novinarstvo s potpisom
Svanuo je i taj 121. dan u godini, 1. maj iliti Međunarodni praznik rada. U Hrvatskoj je uspješno promijenjen smisao i sadržaj tog praznika pa bi ga bilo poštenije titulirati kao Nacionalni praznik graha.
O svemu smo obaviješteni, posebno iscrpno o grahu koji će se dijeliti u Zagrebu.
O zagrebačkom je grahu sve pedantno statistički ažurirano i prije nego što je grah skuhan: 60.000 porcija, šest tona graha, 4,7 tona kobasica, 2,7 tona slanine i dimljene vratine, 45.000 porcija graha kuha Ustanova Dobri dom, 10.000 porcija Hrvatska vojska, 5.000 porcija Crveni križ, sve će to biti garnirano s 60.000 komada peciva (kajzerice), voda će onima koji nakon graha u Maksimiru ožedne biti dijeljena iz tri cisterne na tri lokacije, a to sve skupa košta 980.000 kuna.
Sve smo, eto, saznali o tom grahu, pa čak i to da se recept dorađuje iz godine u godinu, a taj je grah takva praznična i zagrebačka vrijednost da je njegov recept, kako smo obaviješteni, tajna. U zemlji u kojoj svatko kuha grah na neki način kuhanje graha je proglašeno tajnom.
O svemu nebitnom za Međunarodni praznik rada smo obaviješteni, čak i o tome da ljubiteljima misterioznog zagrebačkog graha neće odmah biti dijeljeno repete, ali nema sumnje da će se sve pojesti, ipak je Milan Bandić začinjavac tog gastronomsko-prazničnog projekta.
Nismo obaviješteni o tome koliko će od 44.809 zaposlenih u trgovini na malo u nespecijaliziranim trgovinama (dakle onim trgovinama u kojima se svakodnevno opskrbljujemo kućnim potrepštinama) na taj dan raditi i kojima po logici njihovog radnog odnosa 1. maj neće biti Međunarodni praznik rada, a malo je vjerojatno i da će navratiti u Maksimir na središnju manifestaciju Nacionalnog praznika graha.
Položaj tih radnika opisao je prije više od 170 godina Karl Marx svom djelu ”Prilog kritici nacionalne ekonomije”.
Na početku spisa Marx piše: ”Nadnica se određuje neprijateljskom borbom između kapitalista i radnika. Nužno pobjeđuje kapitalist. Kapitalist može živjeti duže bez radnika, nego radnik bez kapitalista. Povezivanje među kapitalistima uobičajeno je i djelotvorno, dok je radnicima zabranjeno i ima za njih loše posljedice”.
Radi li se o nadnici ili radnom vremenu svejedno je, položaj je identičan.
O tome, naravno, nema mnogo riječi, grah je kao prvomajska tema naprosto pojeo status radnika, taj je status završio negdje u vjetrovima graha.
Ponešto se u čestitkama moglo čuti o plaćama radnika, nešto malo o uvjetima rada i tome da nedjeljom i praznikom radi i tko mora (jer je takva narav posla) i tko ne mora (jer je takva narav poslodavca), a svakako ne o problemima koje stvara sve rašireniji rad na određeno vrijeme i rad preko agencija (važan uspjeh antiradničke politike iz vremena SDP-ove vlade, pa utoliko čestitka Davora Bernardića djeluje kao neuvjerljiva samokritika).
Posljedica niskih plaća je ekonomska, a radnog vremena i rada na određeno društvena nesigurnost.
Čestitka predsjednika Vlade Andreja Plenkovića doima se kao čestitka sebi samome. Prvo se navode vlastiti uspjesi: suficit opće države, podizanje kreditnog rejtinga, stabilan i dugoročno održiv gospodarski rast, sustavno smanjenje javnog duga, spominje se i najveći pad nezaposlenosti u EU (ne i koliko je on posljedica iseljavanja) i shodno tome i rast zaposlenosti.
Ima nešto i o radnicima, ali i to je povezano s uspjehom Vlade jer je ona brigu za hrvatskog radnika pokazala spašavanjem tisuća radnih mjesta ugroženih krizom Agrokora.
Nisu u premijerovoj čestitci zaboravljeni kontinuirana suradnja i ”socijalni dijalog s poslodavcima i sindikatima”.
Eto, iskusnom diplomatu Andreju Plenkoviću omakla se diplomatska netaktičnost pa je i u prvomajskoj čestitci na prvo mjesto stavio poslodavce, a na drugo one koji zastupaju interese radnika.
Od dužnosničkih čestitki najviše veze s Međunarodnim praznikom rada ima ona koju je uputila predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.
Ako ništa drugo prisjetila se ”onih koji su se izborili za pravedniji odnos prema radnicama i radnicima”, a barem pola rečenice posvetila je i onima koji ”i danas zagovaraju njihova prava, koji se bore za njihov što bolji standard” i na tome im se i zahvalila.
A ako nekog ljevičara razočaranog SDP-om, možda i prvomajskom čestitkom Bernardića, zanima što o svemu tome misli Nova ljevica odgovor je jednostavan – ništa. Ni slova o tome na njihovoj internetskoj stranici.
Bit će da su žurili stati u red za grah u Maksimiru.
(Prenosimo s portala Novoga lista).