Huda jama u hudim vremenima

“Žrtvama totalitarizma dugujemo spomen, poštovanje, pravdu – a sebi slobodnu i potpunu spoznaju i svijest o tamnim stranama prošlosti. Vlada je spremna preuzeti obavezu i odgovornog suočavanja s naslijeđem svih totalitarnih i autoritarnih režima rekao je na prvoj sjednici novoformirane Vlade premijer Andrej Plenković najavivši pritom odlazak u susjednu Sloveniju na pogreb posmrtnih ostataka pronađenih u Hudoj jami, u blizini Laškog.

I tako je u četvrtak kompletan vrh države boravio u Mariboru na posljednjem ispraćaju osamsto posmrtnih ostataka žrtava iskopanih iz rudnika Huda jama. Uz slovenskog predsjednika Boruta Pahora u dubokoj crnini našla se i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Sabora Božo Petrov te na ovakvim skupovima nezaobilazni Zlatko Hasanbegović i potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Huda jama otkrivena je 2009. godine. Pretpostavlja se da broj od osamsto ekshumiranih i jučer pokopanih na mariborskome groblju Dobrava nije ni blizu konačnome. Na ovome, jednome od stratišta neidentificirane poražene vojske i civila koji su bježali s njima, najviše je Hrvata. Neki smatraju da bi tu moglo biti čak dvije tisuće vojnika Nezavisne Države Hrvatske.

Prvenstveno svim Hrvatima, ali i svim drugim žrtvama Hude jame poklonila se jučer i Kolinda Grabar-Kitarović naglašavajući kako nerado daje izjave na ovakvim tužnim skupovima. Kazala je pritom i da se povijesna istina mora istražiti, jer je ona zalog za budućnost. Ništa u ovom Predsjedničinom činu nije sporno – ni duboka crnina, ni pijetet,  ni dostojanstven ispraćaj svih žrtava iz 1945. godine. Sporan je, međutim, različit tretman žrtava različitih totalitarizama u izjavama koje daje otkako je na Pantovčaku

Prvenstveno svim Hrvatima, ali i svim drugim žrtvama Hude jame poklonila se jučer i Kolinda Grabar-Kitarović naglašavajući kako nerado daje izjave na ovakvim tužnim skupovima. Kazala je pritom i kako se povjesna istina mora istražiti, jer je ona zalog za budućnost.

Ništa u ovom Predsjedničinom činu nije sporno – ni duboka crnina, ni pijetet, ni dostojanstven ispraćaj svih žrtava iz 1945. godine. Sporan je, međutim, različit tretman žrtava različitih totalitarizama u izjavama koje daje otkako je na Pantovčaku.

U Maribor hrvatska Predsjednica nije, kao primjerice u Jasenovac, otišla sama. Davši izjavu TV postajama koje su izvještavala s pogreba vrlo je jasno pritom kazala da je riječ o žrtvama komunističkoga režima, dok smo o tome što Predsjednica misli o užasu Jasenovca i što je upisala u knjigu dojmova morali doznavati iz priopćenja njezina Ureda.

Nije bilo izjava direktno u mikrofon. Nije Jasenovac posjetila s državnom delegacijom! Niti je tamo prozvala ustaše.

Sjetimo se, u spomen-knjizi “bespridržajno” je osudila zločin, ali nije zaboravila spomenuti kako je nacističko-fašistička osovina na “nečastan način iskoristila legitimnu želju hrvatskoga naroda za svojom državom”.

Nije li preuzimanje odgovornosti za prošlost, bez obzira na to je li riječ o zločinu partizana (koji su uz pomoć saveznika oslobodili prostor bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatske i Slovenije) ili  o zločinima ustaškoga režima, priznati da si ti dio naroda odgovoran za nedjela, jer je činio krive izbore u danom povijesnom trenutku? Poneki viđeni na mariborskome groblju čine ih i danas.

Iritira svakoga tko misliti hoće činjenica da se zločini NDH uvijek, gotovo u pravilu pravdaju legitimnom željom za vlastitom državom, kao da ona jest ili može biti alibi za logore smrti, rasne zakone, nasilne vjerske prijelaze, dok za zločine druge, partizanske strane, premda su slični činjeni u mnogim europskim državama, nikad ni jednog opravdanja ili barem konteksta u kojima su činjeni, iako svi znamo da su upravo prvi mjeseci poraća vremena bezvlašća u kojima su moguće i ovakve strašne, neljudske osvete poput Hude jame.

Iritira svakoga tko misliti hoće činjenica da se zločini NDH uvijek, gotovo u pravilu pravdaju legitimnom željom za vlastitom državom, kao da ona jest ili može biti alibi za logore smrti, rasne zakone,  nasilne vjerske prijelaze, dok za zločine druge, partizanske strane (premda su slični činjeni u mnogim europskim državama) nikad ni jednog opravdanja ili barem konteksta u kojima su činjeni, iako svi znamo da su upravo prvi mjeseci poraća vremena bezvlašća u kojima su moguće i ovakve strašne, neljudske osvete poput Hude jame

Štoviše, tim se zločinima žele obezvrijediti sve vrijednosti sustava u kojem smo živjeli.

Ne opravdavam ni jedan zločin, ni one iz Drugog svjetskog rata ili poraća, ni one iz Domovinskoga ma koja ih strana činila, zato valjda i uočavam te razlike; netko će reći tek nijanse u pristupu.

Na njih, na te obiteljske subjektivnosti mi obični ljudi imamo pravo. Političari nemaju. Predsjednici i premijeri, bez obzira na to s koje strane političke scene dolaze, to pravo na subjektivnost i osobnu traumu dužni su zatomiti.

Jednom kad zasjednu u predsjedničku ili premijersku fotelju oni su predsjednici i premijeri svih nas.

Dužni su voditi računa o svim različitostima unutar države kojom vladaju, a obljetnice stradanja i stratišta poput Hude jame ne bi smjeli koristiti za daljnje političke podjele ionako duboko podijeljenoga društva.

Dok Premijer i Predsjednica jednako zdušno kao što govore o “komunističkome teroru” i “zločinima komunističkog režima” ne požele otići primjerice u Glinu i tamo na licu mjesta “bespridržajno” osuditi i masovna ubojstva glinskih građana iz 1941. godine ili pokolj u glinskoj crkvi, dok ne progovore o ustaškome teroru i užasnim zločinima ustaškoga režima, dok ne budu inzistirali na povratu spomen-obilježja, demoliranih kamenih ploča sa 1564 imena ubijenih građana Gline i okolice ja im jednostavno ne vjerujem.

Što reći na različite aršine za različite građane Hrvatske, različite žrtve različitih totalitarizama? Što reći svima onima koji hvale izjave i odlazak državnoga vrha u Maribor kao korak ka pomirenju do citirati Jana Husa: “O, sveta naivnosti!” Sancte simplicitas! Naivno vjerovanje u iskrenost aktualnih političara nije preuzimanje obaveze  odgovornog suočavanja s naslijeđem svih totalitarnih i autoritarnih režima. Huda su vremena

Ne vjerujem dok u dubokoj crnini, ozbiljnih lica zbore o povijesnim istinama koje valja istražiti kao zalog budućnosti. Previše mi je lošeg teatra u tim njihovim istupima.

I obljetnica glinskoga zločina, na koju u pravilu dolazi samo Milorad Pupovac i društvo iz SNV-a, je valjda ta povijesna istina o kojoj treba progovarati u ime budućnosti; i te nesretne 1564 osobe zaslužuju valjda crninu, pijetet, dostojanstvo, sjećanje, a  ne da ih se u strahu od odmazde ni lokalno stanovništvo ne usuđuje sjećati.

Štoviše, zabranjeno im je zapaliti  svijeću otkako je Spomen-dom postao Hrvatski dom, no to državni vrh ne dira.

Što reći na različite aršine za različite građane Hrvatske, različite žrtve različitih totalitarizama?

Što reći svima onima koji hvale izjave i odlazak državnoga vrha u Maribor kao korak ka pomirenju do citirati Jana Husa: “O, sveta naivnosti!” Sancte simplicitas!

Naivno vjerovanje u iskrenost aktualnih političara nije preuzimanje obaveze odgovornog suočavanja s naslijeđem svih totalitarnih i autoritarnih režima. Huda su vremena.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora