novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: Ovim tekstovima, četvrtim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde, prisjećamo se užase koji su počeli prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Slijedi nastavak životnih uspomena Borde iz Drugog svjetskog rata, ovaj put, kao i prethodni, o godinama izbjeglištva u Srbiji).
BACI TO!
U to vrijeme sam, ne znam ni kako ni od koga, došao do fotografije kralja Petra Karađorđevića za radnim stolom u Londonu. Ponosno sam je pokazivao klincima oko sebe kao raritet. Treba znati da je u okupiranoj Srbiji ugled kralja ostao bio neokrnjen, bar u prvo vrijeme, jer se smatralo da je izbjegao iz zemlje da ne bi pao u ruke Nijemcima, a da će se vratiti čim neprijatelj bude poražen od saveznika i okupacija prestane. A Nijemci nisu imali ništa protiv da se njegove slike i dalje nalaze po službenim prostorijama – školama i slično, prikazujući ga kao žrtvu Anglo-amerikanaca, koji su krivi što je on, zaveden zbog mladosti, napustio zemlju.
Kad sam sliku pokazao Zoketu, on se namrštio i okrenuo glavu: “Baci to!” Tako sam, nakon nekoliko mjeseci našeg intenzivnog prijateljevanja, prvi put saznao za njegov politički stav. Jer biti protiv Nijemaca je jedno, a biti protiv kralja sasvim druga stvar. Nisam bio nikakav rojalist, ali mi je kraljevina Jugoslavija bila normalna, sama po sebi podrazumijevajuća, neupitna domovina, koja je samo momentalno pod tuđom okupacijom.
Sada mi je moj drug Zoke počeo govoriti da to baš i ne mora biti tako, naravno, na način koji neće otkriti republikanske, da ne kažem komunističke, nazore njegove porodice, odnosno njegovog oca.
S DRUGOVIMA U POŽAREVCU
Period od jeseni 1942. do ljeta 1945. bio je ispunjen intenzivnim druženjem s prijateljima koje sam u Požarevcu stekao. Ni sve nevolje svakodnevnog života nisu mogle ostaviti sjenu na to razdoblje moje rane mladosti.
Hajde da se sjetim mračnih strana boravka u Požarevcu. To je podstanarsko stanovanje u improviziranim izbjegličkim uslovima; slaba hrana i čežnja za svim onim što je u miru razumljivo, da o delikatesama i ne govorim; oskudica u odjeći i obući, posebno u dobu koje išće ljepšu košulju, pantalone, cipele; pa je tu sužen izbor štampe, u prvom redu zabavne; kino-programi uglavnom samo sa njemačkim i austrijskim filmovima; nemogućnost bilo kakve komunikacije sa zavičajem; sveprisutnost okupatora, fizička i mentalna…
Kuća čika-Drage nije imala elektrike, pa sam patio kad nisam mogao ni čitati ni crtati čim se smrači. Iako je petrolejka svijetlila slabije od električne sijalice, čeznuo sam i za njom, jer je petrolej predstavljao dragocjenost kao i mnoge druge stvari neophodne za život.
Da bih mogao raditi (crtati, pisati ili čitati), koristio sam se primitivnim izumom: u šoljicu s otopljenom mašću, jer ni ulja nismo imali, stavio bih traku tkanine umjesto fitilja i zapalio njen kraj koji je visio preko ruba. Svjetlost je bila bijedna, ali dovoljna da na udaljenosti od nekoliko centimetara osvijetli dio knjige ili papira na kojem sam radio. Kod Zoketa sam imao normalne uslove, ali smo se tamo bavili drugim, zajedničkim zanimancijama, a ne intimnim stvaralačkim stvarima.
I otac i ja hranili smo se u izbjegličkoj menzi, koja je bila samo nešto bolja od izbjegličkog doma u Beogradu. Zanimljivo je da su mi slike iz te menze potpuno iščezle, možda i zato što im nisam bio na velikom teretu, jer sam, na sreću, bio stalan gost roditelja školskih drugara kod kojih sam inače provodio vrijeme.
I danas, nakon šezdeset godina, odajem zahvalnost porodicama Vladisavljević, Trifunović i Novanković koje su pružale toplinu doma izbjegličkom djetetu u to tragično doba, iako svih njih uglavnom više nema. Oni su, nadam se, to činili već i zato što sam pozitivno djelovao na njihove sinove, što sam u skladu s mojim preokupacijama obično skretao naše zajedničke igre u plemenitije aktivnosti.
Pravili smo, na primjer, a bogami i prodavali, dječje igračke i ukrasne predmete od šperploče, radili na dječjem listu, organizirali teatar, pokušali realizirati crtani film, a jednom smo pripremali predavanje o tipovima ratnih aviona toga doba.
Naravno, igrali smo fudbal, priređivali turnire “koljenice”, “lovili” zečeve na brdu iznad grada, oblačili se u srednjevjekovne ratnike… Draž svih tih igara bila je u improvizaciji, u nadomještanju svega onoga što nam je nedostajalo. Izrađivali smo sami drvene mačeve, bakreni lonci iz maminih kuhinja predstavljali su šlemove vitezova, konstruirali smo dija-projektor, glumce smo maskirali vodenim bojama, boju za igračke “nabavljali” iz njemačkog vojnog skladišta…
VRABAC
A ako se dječaci od 10 do 14 godina zabavljaju takvim igrama, neće im padati na pamet da se tuku po ulicama i bave drugim destruktivnim aktivnostima. Roditelji su to cijenili, a posebno moju inicijalnu ulogu u tome svemu.
Kao što sam već rekao, pisaća mašina Zoranovog oca izazivala je u meni potrebu da je uključimo u određene stvaralačke avanture. Tako smo se jednog dana Zoke i ja dogovorili da načinimo “pravi” list, pa smo kuhinju za nekoliko dana pretvorili u redakciju. Razumljivo je da smo sve priloge napisali nas dvojica, s time da sam ja prelomio list, napisao naslove rubrika i tekstova, i, naravno, nacrtao glavu lista i potrebne ilustracije. Novinama smo dali ime Vrabac.
Od čitavog sadržaja zapamtio sam samo sliku Iz naše zemlje, za koju sam nacrtao Mostar sa čuvenim starim mostom. Zanimljivo je da je ta slika za mene, trinaestogodišnjaka, predstavljala Jugoslaviju, kao i za mnoge u svijetu do nedavna. U njemačkom Lexikon in Farbe od 1970. odrednica Jugoslavija ilustrirana je upravo tom slikom. Tako se rubrika Iz naše zemlje nije odnosila samo na Srbiju, već na Jugoslaviju, domovinu koja je za nas samo privremeno bila demontirana, ali će nam se sasvim sigurno vratiti, prije ili kasnije.
Upisivanje tekstova vršila nam je Danče, jer mi još nismo bili dovoljno vični u baratanju pisaćom mašinom. I sad se divim njenoj tadašnjoj strpljivosti, jer sam ja insistirao da se rečenice slažu tačno u širinu stupca, za što je bilo potrebno za svaki red prethodno brojati slova (danas to kompjuter, naravno, izvodi automatski).
Vrabac je realiziran u jednom primjerku, jer nije bilo mogućnosti da se umnožava, a u javnost nikako ne bi ni mogao, jer se to pod okupacionim uslovima nije moglo ni zamisliti. Uostalom, bila je to samo prekrasna igra, za koju je bilo oduševljenja dok je trajala. Bezgranično mi je žao što taj primjerak Vrapca nije sačuvan, kao uostalom ni mnogi drugi lijepi relikti našeg djetinjstva.
U to vrijeme, vjerovatno baš kod rada na “novinama” (1943.), našao sam se pred problemom potpisa ispod svojih crteža. Dovniković je tako dugačko, da mi se to nikako nije sviđalo, pa sam počeo razmišljati o skraćenom potpisu. Neko vrijeme sam se potpisivao sa BDOV, a onda sam, kombinirajući na enigmatski način, nabasao na BORDO (BORivoj DOvniković), i to je bilo pravo! Bordo je boja, francuski grad, francusko vino iz te pokrajine, i, na koncu, prezime francuskog pisca Anrija Bordoa (Henry Bordeaux). Uskoro su me i drugari počeli zvati tako u svakodnevnom životu.
Danas me Bordom zove i vlastita supruga, ali ne i mnogobrojni rođaci iz Slavonije, za koje sam i dalje ostao Boro, a u Srbiji Bora. Neke od tetaka u Čepinu uvijek su me zvale Borivoj. Zoke, koji je učestvovao u traženju skraćenog imena, za sebe je, po tom sistemu, odredio pseudonim ZOV (ZOran Vladisavljević), i mislim da su ga i mnogi stari drugovi tako zvali.
Kad sam već kod okupacijskih uslova, moram ispričati kako smo pripremali predavanje o ratnoj avijaciji. Nas klince su posebno zanimali avioni zaraćenih strana, pa smo sve tadašnje letjelice znali po njihovim oblicima i imenima; nije mi jasno kako smo dolazili do podataka o savezničkim avionima, ali je činjenica da je naše znanje o toj tematici bilo zavidno: njemačke štuke, foke-vulfi, meseršmiti, dornijeri, pa saveznički spitfajeri, hevilendi, crne udovice, leteće tvrđave… Sve sam ih znao napamet nacrtati.
Naravno, naši favoriti bili su saveznički avioni, naši budući oslobodioci, pa ja i dandanas osjećam posebnu ljubav prema boeingu B-29, čuvenoj letećoj tvrđavi, sa njenim elegantnim vitkim trupom i mitraljeskim kupolama na svim stranama. Meni je palo na um da to naše znanje prenesemo i našoj okolini, klincima, komšijama.
Za vrijeme priprema za predavanje, o njemu smo s oduševljenjem pričali svima, pa je ta informacija doprla i do vlasti. Jednog dana pozvao nas je Zoranov otac i obzirno objasnio: policijski agenti raspituju se kakvo se to subverzivno predavanje o američkim avionima priprema u Njegoševoj ulici. Nisu imali ni pojma da se radi o djeci. Po običaju, g. Vladisavljević ih je uspješno umirio, a nama zaprijetio da se ne igramo takvim stvarima.
KAKO SAM UBIO PAŠU
Poduhvat sa teatrom bio je bezazleniji, ali mnogo širi. Za to su bili angažirani svi klinci iz naše okoline, jer pored glavnih uloga trebalo je i statista. Prvo, prostor. Vila Zoranovih roditelja bila nam je kao stvorena za kazalište. Na dvorišnoj strani, ispod stepeništa za stan, nalazio se široki zastakljeni ulaz u podrum sa isto tako širokim stepeništem, idealno za gledalište. Dvije-tri podrumske prostorije iza ulaza (u jednoj je bio ogrjev) poslužile su za glumce iza rikvanda, a zastakljeni zid za situiranje pozadine sa naslikanom šumom. Između ulaza i stepeništa (gledališta) razapeli smo žicu, po kojoj će se otvarati i zatvarati zavjesa.
Dramu ću, razumije se, napisati ja. Ali je mene čekao i ostali “autorski” posao: režija predstave, izrada kulise, šminkanje glumaca, pa i igranje glavne uloge. Prvo sam, dakle, prišao pisanju drame. Tema se sama nametala: tradicionalna borba protiv vječnih neprijatelja – Turaka.
Za zaplet sam uzeo zgodnu priču koju sam negdje bio čuo ili pročitao: Zarobljeni hajdučki harambaša moli turskog pašu da ga pusti kući da se oprosti od stare majke, te mu daje riječ da će se nakon toga dobrovoljno vratiti. Paša ga pušta. Harambaša održi riječ: vraća se – ali sa svojim borcima. Na kraju rodoljubna satisfakcija: harambaša ubija pašu.
Ne sjećam se naslova, ali drama je bila u dva čina. Napisao sam je za dva dana, i tekst se dao pročitati za petnaest minuta. Neće li to biti prekratko za jednu kazališnu predstavu? E, a pauza između činova! Ako sve skupa bude trajalo pola sata, to će biti sasvim dosta.
Čekao me je velik posao – crtanje kulisa. Na jedno šesnaest sastavljenih pak-papira trebalo je iscrtati šumu. Kako drugog pribora nisam imao, morao sam svu tu površinu išatirati – školskim drvenim bojama (!!!).
Zoke mi je šiljio pastele, a ja sam crtao na podu ispred podruma. Tu čitavu kvadraturu uspio sam nekako pokriti strpljivim potezima, i na kraju smo na zidu podruma dobili šumu. Što bih dao da danas imam fotografiju tog bezumnog poduhvata! Za kostime smo ispraznili kućne garderobe – sve nam je dobro dolazilo, kao na primjer peškiri za turbane, a Zoke je načinio zavjesu od dva krevetna prekrivača obješena na žicu. Podijelili smo uloge: ja ću biti harambaša, Zoke paša, a uloge turskih vojnika i hajduka podijelili smo ostalim klincima.
Toma Elezović (kasnije čuveni harmonikaš u beogradskom KUD-u Abrašević) preuzeo je dužnost suflera. Dan prije premijere izvršili smo jednu probu, koja je prošla kako-tako. Osim Zorana i mene, drugima se baš nije dalo da uče uloge, pa neki klinci nisu znali izgovoriti ni svoje dvije rečenice. Tješilo nas je da će ići bolje uz pomoć suflera.
Uoči premijere jednog popodneva stepenište za gledaoce bilo je puno prijatelja, roditelja i znatiželjnika. Ja nisam znao što ću prije, a najhitnije je trebalo vodenim bojama maskirati glumce. Nevolja je bila što se ta boja vrlo lako skidala pokretom ruke po licu, pa sam morao neprekidno upozoravati klince da paze na to. Vrijeme početka već je bilo prošlo, i publika je bila nestrpljiva. Konačno sam dao znak da se zavjesa otvori. Veliki aplauz.
Paša Zoke, sjedeći na minderluku opkoljen janjičarima, počeo je svoj monolog kojim je publiku upoznao sa situacijom: u nedavnoj bici sa hajducima njegova vojska uhvatila je živog harambašu, kojeg će sada dovesti pred njega da mu sudi za pobunu protiv sultana. Dva Turčina uveli su na pozornicu mene, vezanog ali ponosnog harambašu. Paša mi je održao pridiku i upitao me na kraju koja mi je posljednja želja. Odgovorio sam da bih želio da odem svojoj staroj majci da se oprostim od nje – i da dajem hajdučku riječ da ću se vratiti u roku od tri dana. Paša je velikodušno pristao na to, i ja sam uzdignute glave napustio pozornicu.
Aca Klipa je navukao zavjese. Kraj prvog čina. Aplauz. Nekako smo izgurali taj dio, iako je opet bilo muke s dijalozima – i ja i Zoke preskakali smo tekst, iako je Toma iza papirnatih kulisa iz petnih žila šaptao dijaloge.
Drugi čin. Paša Zoke opet na svom jastuku ima uvodni monolog. Kao, zabrinut je hoće li harambaša održati riječ i vratiti se kako je obećao. Uto ja, harambaša, borac za slobodu Srba, upadam sa nekoliko svojih hajduka i sa kuburom u ruci (bio je to dječji pištolj na čepove, zvan pampurač). U sudbonosnom razgovoru nas dvojice, harambaša ponosno daje do znanja da je održao riječ i da se vratio, ali – sa svojim hajducima.
U tome je bio štos. Aplauz, oduševljeno odobravanje iz gledališta. No opet dolazi do nevolje s tekstom, pa je Toma da ga bolje čujemo prvo načinio rupu u “šumi” iza Zoketovih leđa, a potom i proturio gotovu čitavu glavu, što je još više razdragalo publiku. Skrativši i tako kratak tekst, pružio sam pištolj u pašinu glavu i opalio. Uhvativši se za čelo, Zoke se, glumeći smrt, strovalio nauznak – i probio kulise, to jest papirnatu šumu. Ja sam još nešto izgovorio za epilog i dostojanstveno se udaljio s pozornice sa svojim hajducima.
Zoke se i dalje držao za čelo, iz publike se čuo glas njegove mame: “Jao, crni Zoke!”, a Aca Klipa je jedva jedvice zatvorio zavjesu nakon što je poderao krevetski prekrivač koji je negdje bio zapeo. Zoranu nije bilo ništa ozbiljno, na koncu, metak je bio pluteni čep (pampur kako se u Požarevcu zvao), no ja sam tako dobro naciljao i to iz relativne blizine, da sam pašu pogodio ravno među oči.
(Nastavlja se)