Smrt nas je snažno udarila, ali uskrsnut će Franc i Feri

Vrijeme poslije Uskrsa je bilo izuzetno naporno i neizmjerno bolno u našoj obitelji. Moj najstariji brat Franc je na intenzivnoj njezi bolnice u Murskoj Soboti umirao čitava dva tjedna. Njegova je smrt, koliko god bila neželjena, ipak bila očekivana.

Kada je konačno prestalo kucati njegovo snažno srce, kao grom iz vedra neba pogodila nas je šokantna vijest da je samo nekoliko sati kasnije u izraelsko-palestinskom Betlehemu iznenada preminuo njegov jedini sin Feri Kuzmič.

S Francom sam proveo nekoliko sati na Veliki petak, na dan spomena spasonosne smrti našega Spasitelja. Poslije te nezaboravne posjete proveo sam neko vrijeme u domu Ferija i Vere Kuzmič. Razgovarali smo o smislu života, neumitnosti smrti i konkretnim pripremama za posljednji ispraćaj njegova oca, mog brata Franca.

Rastali smo se kada je Feri krenuo na večernje bogoslužje Velikoga petka u binkostnu (pentekostnu) crkvu u Murskoj Soboti u kojoj je dugo bio pastorom. Kažu mi prisutni kako je tom prigodom srcem i evanđeoski uvjerljivo propovijedao o ”smrti onoga koji je ubio smrt”.

Bio je to naš posljednji susret i razgovor, jer sam ja odletio u Boston kako bih tamošnjim postdiplomcima teologije održao seriju postuskrsnih predavanja, a on je, skupa sa suprugom Verom i četrdesetak drugih prekomurskih pentekostnih vjernika, krenuo na hodočasnički put u Svetu zemlju. Put s kojeg se nije vratio

Bio je to naš posljednji susret i razgovor, jer sam ja odletio u Boston kako bih tamošnjim postdiplomcima teologije održao seriju postuskrsnih predavanja, a on je, skupa sa suprugom Verom i četrdesetak drugih prekomurskih pentekostnih vjernika, krenuo na hodočasnički put u Svetu zemlju. Put s kojeg se nije vratio.

Smrt voljene osobe, posebice ona iznenadna i neočekivana, zna nas itekako uzdrmati i uozbiljiti te potaknuti na razmišljanja o smislu i besmislu naše privremene ovozemaljske egzistencije. Svaka nas smrt, posebno kada dođe ljudski i realno gledano prerano i neočekivano, tjera na razmišljanje o smislu i besmislu života te na traganje za neprolaznim u prolaznom.

Franc nije govorio jezike svijeta niti je putovao dalje od Njemačke, gdje je povremeno radio za mlađeg brata Josipa. Materinji i svakodnevni jezik mu je bio prek(o)murski, a osmoškolski i službeni slovenski. Tri godine je služio vojni rok u mornarici bivše JNA u Puli, te je tamo dobro naučio tadašnju verziju srpsko-hrvatskog jezika.

Kako sam podsjetio na njegovu ispraćaju, između njega i najmlađega brata Karela je točno 20 godina razlike. Franc, Jože (Josip) i Ludvik su predratni sinovi Leopolda i Eme Kuzmič, dok su Peter i Karel rođeni nakon povratka oca Leopolda iz njemačkog zarobljeništva.

Josip je kao 23-godišnji mladić 1957. godine pobjegao iz komunističke Jugoslavije, jer mu je ambicija bila da postane uspješan poslovni čovjek. To je i postao, jer je neumornim radom i pametnim planiranjem za dvadesetak godina u njemačkom Nürtingenu razvio multimilijunski biznis na području međunarodne trgovine tepisima i nutarnje opreme te dekoracije stanova i zgrada u široj stutgartskoj regiji. Njega je nažalost prije nekoliko godina pokosio infarkt.

Vratimo se Francu i sinu Feriju. Francova smrt je bila očekivana jer je bio na pragu 90-te godine života, ali je zato Ferijev nagli odlazak samo nekoliko sati kasnije u dalekom Betlehemu došao kao potpuni šok, jer je on bio dobra zdravlja i izuzetno angažiran na mnogim nedovršenim duhovnim i znanstvenim projektima.

Smrt voljene osobe, posebice ona iznenadna i neočekivana, zna nas itekako uzdrmati i uozbiljiti te potaknuti na razmišljanja o smislu i besmislu naše privremene ovozemaljske egzistencije. Svaka nas smrt, posebno kada dođe ljudski i realno gledano prerano i neočekivano, tjera na razmišljanje o smislu i besmislu života te na traganje za neprolaznim u prolaznom

Feri je u Ljubljani završio studij pedagogije i godinama radio kao srednjoškolski profesor. Studirao je i slovenski jezik, psihologiju i bibliotekarstvo. Uvijek željan novih znanja izvanredno je diplomirao teologiju u Osijeku, a kasnije je postigao i magisterij iz judaistike i crkvene povijesti.

Dvadeset godina je radio kao vodeći muzeolog u Murskoj Soboti, a od 2006. je bio i gostujući profesor povijesti crkve na Visokom teološkom učilištu u Osijeku.

Istakao se mnogim javnim nastupima i objavljenim znanstvenim, stručnim i popularnim radovima u proučavanju prekomurskog jezika, književnosti i arheologije, posebice u okvirima Fondacije dr. Šiftara ili Pomurske akademske znanstvene unije (PAZU).

Osim samostalnih publikacija bio je urednikom i suurednikom značajnih studija i zbornika iz tih područja.

Surađivao je u pripremi dokumentarnoga filma o prevoditelju Svetoga pisma na prekomurski jezik Štefanu Kuzmiču, a radio je i na dokumentarcu o Primožu Trubaru, velikom slovenskom reformatoru i ocu slovenske knjige.

Svestrano angažirani protestantski duhovnik i kulturni djelatnik nadprosječne intelektualne radoznalosti Feri je bio poliglot. Znanstveno-istraživačkim radom se bavio na nekoliko jezika, a njemački mu je bio jednostavno sjajan. Prevodio je mnoga klasična i novija literarna djela, ali i uživo mnogobrojne gostujuće propovjednike i profesore u Sloveniji i u Hrvatskoj

Slovenski mediji ovih dana govore i pišu o Feriju kao o ”velikanu duha i znanja”, o profesoru koji je ”sve znao i svima nesebično pomagao”.

Govoreći na njegovu jučerašnjem ispraćaju i komemoraciji, brojni uglednici iz svijeta vjere i kulture istakli su njegov ogromni doprinos boljem razumijevanju Prek(o)murja kao i o nesebičnom ekumenskom angažmanu.

Svestrano angažirani protestantski duhovnik i kulturni djelatnik nadprosječne intelektualne radoznalosti Feri je bio poliglot. Znanstveno-istraživačkim radom se bavio na nekoliko jezika, a njemački mu je bio jednostavno sjajan. Prevodio je mnoga klasična i novija literarna djela, ali i uživo mnogobrojne gostujuće propovjednike i profesore u Sloveniji i u Hrvatskoj.

Jednom sam ga vodio mom neprežaljenom rimsko-zagrebačkom prijatelju i sveznadaru biskupu Đuri Kokši, koji ga je uvjeravao kako je Prek(o)murje, povijesno gledano, uz Međimurje uvijek spadalo pod Zagreb, posebno u stoljećima kada su njima vladali Mađari. Vodili su zanimljiv ekumenski razgovor o dva velika Kuzmiča 18. stoljeća – rimokatoličkom svećeniku Miklosu i evangeličkom pastoru Štefanu Kuzmiču – i o značaju njihova spisateljskog i prevodilačkog rada. O njima je Feri mnogo toga napisao.

Ferijeva je vjera u Boga bila osobna i (do)življena. Držao je da vjerovati Bogu nema puno veze s tradicijom i folklorom, iako je konstantno proučavao upravo te aspekte religije i kulture. U svojim je propovijedima često naglašavao kako imati vjeru znači imati povjerenje u Krista koji je rekao: ”Dođite k meni svi koji ste umorni i ja ću vas odmoriti!”

U svojim je propovijedima često naglašavao kako imati vjeru znači imati povjerenje u Krista koji je rekao: ”Dođite k meni svi koji ste umorni i ja ću vas odmoriti!”

Za njega je ključno i smjerodavno kršćansko iskustvo osobno obraćenje Isusu Kristu koje životu daje sasvim novu orijentaciju; otvara nova i vječna obzorja; ukida strah od smrti koja prestaje biti konačni prekid i nenadoknadivi gubitak, nego postaje dobitak, kako to reče najveći ranokršćanski obraćenik i potonji misionar naroda apostol Pavao.

Moj najstariji brat Franc i njegov sin Feri imali su osobno povjerenje u Isusa Krista, koji je za spasenje čovjeka umro na križu onog prvog Velikog petka.

Njegova smrt je i njima ovih dana otvorila vrata u život vječni, jer je On svojim uskrsnućem pobijedio vladavinu smrti i time afirmirao neopozivost ljudske osobe, stvorene za smisao i vječnost.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora