Idu li ljudi prema katastrofi ili spasu?

Filip Ćorlukić, ”Quo vadis homo?”. Fokus, Zagreb, 2016.

Još se po antikvarijatima i online oglasnicima može pronaći neko od prvih izdanja knjige Kamo ideš, čovječe!? autora Filipa Ćorlukića. Kako nam autor otkriva, knjiga se u izlozima našla početkom 80-ih u nakladi od oko pet tisuće primjeraka, koja je vrlo brzo razgrabljena.

Usto, prodavali su se i počesto nelegalni reprinti, čak i izvan granica ondašnje Jugoslavije. Zašto? Možda zato što je autor prilično zanimljiv čovjek. Diplomirao je fiziku, potom radio i u vojnoj industriji, industriji papira, naftnoj industriji… Ima ih koji će ga smatrati kontroverznim zbog stavova o antifašizmu ili djelovanju u udruzi povezanoj s osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve.

No, bez okolišanja će odgovoriti da je najveća šteta u ovom današnjem trenutku baviti se partizanima i ustašama iako je i sam preživio Bleiburg. Prošle godine mu je o tome objavljena autobiografija pod naslovom “Moja sjećanja na minulo stoljeće”. Sve ostalo su tek mišljenja, a zbog takvih rasprava tapkamo u mjestu dok nam je povijest ljudskog roda namijenila jednu sasvim drugu sudbinu. A koju, na žalost, ne poštujemo.

O tome govori njegova knjiga Quo vadis homo.

Da bi čitatelj knjigu do kraja shvatio, doista se mora koncentrirati jer riječ je opsežnoj analizi stvaranja i postojanja ljudskog roda, i to u pristupu, ali na znanstveno-popularan način.

Kada pročitate prvi dio, imat ćete dojam da ste negdje nešto slično pročitali. Za njega su tri svete knjige, Biblija, odnosno Stari i Novi zavjet i Kur’an u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima, tek trilogija koja se bavi jednom te istom temom. I ne samo one, poveznicu je u svojoj analizi Ćorlukić pronašao i u Epu o Gilgamešu

Kada pročitate prvi dio, imat ćete dojam da ste negdje nešto slično pročitali. Za njega su tri svete knjige, Biblija, odnosno Stari i Novi zavjet i Kur’an u vjerskom pogledu jedna knjiga u nastavcima, tek trilogija koja se bavi jednom te istom temom. I ne samo one, poveznicu je u svojoj analizi Ćorlukić pronašao i u Epu o Gilgamešu.

– Uvijek sam nastojao ne nešto naučiti, nego razumjeti, a tu nije bilo vremenskog ograničenja. Kada sam pročitao Bibliju, ostalo mi je upitno što zapravo znači ljubav prema bližnjemu, prema svim ljudima, i što je to zapravo Bog, za što piše da su najvažnije zapovijedi. U osamljenosti svoje sobe, potaknut raspravama i idejama netom završenog Ekumenskog sabora, odlučio sam početi istraživati sve povijesno poznate religije, pa u okviru toga možda pronaći odgovor i na davno postavljena pitanja – kaže Ćorlukić.

Autor, dakle, analizirajući svete knjige monoteističkih religija, ali i budizma i hinduizma, kao i vrlo starih na mitologijama zasnovanih religija te tumačeći ih dostignućima naše suvremene znanosti, donosi suvremenu sintezu sociološko-psihološke misli čovječanstva.

Govorimo ovdje o Einsteinovoj kvantnoj mehanici i najnovijim dostignućima genetike i molekularne biologije. Na taj način, autor prikazuje povijest ljudskih težnji, kao i mnoge suvremene socioliške i psihološke dileme. U tumačenjima raznih fenomena i dilema ljudske duše pokušava donijeti rješenja i razrješenja u omjeru većem nego ga ćemo naći u mnogim knjigama suvremene psihoanalize.

Zajednička nit koja povezuje autorove teme sadržana je već u posveti knjige ideji Ujedinjenih naroda, odnosno svima nama potrebnom zajedništvu u različitosti. Analizom ideja sadržanih u svetim knjigama autor nam sugerira zaključak da sve religije u biti zastupaju iste poruke. Različite istine koje obično smatramo oštro suprotstavljenima, po autorovu mišljenju samo su aspekti iste istine, stoji u najavi knjige.

Kontekstualizirajući događaje opisane u svetim knjigama s današnjim znanstvenim dostignućima, zaključio je kako je većina događaja u njima opisan na razuman način. Znači, riječ je o nastojanju da se biblijske pojmove “Bog” i “ljubav prema bližnjemu” definira na logičan, zdravorazumski način te pokaže da su tri svete knjige jedna knjiga u nastavcima.

Dakle, u knjizi autor povezuje biblijski navod u kojem na Mojsijevo uporno inzistiranje da mu kaže ime, Bog odgovara: E h j e h a š e r e h j e h. (2M. 3, 14).

Autor, dakle, analizirajući svete knjige monoteističkih religija, ali i budizma i hinduizma, kao i vrlo starih na mitologijama zasnovanih religija te tumačeći ih dostignućima naše suvremene znanosti, donosi suvremenu sintezu sociološko-psihološke misli čovječanstva

To je izgovoreno na hebrejskom jeziku, i to u prvom licu jednine, što je logično. Međutim, mi to ne možemo prevesti u prvom licu a da bude potpuno razumljivo. Doslovan prijevod bio bi: “Jesam koji jesam”, no i tu vrlo nejasnu rečenicu obično prevode nedoslovno kao: “Ja sam koji jesam”, ili “Ja sam koji sam”, što je jezički problematično, ali i još nejasnije.

Međutim, ako istu rečenicu napišemo na hebrejskom jeziku, ali u trećem licu jednine: Jahveh ašer jahveh, kako je to Mojsije rekao ostalima, na putu smo ne samo razumljiva prijevoda, nego također i približavanja shvaćanju temeljnog biblijskog Božjeg “imena”: Jahveh.

Riječ Jahveh dolazi od glagola hajah, što znači biti, odnosno postojati. No istoznačna je i imenica “postojanje”, kojoj je značenje potpuno razumljivo. Stoga rečenici kojom je Bog rekao Mojsiju svoje “ime” u prvom licu jednine, u hrvatskom najpribližnije odgovara prijevodu: Postojanje koji sam Postojanje.

To upućuje na to da je Bog Postojanje, odnosno Jahveh, sam po sebi, Vječno Postojanje, bez početka, Izvorište svega što postoji.

Jahveh, znači Postojanje, temeljni je naziv, a s obzirom na to da Židovi to nisu mogli pojmiti kao pravo ime, oni su to prihvatili kao nekakvo tajno, sveto ime za Boga kojega su se tako strašno bojali, pa ga u skladu s time nikada nisu izgovarali, a kad su ga baš morali napisati, pisali su ga poznatim tetragramom JHVH, a samoglasnike zapravo nisu u svome pismu ni imali.

Taj se tetragram, četveroslov, najviše puta spominje u Bibliji. Točno 6823 puta. Zatim, Kur’an, tako, ne propovijeda ništa novo, nego je to samo opomena. Posebno je poglavlje namijenjeno strahovitim zabludama u suvremenom razvoju čovječanstva.

U Prognozi budućnosti, poglavlju na kraju knjige, uvodeći suvremeni pojam “deterministički kaos”, ali i moral i savjest ostavlja čovječanstvu mogućnost da sam odabere put: katastrofa ili savršenstvo, kako već glasi i podnaslov knjige. Čovjek je ovdje zamišljen kao biće koje je kadro stvoriti stabilnu zajednicu. No, to iz nekog razloga ne čini.

U Prognozi budućnosti, poglavlju na kraju knjige, uvodeći suvremeni pojam “deterministički kaos”, ali i moral i savjest ostavlja čovječanstvu mogućnost da sam odabere put: katastrofa ili savršenstvo, kako već glasi i podnaslov knjige. Čovjek je ovdje zamišljen kao biće koje je kadro stvoriti stabilnu zajednicu. No, to iz nekog razloga ne čini

– Stvoreno je biološko biće koje je uz biološke programe za preživljavanje opskrbljeno razumom i slobodnom voljom, tako da može organizirati stabilnu zajednicu. Do sada se pokazalo u velikoj mjeri neuspješnim. U slučaju samouništenja ostaje ponavljanje s ostacima preživjelih. Ako pak dođe do uništenja svemirskom katastrofom, bez preživjelih, pa to je rizik koji moramo prihvatiti i pokušati se vladati u skladu s razumom – opisuje Filip Ćorlukić svoje viđenje moguće sudbine čovječanstva.

Čovjek, prema njemu, ne treba tražiti ništa novo, već samo poštovati, odnosno shvatiti i primijeniti ono što je napisano u svetim knjigama.

Kao primjer razumno ustrojenog društva Ćorlukić navodi državu Sofiju. To po Ćorlukiću idealno društvo bilo bi stabilno društvo obilja gdje ne bi bilo krute podjele na proizvođače i potrošače pa tako ni potrebe za nekakvim tržišnim gospodarstvom.

No, odmah autor navodi i razlog zašto takvo savršeno društvo u praksi nije moguće, a to je porast stanovništva. Resursi se pri tome ne mijenjaju pa to neminovno dovodi i do pojave problema koji se moraju rješavati.

Djelovanje bez nadzora razuma uvijek će osuditi na propast i tako savršenu državu. Navodeći brojne statistike i stavljajući ih u kontekst najčešćih obilježja današnjice, Ćorlukić zaključuje kako se upravo takvo što dogodilo današnjem čovječanstvu. No, nije sve izgubljeno.

– Uključivanjem vlastitog razuma kojim smo obdareni i razumnim potiskivanjem emocija, koje smo velikom dijelom naslijedili iz predljudske faze razvoju, sve je moguće – kaže.

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

> Svi tekstovi ovog autora