedan mlađi sa žutim mikrofonom, a Milanović bi čisto odahnuo: “Huh! Milanović! Bogu hvala, već sam se uplašio da sam ja Tomislav Karamarko.”

Nije li onda blesavo kad vidite Milijana Brkića, tvrdog i neumoljivog u nekakvom mišljenju za kojega ni on ni njegov šef vjerojatno ne znaju šta je i kakvo je.

Tako se sve pomiješalo, tako se mnogo neočekivanih obrata dogodilo, da ljudi više ni ne znaju što su mislili i govorili, koje su njihove ideologije, politike i programi.

Umorni su počeli buncati i nervozno se hihoćući potpisivati koještarije. U subotu je Karamarko neočekivano odbio nekakav dokument, a iscrpljeni Milanović se slomio i pristao, i pregovori su još jednom promijenili smjer, no ništa u ovome zaista nije konačno i neopozivo. HDZ je po zadnjim vjestima odustao, ali ja mislim da još nije gotovo.

Imat ćemo vlast možda tek kad jednomu od sudionika popuste živci i poželi se naspavati, kad najsabraniji među njima shvati kako premijersko mjesto nije vrijedno njegovog duševnog zdravlja.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Još tekstova ovog autora: