U izbjeglištvu 1941. – 1945. (1. dio)

(Opaska uredništva: Ovim tekstom, trećim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde, započinjemo prisjećanje na užase koji su počeli prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Slijedi nastavak životnih uspomena Borde iz Drugog svjetskog rata).

ŠABAC

8.augusta 1941. prelaskom mosta na Savi koji je dijelio NDH i okupiranu Srbiju našli smo se u Šapcu, za nas pojmu slobode, prostoru bez čudovišne strahovlade od koje smo pobjegli.

Pretpostavljam da je postojao (volonterski, kako se danas kaže) sistem prihvata izbjeglica iz susjedne nove države jer smo se iste večeri našli kod nekog stolara (nije lijepo da mu više ne znam ime, a oca nema da me podsjeti) koji nas je smjestio u svoju radionicu. Još i danas osjećam opojni miris svježih složenih dasaka. U Šapcu je trebalo srediti boravak te organizirati daljnji put u Beograd. Željezničke veze nije bilo zbog razrušenih pruga, ni autobusa, pa se do glavnog grada moglo samo Savom i to jedinim aktivnim brodom “Vuk Karadžić”, za koji je trebalo nabaviti karte.

Ne sjećam se gdje smo se i kako hranili tih dana, no i u jednoj i u drugoj državi još su važili jugoslavenski dinari, pa smo se izdržavali novcima koje smo prokrijumčarili iz Osijeka. Ostali su mi nezaboravni utisci sa šabačke pijace koja je u to ljetno doba bila uobičajeno dobro snabdjevena (još nisu došli do izražaja okupacijski uslovi).

Kad je otac sredio nastavak našeg puta prema Beogradu, ukrcali smo se u riječni putnički brod ”Vuk Karadžić” i krenuli Savom prema glavnom gradu. Ne znam koliko je plovidba trajala, ali je to za mene, jedanaestogodišnjaka, kao i za ostalu djecu na brodu, bila posebna avantura. Nakon nekog vremena brod je za nas postao mjesto za igru, pa smo ga dječje istražili od krme do pramca. Nekoliko dana kasnije saznali smo u Beogradu da je brod ”Vuk Karadžić” naišao na minu, postavljenu prvih dana rata, i nestao na dnu Save. Moglo se to desiti i za vrijeme našeg putovanja…

Među gomilama povrća isticalo se brdo glavica kupusa i tabla s natpisom ČUVENI ČEPINSKI KUPUS! Može se zamisliti kako je to na nas djelovalo, jer smo dan prije stigli upravo iz Čepina. Nismo imali pojma da je naš čepinski kupus bio na takvom glasu u prilično udaljenom Šapcu.

Nas nije zanimao kupus, nego kiselo mlijeko kao najpraktičnija hrana u stolarskoj radionici. Kiselo mlijeko prodavalo se zajedno sa zemljanim zdjelama, a za nas je to bilo posebno zanimljivo jer se zdjela mogla okrenuta naopako a da mlijeko ne iscuri! Bio je to naš prvi susret sa srbijanskim kiselim mlijekom koje se priprema pomoću sirišta, komadićima ovčije utrobe, koje kravlje mlijeko ne samo da ukiseli, već ga ukruti u čvrstu masu. Naše slavonsko mlijeko i danas se priprema tako što se jednostavno ostavi u posudama da se ”pokvari”, tj. ukiseli bez ikakvih intervencija. I dandanas konobari u Srbiji frapiraju turiste kad im mlijeko serviraju u naopako okrenutim čašama.

BROD ŠABAC – BEOGRAD

Kad je otac sredio nastavak našeg puta prema Beogradu, ukrcali smo se u riječni putnički brod ”Vuk Karadžić” i krenuli Savom prema glavnom gradu. Ne znam koliko je plovidba trajala, ali je to za mene, jedanaestogodišnjaka, kao i za ostalu djecu na brodu, bila posebna avantura. Nakon nekog vremena brod je za nas postao mjesto za igru, pa smo ga dječje istražili od krme do pramca.

Nekoliko dana kasnije saznali smo u Beogradu da je brod ”Vuk Karadžić” naišao na minu, postavljenu prvih dana rata, i nestao na dnu Save. Moglo se to desiti i za vrijeme našeg putovanja…

U BEOGRADU

Prva tatina dužnost u Beogradu bila je da nas prijavi u Sekretarijatu za izbjeglice (na uglu Nemanjine i Kneza Miloša), gdje je dobio nove izbjegličke isprave, vjerojatno i dokumente za ishranu. Pored toga, a što je najvažnije, ponudu za boravak i zaposlenje: ili život na selu kod nekog zemljoradnika ili u gradu, u kome su uslovi za život bili teži.

Otac je odabrao grad da bih ja mogao nastaviti školovanje, pa mu je, kao profesionalnom policajcu, ponuđen posao carinika na jednoj od granica Srbije. Ja bih u tom slučaju morao u dječji dom.

Moram naglasiti da je ta politika prema izbjeglicama bila daleko bolja nego hrvatska u devedesetim, kad su seljaci s porodicama smještani po hotelima. To je u prvom redu štetilo turizmu, a seljacima donijelo teške frustracije, jer besposlen život u hotelima nije bio prirodno rješenje. U Srbiji su izbjeglice radom pomagale domaćinima i nakon četiri godine stekle prijateljstva koja su ostala trajna i nakon povratka u zavičaj 1945. godine.

Prve dane u Beogradu proveo sam kod tatine sestre tetke Vate (Vasilije) i tétka Voje Dželetovića, koji su izbjegli iz Prizrena pod Kosovarima mnogo dostojanstvenije nego mi iz Hrvatske, nakon što su tamo prodali hotel te u Beogradu, na Voždovcu, kupili kuću s kafanom. Otac je boravio u barakama na Voždovcu namijenjenim izbjeglicama.

Tih prvih dana, s obzirom na to da je bilo školsko ferije, imali smo priliku da obilazimo bivšu metropolu u kojoj smo se našli prvi put u životu.

Na Terazijama su nam pokazali bandere gdje su još nedavno visjeli obješeni civili kao opomena da njemačku okupaciju treba maksimalno ozbiljno shvatiti. To su podržavale njemačke jedinice koje su povremeno prolazile gradom uz vojne marševe, a još jezivije avioni štuke koje su s poznatim zavijanjem izvodile vertikalne krugove nad gradom; ljudi nisu zaboravili da su ti isti avioni u aprilu bez najave rata brutalno razrušili Beograd. Sjećam se da smo posjetili i Muzej kneza Pavla u centru grada.

Moram naglasiti da je ta politika prema izbjeglicama bila daleko bolja nego hrvatska u devedesetim, kad su seljaci s porodicama smještani po hotelima. To je u prvom redu štetilo turizmu, a seljacima donijelo teške frustracije, jer besposlen život u hotelima nije bio prirodno rješenje. U Srbiji su izbjeglice radom pomagale domaćinima i nakon četiri godine stekle prijateljstva koja su ostala trajna i nakon povratka u zavičaj 1945. godine

Jednom smo se našli na pijaci, mislim na Zelenom vencu, gdje smo nabasali na Osječanina, sitnog gradskog lopova koji je ocu često bivao mušterija u policijskom zatvoru u Gornjem gradu. Sada su lopov i policajac bili ravnopravni u novonastalim izbjegličkim uslovima. Da bi pokazao simpatiju prema meni, pred nama je priredio lopovsku priredbu: kao slučajno je sa tezge krajem sakoa srušio neke izložene artikle i dok je, izvinjavajući se vlasniku skupljao stvari po tlu, majstorski je jednu čokoladu strpao u džep.

Udaljili smo se od pijace i stari prijatelj mi je darovao čokoladu, koja je već tada postajala sve dragocjenija. Tata nije znao kako da pomiri zov policajca i obzir prema sinu koji je nenadano dobio rijedak dar. Nikada više tog lancmana nismo vidjeli.

No zato sam imao sreću s drugim lancmanom, tatinim poznatim iz Slavonije, koji mi je poklonio ni manje ni više nego 50 dinara o kojima sam do tada samo sanjao. Za te novce otac mi je prije rata u Bati kupovao cipele! Postati vlasnik tolikog novca bio je veliki izazov, pa sam se našao u dilemi u šta da potrošim to bogatstvo. Naišli smo tada na knjižaru u kojoj sam sav novac dao za knjigu Henryka Sienkiewicza ”Quo vadis”.

To je bila prva debela knjiga koju sam kupio i, bogami, pročitao – u slobodno vrijeme koje mi je preostajalo od dužnosti da se brinem za bratića Acu, starog nekoliko mjeseci (što mi nije naročito prijalo, moram priznati). Ostali su mi u nezaboravnom sjećanju pasusi knjige sa iscrpnim opisima života na trgovima antičkog Rima. Tu dragu knjigu uspio sam sačuvati sve do jeseni 1949., kad sam postao podstanar u Zagrebu, a onda sam je prilikom selidbi s jedne na drugu adresu negdje izgubio. Pored crtanja imao sam sve veću glad za čitanjem, i to ne dječje, nego ozbiljne literature.

PRVI REDOVI

Do početka Drugog svjetskog rata redovi ili repovi kod nas nisu bili poznati, bar u mome djetinjstvu. Nestašice osnovnih životnih potrepština nisu postojale. Početak okupacije u Srbiji vrlo brzo nam je to drastično priredio. Živežne namirnice sve više su nestajale iz dućana. Sve češće su se u izlozima pojavljivali napisi: nema brašna, nema masti, nema ovoga, nema onoga – da bi ubrzo to postala svakodnevica.

Jednom smo se našli na pijaci, mislim na Zelenom vencu, gdje smo nabasali na Osječanina, sitnog gradskog lopova koji je ocu često bivao mušterija u policijskom zatvoru u Gornjem gradu. Sada su lopov i policajac bili ravnopravni u novonastalim izbjegličkim uslovima. Da bi pokazao simpatiju prema meni, pred nama je priredio lopovsku priredbu: kao slučajno je sa tezge krajem sakoa srušio neke izložene artikle i dok je, izvinjavajući se vlasniku skupljao stvari po tlu, majstorski je jednu čokoladu strpao u džep

Da bi došli do potrebnih stvari kad su se one i pojavile, ljudi su počeli ulazak u dućan osiguravati stajanjem u redovima. Trebalo se naći među onima koji će se domoći vekne hleba. Tako sam ja dobivao dužnost da što prije stanem pred dućan i zauzmem mjesto za tetku koja me je zamijenila kad bih otprilike došao na red.

Žene su donosile šamlice i štrikale da ne gube vrijeme. Tu su se stvarale grupe naroda iz susjedstva, kao novi način društvenog života. U redovima su se saznavale usmene novosti iz grada i zemlje (radio je bio rijetkost). Onda su trgovci bili prisiljeni da ograniče dnevnu prodaju i uveli pravilo da jedna osoba može dobiti samo jedan hleb. Ljudi su nastojali doskočiti i tome, pa su svi članovi domaćinstva odlazili čekati u redovima.

Na kraju su, vrlo brzo, vlasti uvele takozvano r a c i o n i r a n o   s n a b d i j e v a n j e – bonove ili točkice za ograničenu kupovinu svega i svačega, od hrane do odjeće i obuće. No u posvemašnjoj neimaštini ni posjedovanje točkica nije uvijek garantiralo da će čovjek doći do potrebnog artikla. Prirodno je da se u tim uslovima pojavila ”crna berza/burza” – zabranjena nabavljačka veza selo-grad. Privatnim kanalima, ne bezopasnima, dopremane su namirnice iz sela, a obrnuto – odjeća, obuća (naravno, rabljena) i ostale potrepštine u kojima je selo oskudijevalo.

Da nije bilo crne berze nije poznato kako bi stanovništvo uopće preživjelo okupaciju. To se održalo ne samo do kraja rata nego i u oslobođenoj zemlji, sve do početka pedesetih godina.

U vezi s napisima u izlozima trgovina o nestašicama moram se prisjetiti mog prvog autorskog rada u grafičkom dizajnu. Nedaleko od našeg stana na Voždovcu nalazila se b a k a l n i c a , trgovina špecerajem, kako bismo rekli u Zagrebu, Jednog dana osvanula je prilično nepismena obavijest na A4 papiru: NEMA BRAŠNA! Nisam izdržao da to ne napišem “profesionalno” i odnesem trgovcu. On je prihvatio ponudu objeručke – i ja sam potom svako slobodno vrijeme dotrčavao do izloga i ponosno gledao svoj prvi dizajn (za koji, nažalost, nisam primio honorar).

IZBJEGLIČKI DJEČJI DOM

Nismo mogli računati da i dalje ostanem kod tetke, pa me je otac najesen, uoči početka školske godine, odveo u izbjeglički dječji dom ”Princ Andrej” kod Autokomande. Bila je to bivša kasarna jugoslavenske vojske, pa je, bogami, i život pitomaca bio organiziran na vojnički način.

Kad je otac sredio formalnosti, oprostio se od mene – i tek tada ostao sam prvi put s a m u životu; taj osjećaj neću nikada zaboraviti! Odmah su me ošišali ”na nulericu”, kao sve ostale pitomce, i tako bijednog uputili na kasarnski krug da tamo pronađem svoju drugu četu kud su me odredili, jer se upravo postrojavalo osam stotina djece, koliko ih je tada bilo u Domu. Kako sam pronašao svoju četu, ne znam ni danas, samo se sjećam da sam došao do vaspitača (odgojitelja) koji je komandovao postrojenim klincima.

Obratio sam mu se, naravno, sasvim nevojnički (a kako bih drukčije?), a on me je pošteno ošamario s primjedbom kako se to držim. I to je bila dobrodošlica sredine koja me je primila kao izbjegličko dijete, ujedno i upozorenje da se nalazim u vojničkom okruženju i da se tako (kao jedanaestogodišnjak!) moram ponašati. Bio je to ujedno prvi šamar koji sam dobio u životu. Sjećam se da u tako bezdušnoj situaciji nisam ni zaplakao, takođe prvi put u svom kratkom životu – trebalo se jednostavno prilagoditi, bez pomoći oca, bake ili tetaka…

Našao sam svoje mjesto na kraju stroja – i tako je počela moja čudna epopeja u okupiranoj Srbiji (idila kod tetke na Voždovcu ubrzo je iščezla kao lijep san).

Obratio sam mu se, naravno, sasvim nevojnički (a kako bih drukčije?), a on me je pošteno ošamario s primjedbom kako se to držim. I to je bila dobrodošlica sredine koja me je primila kao izbjegličko dijete, ujedno i upozorenje da se nalazim u vojničkom okruženju i da se tako (kao jedanaestogodišnjak!) moram ponašati. Bio je to ujedno prvi šamar koji sam dobio u životu. Sjećam se da u tako bezdušnoj situaciji nisam ni zaplakao, takođe prvi put u svom kratkom životu – trebalo se jednostavno prilagoditi, bez pomoći oca, bake ili tetaka…

Kako rekoh, pripao sam drugoj četi koja je imala svoju spavaonicu i pripadala učionici za gimnazijalce od prvog do osmog razreda, od jedanaest do osamnaest godina. Imao sam tako sreću da sam se, kao najmlađi doduše, našao među tinejdžerima, dok su mlađi pripali osnovcima, od sedam do jedanaest godina, gdje je odnos vaspitača koji su bili samo nešto stariji od tinejdžera prema klincima bio daleko drastičniji.

Za prvu noć u Domu morao sam prespavati s nekim dječakom od kojeg sam odmah dobio šugu (u Slavoniji svrab). Simptomi šuge pojave se poslije nekog vremena, pa sam tada morao na liječenje, koje je ispalo bolje nego da sam bio zdrav. U ambulanti nas je bilo više šugavaca. Mazali smo čitavo tijelo nekim sumpornim tekućim lijekom, pa smo neizdrživo zaudarali, tako da su nam hranu donosili u sobu, a vaspitači nas kompletno izbjegavali, pa sam se ja konačno nesmetano mogao prepustiti svojim interesima – čitanju i crtanju.

Kad sam se izliječio, pridružio sam se društvu u učionici s klupama i dugim stolovima, gdje smo pisali školske zadatke ili se zabavljali na razne načine. Ubrzo se saznalo za moj crtački talent i, usprkos najmlađoj dobi, postao sam posebno uvažen član kolektiva, pa i u očima vaspitača. Ljudi cijene razne talente – sportske, muzičke i slično, ali je crtanje nešto što se u narodu poistovjećuje s nadnaravnošću. Vele: njegov nacrtani čovjek na papiru kao da je živ!

Specijalni ugled postigao sam kad sam izradio sliku kralja Petra, koja je odmah izvješena u učionici. Treba naglasiti da su Nijemci dozvoljavali poštivanje kralja koji je, kao, zaveden napustio zemlju i pobjegao u London. Petar je za nas u onoj okupacionoj bijedi ipak predstavljao izgubljenu domovinu.

Prehrana nam se u Domu sve više pogoršavala, tako da se na koncu svela na kuhanu repu bez zaprške i na kukuruzni hleb, zelen i gnjecav (to danas čovjek ne može ni zamisliti). Bio bi zgoditak da mi dopadne komad sa što više kore, jer je to jedino podsjećalo na kruh. A repa je kuhanjem pretvarana u drvene konce, pa smo zapomagali da nam daju svježu, nekuhanu repu koja je bar imala soka u sebi.

I možete shvatiti moju zabezeknutost kad me je činovnica uvela u atelje gdje su polaznici crtali, ni manje ni više, nego a k t po živom modelu!!! Ja do tada nikada nisam vidio nagu osobu, da ne govorim o mladoj ženi koja je stajala gola kao od majke rođena pred slikarima. Sjeo sam ispred napetog papira na crtaćoj dasci i ugljenom stao crtati golu gospođicu. Pri kraju bilo je muke da iscrtam stidne dlake među nogama, pazio sam da me niko ne gleda pri tome poslu. Šteta, nisam sačuvao crtež akta, nego neke druge modele iz škole Mladena Josića

GIMNAZIJA

Od jeseni sam počeo pohađati prvi razred četvrte muške gimnazije u Garašaninovoj ulici na sljedećem brdu. Donde sam imao tramvaj desetku. Da bih uštedio novac koji smo dobijali za tramvaj, u školu sam često išao pješke. Bila je smiješna nastava: imali smo je svakih četrnaest dana, gdje su nam nastavnici davali upute za učenje, da bismo na kraju polagali ispit iz svakog predmeta. Bilo je to zato jer je njemačka vojska bila zauzela gotovo sve školske zgrade za svoje potrebe, pa je školstvu dopao ostatak koji su naizmjenično koristile škole po dogovorenom rasporedu.

U predmetu crtanja odmah na početku dobio sam lošu ocjenu, jer nisam imao crnu olovku, nego nekakvu zelenu bojicu. Profesor, blazirani Beograđanin koji je očigledno prezirao “primitivnu izbjegličku djecu”, dobacio mi je da đak koji želi u školu mora posjedovati potreban pribor. Idući put donio sam mu snop svojih crteža, koji ga je, naravno, pošteno iznenadio. Odlična ocjena koju je pored mog imena odmah upisao u dnevnik nije do danas promijenila moj prezir prema njemu.

Drugi događaj u vezi s mojim talentom desio se ubrzo: Dom me je upisao u privatnu Josićevu slikarsku školu u Kolarčevom univerzitetu, koji sam počeo posjećivati popodnevom. Polaznika je u školi bilo od 11 do 70 godina i ja sam, naravno, apsolutno bio najmlađi.

I možete shvatiti moju zabezeknutost kad me je činovnica uvela u atelje gdje su polaznici crtali, ni manje ni više, nego a k t po živom modelu!!! Ja do tada nikada nisam vidio nagu osobu, da ne govorim o mladoj ženi koja je stajala gola kao od majke rođena pred slikarima.

Sjeo sam ispred napetog papira na crtaćoj dasci i ugljenom stao crtati golu gospođicu. Pri kraju bilo je muke da iscrtam stidne dlake među nogama, pazio sam da me niko ne gleda pri tome poslu. Šteta, nisam sačuvao crtež akta, nego neke druge modele iz škole Mladena Josića. Nisam nastavio tu naobrazbu jer sam s ocem iduće jeseni prešao u Požarevac, manji grad u kome je život bio opušteniji i jeftiniji. I grad u kome sam nakon tri godine dočekao žarko očekivano oslobođenje i povratak u zavičaj.

(Napomena: Tekst je pisan zapadnom varijantom hrvatsko-srpskog standardnog jezika, s pojedinim srpskim izrazima da bi se dobila adekvatna atmosfera vremena i mjesta događanja).

(Nastavlja se)

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora