novinarstvo s potpisom
Potpisao sam dvije peticije protiv ministra kulture. Da mi ih pod nos stave još deset, bez oklijevanja bih učinio isto. Sram me je živjeti u zemlji u kojoj takav čovjek sjedi u vladi. A potpuno me ponižava činjenica da nekima – dapače, mnogima! – još uvijek treba crtati zašto osoba poput njega ne smije biti blizu bilo koje pozicije moći.
Ipak, gospodin čiju su mladost obilježili navijački nestašluci i publicistički ustašluci u jednome se potpuno slaže s mojom malenkošću: problem, fakat, nije u njemu.
Da ga Karamarko nije izvukao iz kadrovskoga špila, on bi i dalje bio ”nevidljivi“ znanstvenik, epizodist u našemu javnom životu, čiji se glas čuje samo na bleiburškim karminama za NDH i u opskurnoj emisiji što je vodi tip kojega je država osudila na uvjetni zatvor, a sudbina na onaniju (podsjećam, dotični je kažnjen jer je seksualne usluge plaćao kokainom).
Kad ga je birao, Karamarko možda zaista nije poznavao baš sve živopisne pojedinosti iz biografije Zlatka Hasanbegovića, ali nemamo razloga sumnjati da mu je bilo i te kako jasno kakva su njegova uvjerenja. Uostalom, osim žovijalnog svjetonazora, što je toga povjesničara uopće kvalificiralo za mjesto ministra kulture u vladi HDZ-a i Mosta?
Po ključu stručnosti on nikada ne bi prekoračio prag zgrade u Runjaninovoj ulici jer se kulturom nikada nije bavio.
Baš kao ni po kriteriju unutarstranačkih zasluga, jer mu je partijski staž počeo teći tek u srpnju prošle godine. Preostaje, dakle, samo ideološki ukus koji se Karamarka, očito, dojmio toliko snažno da ga je iz sjene domovinskog partera katapultirao u blještavu ložu izvršne vlasti.
Slučaj Hasanbegović u tom je smislu neobično sličan slučaju još jednog ministra koji to nikada nije smio postati. Čak i kada bismo naivno pretpostavili da u vrhovima nove vlasti zaista nisu imali pojma kakvi se sve repovi vuku za Mijom Crnojom, nitko nas ne može uvjeriti da je njegov moralni i intelektualni habitus ikome bio nepoznanica. On je imenovan na ministarsku funkciju samo s jednom svrhom: da bude ideološko strašilo.
I tu je zadaću časno i predano obnašao sve do iznuđene ostavke. Baš kao što se istim poslom jednako marljivo bavi i Zlatko Hasanbegović.
Toliko su i njihove pojedinačne sudbine savršeno beznačajne. Nema veze što premijer ministra kulture brani opaskom kako je on ”uvjereni antifašist“. Uostalom, znamo da se Orešković muči s hrvatskim jezikom, možda je čovjek naprosto htio kazati kako je njegov ministar ”umjereni fašist“?
Sve i da ga se sutra odrekne, to opet ne bi značilo ništa. Svi oni koji već tjednima galame tražeći otkaz Hasanbegoviću, zapravo su duboko svjesni kako njegov eventualni odlazak ne bi predstavljao nikakav razlog za veselje.
Nemamo, naime, ni jednoga jedincatog razloga vjerovati da bi ga mogao zamijeniti netko bitno različit.
U najboljem slučaju izbor bi mogao pasti na osobu sličnih svjetonazorskih afiniteta, ali koji su do sada ostali ispod radara, nekoga sivog i neupadljivog aparatčika koji će odraditi svetu misiju ideološke rekonkviste u sektoru kulture bez neugodnog tereta skandala koji se za njim vuku.
Kad bi Hasanbegović sutra dobio vritnjak, mi ne bismo ni za mrvicu postali bolja zemlja. Eventualna dekapitacija čovjeka s kapom nikakvo nam dobro ne bi donijela, jer dotični historičar i jest imenovan da bi služio kao histeričar s ograničenim rokom trajanja.
Pravi problem jest u osobi i ambicijama njegova visokog političkog pokrovitelja. Koji će nam vrag Hasanbegovićeva ostavka kad u sedlu i dalje ostaje Karamarko, kad su nas uzjahali ideološki desperadosi s naoštrenim mamuzama?!
Svima koji u budućnosti budu tražili moj potpis na zahtjev za smjenu ministra kulture rado ću se odazvati, iako duboko svjestan da sudjelujem u budalastoj, savršeno promašenoj građanskoj inicijativi.
Jer, poslije svega, tražiti glavu ministra kulture može samo naivac koji drži da bi jedna kadrovska rošada mogla promijeniti beznadno musavo lice ove zemlje.
Poanta nije u tome da padne jedan čovjek nego čitava vlada nastala u miješanome braku stručne nekompetencije i rigidnog desnila, s premijerom koji se na toj funkciji snalazi kao i Cosmo Kramer u stanu Jerryja Seinfelda.
Dobro, priznajem, možda sam malo pretjerao, možda mi je usporedba Tihomira Oreškovića s genijalnim komičarom koji je brendirao smotanost neumjesna. Naime, Cosmo Kramer nas je svojedobno uveseljavao.
A imenovanje mistera Tima hrvatskim premijerom nije ni najmanje smiješno. Dapače, ono nas je samo suočilo s deprimirajućom činjenicom kako je vrag zbilja odnio šalu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).