5 godina pontifikata: Što je nama papa Franjo?

Danas je točno 5 godina otkako je započeo pontifikat pape Franje. Naime, kardinalska konklava izabrala je Jorgea Maria Bergoglia, nadbiskupa Buenos Airesa, za papu (266. po redu) 13. ožujka 2013. godine, ali je dana 19. ožujka inauguriran kao poglavar države Vatikan i Katoličke Crkve. Službu je preuzeo na blagdan svetog Josipa, zaštitnika Crkve.

Uz mnogobrojne vjernike na svečanosti su bila 132 državna izaslanstva te mnogi vjerski poglavari, među njima, prvi puta od raskola, i carigradski patrijarh (Bartolomej). Hrvatsku je predstavljao predsjednik Ivo Josipović. U propovijedi Papa je pozvao da se ne zaborave bližnji, posebice djeca, stariji i potrebiti, a onima koji su na položaju poručio je da zaštite ljude i okoliš u kojem živimo.

“Treba živjeti u poštovanju, dobru, čuvanju prijateljstva. Budite čuvari Božjih darova. Kada ne vodimo brigu o svemu što je stvoreno, srce se suši i počinje razaranje. Zbog toga bih želio zamoliti sve ljude koji imaju bilo kakvu odgovornost u politici i društvu, ekonomiji da budemo čuvari stvorenoga, Božjega plana, čuvari jedni drugih”, rekao je Papa.

Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar jer nas “globalizacija ravnodušnosti” (papa Franjo na Lampedusi) sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica. Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Jeste, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put mnogim dramama

Papa Franjo je poznat kao izričito skromna, izravna i iskrena osoba. Imao sam to prilike vidjeti iz prve ruke kada sam početkom 1986., ušavši u Red Male braće u Argentini kao postulant, poslan na dvogodišnji studij propedeutike u školu Colegio Máximo San José de San Miguel, Družbe Isusove, koji je tada Jorge Bergoglio vodio kao rektor. Nije bilo razlike između njegove radne sobe ili sobe mojeg najdražeg profesora (književnosti) padre Lazzarinija ni naših zaista skromnih soba u samostanu u sklopu škole Alojzije Stepinac (koju su vodili fratri, braća Berislav i Jordan Ostojić) u predgrađu Buenos Airesa Hurlingham. Iz tog smo samostana svako jutro, nakon pola sata vožnje, stizali do škole koju je vodio budući nadbiskup, kardinal i papa.

Bergoglio nas je u kratkom uvodnom tečaju u književnost Jorge Luisa Borgesa (bio je stručnjak za Borgesa jer je kao redovnik isusovac postao profesor književnosti i psihologije) podučio da moramo živjeti otvoreni kulturi, puno čitati i slušati vlastito srce. ”Bog je milosrđe, momci, budite sućutni i solidarni sa svima s kojima se nađete na putu”, kazao nam je.

Jedan moj prijatelj, argentinski Hrvat iz pokrajine Buenos Aires, rekao mi je prije nekoliko tjedana da mu je zazvonio telefon i da je s druge strane bio papa Franjo koji ga osobno dobro poznaje i koji se sjetio godišnjice smrti njegova malodobnog sina (zbog srčane anomalije). Zvao je da osokoli i pozdravi moga druga i njegovu obitelj. Takav je, dakle, Papa, sućutan, solidaran i milosrdan.

Eh, sad, postavio bih vam pitanje: što je vama papa Franjo, to jest, što je papa Franjo nama, Hrvatima i drugim hrvatskim građanima?

Neću se obazirati na one koji ga preziru. Hrvatski katolički konzervativci i tradicionalisti postali su dio širokog protupapinskog pokreta; dogodilo se i to da i Hrvati koji djeluju unutar Katoličke Crkve potpisuju antipapinsku peticiju.

Među potpisnicima su teologinja Ana Pavelić, Luka Popov, donedavni dopredsjednik Vigilarea, student teologije Daniel Katačić i, daleko najpoznatiji Srećko Rimac, provincijal Hrvatske karmelske provincije svetog Josipa. Dakle, ne radi se o anonimusima nego upravo obratno – i o nekim prilično važnim osobama u ovdašnjoj javnosti. Među onima koji preziru Papu i optužuju ga za herezu je i kolumnist Slobodne Dalmacije i tjednika Globus, bivši katolički svećenik Ivica Šola. Premda su mu argumenti tanki i ne poznaje povijesni put Pape, pa izmišlja budalaštine da je Papa zastupnik ”marksističke” teologije oslobođenja, daje mu se veliki medijski prostor da gdje god stigne hrakne na Franju.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava

Mislim baš na vas, čitatelje ove kolumne. Na tzv. ljude dobre volje, dobra srca.

Znam, dobit ću mnoge odgovore – tako to inače bude nakon što objavim ovaj tekst na mom Facebook zidu ili na Facebook zidu portala Autograf. Ali većina vas koji ovo čitate imat ćete mišljenje za sebe, možda ćete ga podijeliti s ukućanima i poznanicima. Ovo moje razmišljanje ide u korist toga da sami steknete sud o papi Franji.

Otac Bergoglio i njegova subraća naučili su me ispravnom ponašanju, naučili me pravilnom i logičnom načinu razmišljanja i okrenuli su moj svijet naglavačke tako da shvatim da mogu ostati Hrvatom, ali da moram postati čovjek otvorena srca napose prema svima porobljenima u latinoameričkim društvima. ”Ako misliš da tvoji Hrvati žele slobodu i da imaju pravo na vlastiti put, nemoj zaboraviti da to isto pravo imaju i naši Indiosi, naša sirotinja, toliki milijuni siromašnih i obespravljenih Latinoamerikanaca”, kazao mi je jednom.

Učili smo u toj školi povijest argentinske i latinoameričke političke misli, domaću, latinoameričku i španjolsku književnost, retoriku, opću i crkvenu povijest, latinski, francuski, stil pisanja, propovjedništvo, našu kulturu i jezik… I često sam imao dojam da sam neki Marsijanac: ja, Hrvat, među tim momcima (iz više latinoameričkih država), ali nakon dvije godine iz te sam škole krenuo u svijet uvjeren da mi je Bog dao ogroman dar: taj spoj latinoameričkoga i europskoga. Pa i sada mi se događa da me mnogi u Hrvatskoj ne shvaćaju jer ja ne želim i ne smijem prestati biti Argentincem i Latinoamerikancem.

A ne želim ni prestati vrednovati to sveopće bratstvo o kojem je, odmah nakon izbora, u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao papa Franjo.

I nemojmo se zavaravati, rimski prvosvećenik jest učinio presedan, izabrao je novo ime u povijesti Crkve, ali ne da se pravi važan, već da naglasi potrebu da siromašni budu priznati, da se prestanemo mrziti i oholo ponašati. Znam iz prve ruke da su kardinali tražili i našli papu čvrste ruke da sanira ranjenu i debelo kompromitiranu crkvenu hijerarhiju i kuriju.

Jedan moj prijatelj, argentinski Hrvat iz pokrajine Buenos Aires, rekao mi je prije nekoliko tjedana da mu je zazvonio telefon i da je s druge strane bio papa Franjo koji ga osobno dobro poznaje i koji se sjetio godišnjice smrti njegova malodobnog sina (zbog srčane anomalije). Zvao je da osokoli i pozdravi moga druga Jorgea i njegovu obitelj. Takav je, dakle, Papa, sućutan, solidaran i milosrdan

Kako shvatiti papu Franju? Koji su njegovi prioriteti? Franjini prioriteti idu drugačije nego kod prethodnika – od ortodoksije prema ortopraksi. ”Ponekad se osjećam kao golman. Gledam loptu s jedne strane i mislim da je imam pod kontrolom, a onda netko silovito zapuca s drugoga kuta i ja se moram baciti na drugu stranu da mi ne zabiju gol”, rekao je.

Bergoglija zanimaju veliki problemi čovječanstva i prirode: zanima ga nepravedan neoliberalni model, strukuralno siromaštvo masa, korupcija, društvena marginalnost, nezaposlenost, kultura odbacivanja, pitanje izbjeglica i migranata, rasna diskriminacija, nehumanost u zatvorskim sustavima, nasilje, prezir prema domorodačkim zajednicama, klimatske promjene, uništavanje ekosistema, nedostatak budućnosti za mlade, napuštenost i pomanjkanje skrbi za starije, zanimaju ga ekumenizam i dijalog, zanima ga mir, itd.

To su problemi o kojima govori na putovanjima, audijencijama, u intervjuima i knjigama, dokumentima i propovjedima… i te se teme podudaraju s agendama popularnih pokreta, ekoloških udruga, domorodačkih zajednica, seljaka, radnika i svih s kojima se sastao u više navrata.

Više nego što će baciti pogled na tzv. seksualne grijehe on se usredotočuje na socijalne ili tzv. strukturalne grijehe. Proziva ekonomiju isključivanja, kulturu koju anesteziraju bogati, novo idolopoklonstvo novcu, strogi individualizam i brani, zagovara siromašnu Crkvu, odnosno Crkvu siromašnih, Crkvu otvorenih vrata koja ide prema periferiji.

Nema sluge, živi u crkvenom hotelu, zapravo pansionu, u šesdesetak kvadrata, jede iz menze, sam stoji u redu za hranu sa svojom tacom, sjedi svaki dan za drugim stolom kao jedan među mnogima, pije kavu iz automata…

Konačno, papa Franjo prelazi od eklezijalnog komoditeta prema kritici eklezijalnih struktura. U odnosima s klerom, biskupima i kurijom bježi od diplomatskih fraza. Njegov je diskurs tvrd i kritičan, čak i izuzetno radikalan kada je riječ o nazivanju stvari pravim imenima, jer se ne libi jasno opisati i žigosati skandale i duboke crkvene patologije za koje smatra odgovornima članove crkvene hijerarhije.

Slavim Papin jubilej i ne želim prestati vjerovati u to sveopće bratstvo o kojem je u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao Franjo. I znam, iz srca vam to govorim, da je Crkva (univerzalna) dobila izvanrednoga pedagoga i odgojitelja, spremnog slušati i služiti. Nemojmo promašiti ovo vrijeme milosti, jednostavnosti i jasnog definiranja naših općih prioriteta

Ove su promjene, ponavljam, toliko očite da su izvan ikakve diskusije, ali nažalost nemaju odgovarajući eho u ponašanju crkvenih struktura, klera i hijerarhije, što se osobito vidi na području ex-jugoslavenskih državica, gdje se većina crkvenih vlastodržaca (mislim na sve crkve) ponaša suprotno Papinim željama – kao da su feudalni prinčevi, a ne pastiri. Papu bojkotiraju ne samo domaći biskupi (ne, naravno, svi) već mu klipove podmeću članovi vatikanske kurije koja se još nije do kraja reformirala.

U onome u čemu je mogla i trebala Crkva se još nije demokratizirala ni na lokalnoj ni na univerzalnoj razini. Položaj žena je očajan, laike se još drži u stanju podčinjenosti, pa se uputno zapitati hoće li se i na tom planu dogoditi susret pape Franje s laicima i ženama onakav kakav se, na primjer, događa sa siromašnima i odbačenima ili sa domorocima ili članovima drugih crkava?

Riječju, papa Franjo je napravio gigantske korake, osobito na planu ekologije i financija Crkve, ali institucija zaista kaska za njim. Dosta toga još nije napravio, reforma kurije još čeka.

Slavim Papin jubilej i ne želim prestati vjerovati u to sveopće bratstvo o kojem je u prvom govoru s pročelja bazilike svetoga Petra kazivao Franjo. I znam, iz srca vam to govorim, da je Crkva (univerzalna) dobila izvanrednoga pedagoga i odgojitelja, spremnog slušati i služiti. Nemojmo promašiti ovo vrijeme milosti, jednostavnosti i jasnog definiranja naših općih prioriteta.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava.

Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je kuću/stan primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer je, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao da su mladi dobri. “Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.

Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga znaju koliko je Franjo spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga znaju to isto.

Znam, dobit ću mnoge odgovore – tako to inače bude nakon što objavim tekst na mom Facebook zidu ili na Facebook zidu portala Autograf. Ali većina vas koji ovo čitate imat ćete mišljenje za sebe, možda ćete ga podijeliti s ukućanima i poznanicima. Ovo moje razmišljanje ide u korist toga da sami steknete sud o papi Franji

Papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni: moli za nas. Ja molim za tebe. Amen.

Što je vama, dakle, dragi prijatelji, papa Franjo?

Zbog kulture blagostanja koja nas navodi da mislimo na sebe same postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na globalizaciju ravnodušnosti.

Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar jer nas “globalizacija ravnodušnosti” (papa Franjo na Lampedusi) sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica.

Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva. Da, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima što u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put mnogim dramama.

Po treći put vas pitam: što je ili tko je vama papa Franjo?

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora