novinarstvo s potpisom
U Francuskoj djeluju centri za preodgoj radikaliziranih mladića i djevojaka koji su se pod utjecajem militantne islamističke ideologije planirali pridružiti ISIL-u. Francuske su vlasti u takve centre, koji niču diljem Francuske, uložile milijune eura ne bi li se pomoglo ljudima koji su već pripadnici radikalnih mreža ili onima koji bi se mogli pridružiti takvim grupama.
Takvi centri za deradikalizaciju obično su smješteni u napuštenim školama i sličnim ustanovama, a radikalizirana francuska mladež u njih odlazi vlastitom voljom, a ne prisilom.
I HDZ bi nakon četverogodišnje vladavine Tomislava Karamarka trebao proći kroz iskren, dobrovoljan i beskompromisan proces deradikalizacije.
Iako će mnogi hadezeovci u ovom trenutku zapjenjeno skočiti zbog neprimjerenosti i pretjeranosti ove usporedbe, ovdje je bit u nečem drugom. Ne u kompariranju i izjednačavanju aktera ovih procesa, već u samim procesima deradikalizacije, koji i u jednom i u drugom slučaju, ako žele biti uspješni, moraju biti provedeni dosljedno i dobrovoljno.
A to znači da se postupak deradikalizacije HDZ-a ne smije svesti isključivo na teatralno svrgavanje prvog čovjeka stranke, nego se mora provesti temeljit proces preispitivanja i promjene ukupne politike HDZ-a, koja nije bila utjelovljena isključivo u šefu stranke, nego i u kompletnom stranačkom vodstvu i ukupnoj stranačkoj politici, koja je Hrvatskoj i njezinom ugledu prouzročila nemjerljivu štetu.
Drugim riječima: u slučaju HDZ-a nije dovoljna samo promjena Karamarka, nego kompletna promjena stranačke politike kako bi ta stranka postala kompatibilna standardima Europske pučke stranke (EPP), europske stranke koja okuplja nacionalne stranke desnog centra, iako ni tu ne trebamo imati previše iluzija s obzirom na to da je, primjerice, i Fidesz Viktora Orbana još uvijek punopravan član EPP-a.
No u jednome bismo se trebali lako složiti: za stranke koje pokušavaju politički profitirati na raspirivanju međunacionalne mržnje i širenju ideološke netrpeljivosti, koje sotoniziraju nacionalne manjine i gaze neovisne medije, ne bi trebalo biti mjesta u europski političkim obiteljima koje nose predznak centra, bez obzira radi li se o desnom ili lijevom centru.
I ovo se ne odnosi samo na HDZ, nego i na sve ostale stranke koje sebe smatraju strankama koje njeguju temeljne vrijednosti liberalne demokracije i ljudskih prava.
O dubini aktualnog HDZ-ova samozavaravanja svjedoči i poruka Tomislava Karamarka koji je i u trenutku kada je davao ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a zavapio da HDZ mora ostati stranka desnog centra, a ne centra.
Ne, HDZ nije stranka desnog centra! Karamarkov HDZ bio je radikalizirana i ekstremistička politička grupacija, koja je u proteklom razdoblju promovirala političko nasilje, primitivizam i ustaštvo, i na čijoj su se meti proteklih mjeseci našli svi koji ne misle kao i oni: ljevičari, kulturnjaci, antifašisti, novinari, civilno društvo i drugi izdajnici koje valja lustrirati.
Ako uopće želi postati normalna stranka, HDZ se definitivno ne smije zadovoljiti isključivo političkim smaknućem svog čelnika, nego mora preispitati što je sve dovelo do ovog debakla. HDZ-ov grijeh, naime, puno je dublji i porazniji od činjenice da Karamarko nije uspio presložiti vladajuću većinu.
HDZ je sa svojim koalicijskim partnerima u društvu ustrajno širio netoleranciju i mržnju, a afera KaraMOL potvrdila je koruptivni kontinuitet između Sanaderovog i Karamarkovog HDZ-a, što će prije ili kasnije morati prihvatiti i HDZ, iako to iz razumljivih razloga ne želi priznati sam Karamarko.
Naravno, ovdje je riječ o težem i zahtjevnijem, ali dugoročno unosnijem putu, bez obzira na kratkoročnu političku štetu koju će stranka u tom procesu pretrpjeti.
Upitno je, međutim, je li današnji HDZ dovoljno zreo za takvu odluku. Karamarkova ostavka pruža priliku za deradikalizaciju i deustašizaciju stranke, no recentni događaji oko izbora novog čelnika stranke upućuju na zaključak kako od ovog procesa ne bismo trebali očekivati previše.
Nakon početnih najava o mogućnosti da se stranka ujedini oko uglađenog i proeuropskog Andreja Plenkovića, koji bi možda mogao pokrenuti dublju transformaciju HDZ-a, stvari su ubrzo krenule u suprotnom smjeru, što potvrđuje ambicija Milijana Brkića da on uz pomoć svojih pulena ponovno preuzme HDZ.
Brkić možda ima ogromnu potporu među članstvom HDZ-a, ali to nikako nije put prema deradikalizaciji i preobrazbi HDZ-a. Riječ je o kompromitiranom političaru, opterećenom plagiranjem diplomskog rada, čije je političko djelovanje nemoguće odvojiti od Karamarkovog ukupnog političkog i civilizacijskog fijaska.
Brkić i Karamarko dolaze iz iste priče. Brkićevo preuzimanje HDZ-a, dakle, predstavljalo bi kontinuitet s Karamarkovim i Sanaderovim HDZ-om, a to sigurno nije put kojim će HDZ postati relevantan i konkurentan ne samo SDP-u, nego i Mostu, koji će vjerojatno najviše profitirati od jalove tranzicije ”stožerne hrvatske stranke”.
(Prenosimo s portala Novoga lista).