Uvijek se vraćam mučenicima Jasenovca

Ponedjeljak je. Jutro na mojem zagrebačkom brdu. Sjedim ispred kuće. Tamo gdje volim. Pijem kavu. Rasprostrla sam male ikonice, magnete koje sam donijela iz Jasenovca. Ikonopisala ih je monahinja Marija.

Jučer sam u manastiru izabrala jednu svu plavu, s razigranom djecom da ostane meni. Nekako je vesela. Djeca mučenici, pa veselo. Možda tako želim vidjeti mučenike. Tako ih vidim. Kao vaskrsle.

Odavno razmišljam o mučeništvu, od onog dana kad su me krstili i dali mi ime jedne mučenice s drugog kraja Zemaljske kugle. Daleke Rusije. Od tada moj mali um pokušava razumjeti mučeništvo kao posebnost. Ne znam. Morat ću odlučiti i podijeliti te male ikonice onima kojima sam ih namijenila.

Sjedim. Gledam već pomalo ocvale tulipane i prisjećam se proživljenog jučer. Mati Serafima je neki dan poslala obavijest da će se u selu Mlaka 22. travnja 2018. godine ljeta Gospodnjeg osveštati crkva proroka Ilije. I odmah poželim ići. I sama sam znala da će se ovih dana obilježiti proboj logoraša i želim ići. Voljela bih da im mogu i pomoći radom, ali mene su snašle razne nevolje i teško mi je bilo što posložiti i naći vrijeme i snagu za sve što moram i želim.

Pregovaram s jednim bratom iz crkve i on odluči da ipak ovaj put ne može ići. Već odustanem i javim Mati da ipak ne mogu doći. Mati mi je našla prijevoz i ustajem u ranu zoru. Idem na prvi vlak od Gajnica do zagrebačkog Glavnog kolodvora. Ranom zorom u vlaku iskušenje za mene. Karta košta deset kuna. Dajem kondukteru sto kuna i on odlazi a da mi nije vratio kusur, na što mu kažem: ”Pa uzeli ste mi sto kuna”. On kaže: ”Vratit ću vam ostatak do kolodvora”.

Ne smijem gledati na Savu. Sunčan je dan. Teče plavo-zelena voda, rijeka po kojoj plutaju grane od nedavne poplave. U mojoj glavi stvori se slika djece mučenika koja su plutala nizvodno niz tu beskrajno tužnu rijeku u ne tako davnoj prošlosti. U vrijeme kad je čovjek već bio na visokom civilizacijskom nivou

Meni prolazi kroz glavu: ”Halo, želiš se pričestiti… ma pusti, ako mu treba tih sto kuna”. I čovjek za dvije stanice dolazi i donosi ostatak novaca.

Požurim od kolodvora do Trga da uhvatim sedamnaesticu da ne kasnim na dogovoreno vrijeme i mjesto. Dolaze U. i njena majka u zelenoj ladi Nivi. Teretni ruski automobil i tri zagrebačke dame odlaze za manastir. Pomalo komična scena.

U. i njena majka su zaista tople gospođe. Majka pomalo živahnog karaktera, izrazito lijepih tamnih očiju i U. topla žena mojih godina. Zrači toplinom koja se rijetko susreće. Ponijele su tortu za manastir. Ja nisam ponijela ništa. Moguće je da je to prvi put da idem u jasenovački manastir i ne nosim ništa.

Pomalo me sram, ali svašta će se meni još u životu desiti. Bog nas stavlja u razne situacije da učimo i da se smirujemo. I ja sama se kroz trpljenje svega što mi se dešava učim trpljenju. Nije lako. Mora se.

Mati Serafima nas je toplo pozdravila i odvela da uzmemo blagoslov vladike Atanasija i vladike Sergija. Mojim suputnicama vladika Atanasije je rekao da su mutave. Sama znam da on jeste vladika pun ljubavi, ali za nekoga tko tek ulazi u crkvu tako nešto kazati… može se uplašiti. Ali one su tako drage žene da su shvatile očinsku ljubav vladike.

Od Jasenovca do Mlake povezao nas je otac Zoran iz Bosne. Došao je sa sinom Nikolom. Žena mu je iz Ukrajine i ne može u Hrvatsku bez vize. Pitam ga da li djeca govore ruski… Svakako da govore. Dugo nisam srela tako jednostavnog i toplog svećenika. Rekao je na rastanku da ga spomenem kad budem išla na sveta mjesta. Hoću.

Neki ljudi nam se dublje urežu u sjećanja. On je duhovnik koji je dotaknuo moju dušu. Tako jednostavan, a tako poseban. Ugodno razgovaramo i približavamo se Mlaki, crkvi.

Ne smijem gledati na Savu. Sunčan je dan. Teče plavo-zelena voda, rijeka po kojoj plutaju grane od nedavne poplave. U mojoj glavi stvori se slika djece mučenika koja su plutala nizvodno niz tu beskrajno tužnu rijeku u ne tako davnoj prošlosti. U vrijeme kad je čovjek već bio na visokom civilizacijskom nivou.

Moguće da i nije bio kad je bio u stanju učiniti tako veliko zlo.

Jučer sam u manastiru izabrala jednu svu plavu, s razigranom djecom da ostane meni. Nekako je vesela. Djeca mučenici, pa veselo. Možda tako želim vidjeti mučenike. Tako ih vidim. Kao vaskrsle

Mitroplit Amfilohije vodi molitvu. Idemo u ophod oko crkve i čitaju se Jevanđelja. Blizu je Sava. Ne smijem misliti na Savu. Odmah se iskotrlja neka suza u oku.

Ulazimo u crkvu. Na ikonostasu je ikona Gospoda, drži knjigu, zakon i piše… Moj sud je pravedan… Cijelu liturgiju nisam mogla odvojiti pogled od upravo te ikone. Povremeno preletim po crkvi. Monahinja Marija (vjerujem da je to upravo ona učinila) ju je cvijećem uredila. Na prozoru je žuti cvijet. Na mjestu na kom sjedi vladika u crkvi je ikona Gospoda i maleni, bijeli cvjetovi kao malene suzice koje plaču za svojom dječicom.

U prijestolje Božje ugrađuju se mošti djece mučenika. Potresno. Neponovljivo. Tužno. Beskrajno tužno. Carstvo nebesko na Zemlji.

Teče molitva i u ulaznim vratima u staklu ugledam lik patrijarha Irineja. I on se došao pokloniti djeci mučenicima. Tu je i naš zagrebački mitropolit Porfirije. Nije se još u potpunosti oporavio od bolesti i operacije. Drago mi je vidjeti ga ovdje. Dolazi iz mog rodnog grada. U duhu smo svi jedno i zajedno gdje god da jesmo. To je sabornost. Mislim da jeste i da to ispravno shvaćam.

Teče liturgija i pričešćujemo se. Posebno me se dojmilo kad sam vidjela da je vladika Jovan otišao s putirom na kraj crkve da pričesti dvije starice. Jedna od njih je baka Ljuba. Otišle smo do njene kuće prije povratka u Zagreb. Kaže ona meni: ”Ne izmuče se svi ljudi jednako. Kako si se ti izmučila lani grabljajući onu travu.” Govorim joj: ”Bako, nije meni to teško. Ne znam drugačije. Ne dajem od sebe sto posto. Dajem više od toga jer moje srce tako želi.”

Na kraju liturgije obraća nam se jedan stari deda koji je tih kobnih ratnih godina Drugog svjetskog rata uspio pobjeći iz mlačanske crkve i jedan Rom koji je došao iz Crne Gore. Simpatično kaže da je jutros mitropolitu Amfilohiju rekao da je Bog njima Romima malo dao i da od njih malo traži. Sad bi bila sretna moja Natalija. Ona njih, Rome, posebno voli. Razlio se smijeh po crkvi. Vedar je duh romskog naroda. I u ovom tužnom trenutku.

Moguće i ne tužnom, jer je to dan vaskrsenja. Kraj je liturgije i izlazimo. Tu je i jedan štagalj, kućica koja će darom mitropolita Amfilohija postati i metoh manastira Jasenovca. Tu nekako naiđe i mitropolit Amfilohije i uzimam njegov blagoslov. Ne volim se gurati da uzmem blagoslov. Uvijek puštam da Gospod uredi od koga ću ga i kad dobiti.

Vraćamo se u Jasenovac. Odlazim da se poklonim moštima mučenika. I jasenovačka crkva je uređena u Marijinom duhu. I slavonski peškiri se vijore sa horskog balkona. Izlazim i susrećem majku mati Serafime. Ona me povede da podijelimo narodu kavu. Tu susrećem i brata Darija iz Lijevča. Jednog mladog čovjeka koji je cijeloga sebe posvetio da oživi lik stradajućeg svećenika iz njegovog kraja.

Taj rad pratim na fb-u. Imam samo jednu kavu, a njemu trebaju dvije. Za njega i svećenika. Kaže dat će svećeniku. Gledam da mu pribavim još jednu i uspijevam, Drago mu je i potapša me po ramenu. Volim tu bosansku toplinu. I sama sam po majci Bosanka. Puno sam putovala po krajevima gdje žive Srbi, ali od svih Srba meni su najdraži i najbliži upravo bosanski Srbi.

Promisao Božji je baš sestre s voljenog jezera doveo u Jasenovac. Bogu hvala. Odlazim još jednom do moštiju da se pozdravim, oprostim. Rastanak je težak. Monahinja Marija me pitala kad ću im malo doći. Voljela bih, ali ne znam. Teško je u ovom trenutku ostaviti moje. Hoću. Sigurno. Uvijek se vraćam mučenicima

Možda je to i normalno. Prirodno. I sama sam dio njih iako imam zagrebačku distanciranost, ali ta njihova toplina je dio i mog srca. Perem suđe u kuhinji i dolazi otac Zosima s Ostroga. Pita me odakle sam. Iz Zagreba. Kaže: ”Imate ruski naglasak”. ”Ma znam, svi to govore, da sam Ruskinja. Govorim ruski, ali nisam Ruskinja.”

Vadi ikonicu svetog Vasilija Ostroškog sa djelićem odežde. Nekako mi je posebno drago da sam je dobila. Osjećam blizinu meni posebno dragog Svetitelja. Mojim odlaskom na Ostrog promijenio se moj cjelokupni život, pa i moji odlasci u Jasenovac su indirektno povezani s odlaskom na Ostrog i poznanstvom iz tog doba.

Promisao Božji je baš sestre s voljenog jezera doveo u Jasenovac. Bogu hvala. Odlazim još jednom do moštiju da se pozdravim, oprostim. Rastanak je težak. Monahinja Marija me pitala kad ću im malo doći. Voljela bih, ali ne znam. Teško je u ovom trenutku ostaviti moje. Hoću. Sigurno. Uvijek se vraćam mučenicima.

Uzimam blagoslov mati Serafime i jednu malu ikonicu jasenovačkih mučenika i odlazim svojoj kući s mišlju na plavo-zelenu rijeku koja nizvodno nosi grane u beskrajnu slobodu.

U Zagrebu, 23.04.2018.

> Svi tekstovi ovog autora