Još o Bleiburgu: Ni jedan sudionik WW2 nije nevin

Danilo Kiš je 1976. godine svoj djeci, žrtvama pogroma u Novome Sadu 1942. godine, jednom od nekoliko stotina, koja su završila u ledenim vodama Dunava i zato nemaju grobova, posvetio misli i slova svojega roma ”Grobnica za Borisa Davidovića”.

Bleiburška komemoracija je meta kritike već godinama, otkad se od 1991. godine na njoj pojavljuje sve više sudionika u fašističkim i desničarskim uniformama i takvog ponašanja, da o apsurdnim zahtjevima pojedinaca da Austrija ”plati” za zločin koji se dogodio na njezinu teritoriju i ne govorim.

Do sada su se takve izjave tretirale kao dokaz neznanja i gluposti, a bleiburške komemoracije žrtvama iz neposrednog poraća brigom organizatora i malobrojnih preživjelih sudionika.

Tek svjedoci tadašnjeg vremena, stanovnici gradića Bleiburg imali su nedorečene informacije o tome što su ti ”Jugoslaveni” koji bi svake godine dolazili iz Jugoslavije ustvari obilježavali.

Otkad se taj čin obilježava uz političku podršku nekomunističkih hrvatskih vlasti ”Bleiburg” je postajao sve težim teretom i izvorom nelagode službene Austrije, jer se razvijao u sve ozloglašenije mjesto hodočašća desničara iz cijele zapadne Europe – neofašista, neonacista, ekstremnih desničara

Znali su da se obilježava nešto što se u Jugoslaviji moralo prešućivati – tragedija koja je zadesila poražene vojne formacije koje su se borile protiv Titovih partizana, ali koja se nije dogodila ni u mjestu Bleiburg ni u okolici, nego onkraj obližnjeg graničnog prijelaza, na slovenskom tlu, gdje su partizani od britanske okupacijske vlasti u Koruškoj preuzeli kolonu neprijateljskih vojnika.

Otkad se taj čin obilježava uz političku podršku nekomunističkih hrvatskih vlasti ”Bleiburg” je postajao sve težim teretom i izvorom nelagode službene Austrije, jer se razvijao u sve ozloglašenije mjesto hodočašća desničara iz cijele zapadne Europe – neofašista, neonacista, ekstremnih desničara.

Vjerska konotacija, misa zadužnica, postala je sve očitiji paravan za veličanje ustaštva i za demonstraciju snage i ”hrabrosti” neonacista da se hrvaju s redarstvenim snagama zemlje koja se i sama borila i bori sa svojim neonacistima i ekstremnim desničarima: Tko bi danas u Europi htio biti na glasu kao ”Meka” novog nacizma!

I sama misa zadužnica s propovijedima istaknutih crkvenih dostojanstvenika iz Hrvatske poprimala je sve disonantnije prizvuke: hrvatski narod nudi praštanje, obznanili bi propovjednici. Tko se nad tim zamislio, teško da se mogao ne zapitati ne bi li hrvatskom narodu, baš kao i svakom narodu u Europi, bolje pristajala molba za milost i oprost i to upravo za žrtve na koje podsjeća sintagma bleiburška tragedija.

Hrvatski narod nije identičan sa žrtvama iz kolone koju je preuzela jugoslavenska vojska – hrvatski narod nije identičan ni s onima koji su se od 1941. godine ”prebacivali na drugu stranu”, ”u šumu”, k partizanima.

Hrvatski je narod bio s jedne i s druge strane i taj rascjep dijeli hrvatski narod i danas. Ne samo hrvatski narod, nego i Austrijance, Nijemce, gotovo narode svih zemalja u Europi koje su patile pod nacionalsocijalizmom kada su neki i profitirali zbog kolaboracije.

Toga su jedino pošteđeni baštinici pokreta otpora, dok se drugi moraju suočavati s individualnom odgovornošću za oportunističko držanje naspram okupatora.

Ove godine, kad je Austrija prvi put demonstrirala strogost prema javnom nacističkom, ustaškom i inom profašističkom znakovlju, uniformama i manifestacijama, nije to učinila da kao uređena i pristojna starija članica Europske unije s visine ”dijeli packe” ”novoj zemlji članici Unije koja se (još) ne zna ponašati” (kako sugerira Slavenka Drakulić u svojoj kolumni (Jutarnji list, 19.5.2018., ”Hoće li nas packe zbog veličanja fašizma nečemu naučiti”), nego je postupala kao što svaka zemlja postupa s osobama koje krše zakone zemlje domaćina.

Znali su da se obilježava nešto što se u Jugoslaviji moralo prešućivati – tragedija koja je zadesila poražene vojne formacije koje su se borile protiv Titovih partizana, ali koja se nije dogodila ni u mjestu Bleiburg ni u okolici, nego onkraj obližnjeg graničnog prijelaza, na slovenskom tlu, gdje su partizani od britanske okupacijske vlasti u Koruškoj preuzeli kolonu neprijateljskih vojnika

Međutim, nakon ovogodišnjih izgreda jamačno će se u austrijskoj javnosti, poglavito u pokrajini Koruškoj, aktualizirati pitanje nije li došlo vrijeme da se komemoracija za žrtve bleiburške tragedije premjesti onamo gdje se ta tragedija stvarno dogodila.

Od 1990. godine, naime, Bleiburg više ne mora služiti kao zamjena za mjesta na kojima se do tada ta tragedija nije smjela ni spomenuti, a kamoli obilježavati.

Pitanje je utoliko opravdanije što se obilježavanjem u stranoj zemlji i dalje nehotimično i nepromišljeno prikrivaju velom šutnje i mjesta zločina i njegovi počinitelji.

O Bleiburgu, simboličnom mjestu, mora se razgovarati u Hrvatskoj, u Sloveniji, u BiH i Srbiji, gdjegod su partizani svoju pobjedu obilježili osvetničkim masovnim ubojstvima. U to uključujem i Italiju, gdje su u dva mjeseca okupacije Trsta i Beneške krajine, uspostavili režim terora i ostavili fojbe u Basovici kod Trsta kao jedan, ali ne i jedini dokaz terora ”narodne vlasti”.

I u Austriji moramo razgovarati o Bleiburgu, ne u kontekstu izravne odgovornosti Republike Austrije za bleiburšku tragediju (kad se ona dogodila, Koruška još nije postala saveznom pokrajinom Druge Republike Austrije; to se dogodilo tek krajem rujna 1945. godine).

Bleiburg i Koruška su u svibnju 1945. godine samo britanska okupacijska zona – s vrlo neizvjesnim perspektivama za budući ustroj.

Kao Austrijanka vjerujem da moramo razgovarati o Bleiburgu u svjetlu austrijske suodgovornosti za Drugi svjetski rat, posebice za okrutno ratovanje na Balkanu: popis ratnih zločinaca iz redova njemačkog Wehrmachta, što ih je zabilježila jugoslavenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, čita se kao Who is who austrijske vojske.

Brutalnost austrijskih generala koji su vodili napad Wehrmachta na Jugoslaviju – Alexandra Löhra za bombardiranje Beograda 6. travnja 1941., Franza Böhma za naredbu ”1:100” (za jednog poginulog pripadnika Wehrmachta ima se ubiti 100 talaca, za vrhovnog zapovjednika Wehrmachta u Jugoslaviji Maximiliana von Weihsa… itd., itd.) – ispucala se upravo na partizanima i eskalirala tim radikalnije što su se Wehrmacht i SS, uz ustaše, talijanske i bugarske vojnike, sve manje učinkovito borili protiv ”komunističke bande”.

Vjerska konotacija, misa zadužnica, postala je sve očitiji paravan za veličanje ustaštva i za demonstraciju snage i ”hrabrosti” neonacista da se hrvaju s redarstvenim snagama zemlje koja se i sama borila i bori sa svojim neonacistima i ekstremnim desničarima: Tko bi danas u Europi htio biti na glasu kao ”Meka” novog nacizma!

Surovost okupatora i njihovih pomagača položila je temelje za krvavu osvetu partizana – što je precizno predvidio njemački zapovjedni general u NDH Edmund Glaise von Horstenau, još jedan Austrijanac na jugoslavenskom ratištu.

Da, Austrija ima komemorirati, zajedno s Hrvatima, žrtve na teritoriju bivše Jugoslavije i odati im poštovanje kao žrtvama austrijske kolaboracije.

Komemorirati treba i žrtve koje nisu pale kao vojnici na slovenskom, hrvatskom, bosanskom tlu i diljem bivše države, sve do Grčke, Albanije i Italije – nego i u koncentracijskim logorima Mauthausen, Dachau, Buchenwald, Ravensbrueck i Auschwitz-Birkenau, Penemuende, Hamburg, itd., itd.

To su žrtve koje nisu pale zbog toga što su se našle na krivoj strani, na strani poraženih – u spomenutim su koncentracijskim logorima čamili i robovali pod najtežim uvjetima uglavnom uhvaćeni jugoslavenski, pored francuskih, njemačkih, poljskih i talijanskih partizana.

Sjećati se trebamo, naposljetku, žrtava koje nemaju grobova, čiji je pepeo rasut po arealima logora. Njih barem spomenuti.

U tom kontekstu treba spomenuti i žrtve kojima se ne mogu naći ni kosti u masovnim grobnicama, npr. u Donjoj Gradini ili na Pagu.

Neki dan mi je u austrijskom časopisu Kirche In hrvatski svećenik u hrvatskoj misiji u Austriji oštro zamjerio ”tendencioznost”, jer spominjem mjesta-stratišta u kojima po njemu ”nije pronađena ni jedna jedina kost”. Za njega je dokaz ustaškog zločina samo nalazište kostiju; onda će eventualno priznati da se tu i tamo dogodilo ustaško ubojstvo!

Unatoč milijuna žrtava kojima se mjesto stradanja ne zna i bezbroj stratišta u zonama bivšega rata pitam (se) još jednom je li nužno sjećanje i pamćenje vezati uz jedno, i uz to sporno, mjesto – dok se uz žrtve trebaju zapamtiti i mjesta na kojima se zločin-– govorim u jednini, kao pars pro toto –  stvarno i dogodio.

Hrvatski narod nije identičan sa žrtvama iz kolone koju je preuzela jugoslavenska vojska – hrvatski narod nije identičan ni s onima koji su se od 1941. godine ”prebacivali na drugu stranu”, ”u šumu”, k partizanima

Sam rat je bio zločin i ni jedan sudionik rata nije mogao ostati nevin. Bleiburg je u tom svjetlu stvarno manipulacija; slažem se s Dragom Pilselom. Vjerujem da pijetet i sjećanje na žrtve uopće nije vezano uz mjesta i grobne humke: Borisu Davidoviću je njegov unuk Danilo Kiš ”grobnicu” stvorio slovima i mislima romana, svjestan da on sam, već umirujući ostavlja trajno sjećanje svojim književnim djelom. Preispitujući tumačenja historiografa, artikulirajući njihove zablude i pogreške, usvajajući spoznaje i mijenjajući ocjene odajemo im počast kao grešnim osobama i pokornicima.

Generacijama kasnije rođenih takva memorija pomaže raskrinkati pogrešne ideale – i mi koji smo rođeni u neposrednom poraću, a 1968. godine bili dionicima ”šezdesetosmaša”, takvo prosvjetljavanje treba jer smo podlegli, mutatis mutandis, istoj zabludi: pobunivši se protiv šutnje u obiteljima i javnosti u vezi s njihovim ponašanjem u vrijeme nacizma žestoko smo se opirali kritičarima naših idola, čak i kad je njihova zabluda bila i više nego očita.

Rekao je ove godine na Bleiburškom misnom slavlju nadbiskup Puljić da ”vrijeme u kojem živimo traži nove ljude, stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe”. Po mom uvjerenju su to osobe koje ne bježe od samokritike, od bolnog, dugotrajnog i frustrirajućeg  procesa koji rezultira prihvatom da je moja, naša povijest bila ovakva i nikako drugačija (da parafraziram Hannah Arendt), a da život nije sud te da se ne radi o osudama ili oslobađanju od optužbi, nego samo o tome da potisnuto izađe na svjetlo dana i da više ne opterećuje budućnost.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora