novinarstvo s potpisom
Žena u u burkiniju, kupaćem kostimu kakav je jedini dopušten po strogim islamskim zakonima, prošli je tjedan nasmijala Dubravku Šuicu. Nekadašnja dubrovačka gradonačelnica, danas europarlamentarka, snimila je muslimanku negdje u plićaku i uz neduhovitu je šalu objavila na društvenoj mreži.
Njezina je objava, međutim, izazvala mnogo ljutitih komentara kako je nedopustivo rugati se tuđim vjerskim običajima, te je Šuica uskoro posramljeno izbrisala cijelu stvar.
Bila je to, kako se čini, jedna lijepa pobjeda političke korektnosti, tolerancije, poštivanja drugoga i drugačijeg.
Ili možda nije.
Ako mene pitate, i burkini i burka su užasni i ne skanjujem se to reći. Prošli tjedan na jednom velikom europskom aerodromu krišom sam gledao jedan arapski par. Ona u nikabu do poda, s dugim rukavima i uskim prorezima za oči, rukom je pokazivala da je njihov kovčeg prošao na traci za prtljagu, a on, niski slabunjavi histerik s njegovanom crnom bradicom, otresao se na nju kao da je dosadno štene.
Meni, ponosnom ocu jedne slobodomisleće i prkosne četrnaestogodišnjakinje, odgojene da nikoga ništa ne mora slušati, to je bio uznemirujući prizor.
Ne bih dopustio da se nekakav muslimanski prostak tako odnosi s mojom kćeri.
I to nema nikakve veze s vjerskom tolerancijom. Imam razumijevanja za tuđe vjerske osjećaje, ali ne očekujte da ću imati razumijevanja za ugnjetavanje.
Žena koja u javnosti mora biti cijela pokrivena za mene je, bez i truna sumnje, ugnjetavana nesretnica.
Može li se ismijavati nikab, burka ili burkini? Zašto ne? Prihvatljivo je i poželjno, kao što se i inače smijehom borimo protiv nasilja i neukosti, gaženja ljudskog dostojanstva i slobode.
Dubravka Šuica ništa nedopustivo nije učinila, osim što joj je šala malo glupasta.
No, ona je, vjerojatno nesvjesno, smetnula da i kršćanske žene nekad znaju slično odjevene ulaziti u more. Je li vidjela kupaće kostime naših redovnica, časnih sestara?
Jednom sam u Tučepima svjedočio kupanju nekih mladih novicijatkinja i, vjerujte, nije na njima bilo manje tkanine. Ako to nije bio burkini, bio mu je vrlo nalik.
A ima redovnica kojima ni to nije dopušteno. Znate li gdje se i kako kupaju klarise iz Zvonimirove ulice? One se, doživotno zatvorene u samostanu, nigdje i nikako ne kupaju. Premda su samo koju stotinu metara od Bačvica, Isus je zapovjedio, nema picigina za njih.
Dobro, znam što ćete sada reći, klarise su same izabrale takav život. Ali jednakim će argumentom i mnoge muslimanke braniti burku, i one tvrde kako to njihov izbor, dobrovoljno i ponosno nose tu strahotu jer su im vjerski autoriteti kazali kako je u njoj ne znam kakva svetost.
Hodže i imami su uvjerili muslimanke da je blagoslovljeno i bogougodno pokoriti se mužu, jednako kao što popovi i fratri propovjedaju kršćankama da trebaju biti sretne što su drugotne.
Seoski župnik iz Imotske krajine, kojeg sam prije nekoliko godina čuo kako upućuje žene da u pogrebnoj povorci pođu iza muškaraca, zasigurno nema ništa protiv pokrivenih kupačica.
Da ga pustite da ureduje na plaži, taj bi šibao grešnice u toplesima.
Vidite li, dakle, na plaži ženu u burkiniju, nemojte je sažaljevati. Sebe žalite jer ni vaša vjera nije čovječnija.
Svi su oni zapravo jednaki, hodže i imami kao i fratri i popovi. I njihove svete knjige, Biblija i Kur’an na mnogo mjesta izrijekom jednako obespravljuju žene.
Nedavno smo čitali u novinama kako su se neke redovnice u Čileu ohrabrile kazati kako ih crkveni muškarci, kolege svećenici, seksualno zlostavljaju, na što su se diljem svijeta s jednaki iskustvima javile i druge.
Takvi su užasi očito svakodnevni, stoljećima se nekažnjeni događaju.
Da ne griješim dušu, ja ne pamtim da sam čuo da je ijedan svećenik igdje kažnjen zbog silovanja redovnice.
Zar vam to ne slama srce, žene koje su se zavjetovale da neće leći ni sa jednim muškarcem, žene kojima su muškarci često i tjelesno odbojni zato što su, da se ne lažemo, homoseksualne, jer je po istraživanjima u Sjedinjenim Državama jedna trećina katoličkog klera homoseksualna, bespomoćno trpe tiraniju pohotnika u mantijama.
One su ništa, njihove vapaje nitko ne čuje kroz debele, kamene samostanske zidove.
To je, ako smijem skromno predložiti, nešto o čemu bi se trebalo govoriti u Europskom parlamentu, izvanredna tema za demokršćansku zastupnicu Dubravku Šuicu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.