novinarstvo s potpisom
To što je predsjednik Srbije uspio izgovoriti na nedjeljnom mitingu u Mitrovici doista se rijetko čuje, pogotovo u Europi. Jer tvrdnjom da se u Kninu danas vijori šahovnica koje tamo nikad nije bilo, Vučić sugerira da teritorij druge države, u ovom slučaju Hrvatske, zapravo ne pripada Hrvatskoj.
Premda je nešto slično znao reći i njegov prethodnik Nikolić, koji je na početku mandata izjavio da je Vukovar srpski grad i da se Hrvati nemaju zašto vraćati u njega, Vučićeva izjava, s obzirom na njegove formalne europske ambicije, ima za nas daleko veću težinu.
Milošević je, po Vučiću, mislio i želio najbolje, zbog čega je bio ”veliki srpski lider”, samo što svoje planove nije uspio realizirati. Nije, dakle, problem u tome što je pokrenuo ratnu mašineriju u cilju stvaranja Velike Srbije – a u tom pothvatu, ne zaboravimo, aktivno je participirao i Vučić – nego u tome što je Miloševićev projekt završio neuspjehom.
Žaleći zbog nepromijenjenih granica Hrvatske i BiH, sada Vučić najavljuje promjenu granica Kosova u sklopu famoznog ”razgraničenja” Srba i Albanaca.
U poslijeratnoj Europi vrijedi pravilo nedodirljivosti i nepromjenjivosti granica. Koliko god Europa u prošlosti glavinjala u balkanskoj krizi, od tog načela nikad nije odstupila, zazirući od korekcija granica i ”humanog” preseljenja.
Znam da će neki sada dreknuti da je već međunarodnim priznanjem Kosova međunarodna zajednica odstupila od tog načela, ali to ipak ne odgovara činjenicama.
Priznanjem Kosova samo se promijenio državnopravni status Kosova kao političkog entiteta. Kosovo je u sklopu bivše države bilo federalna jedinica, premda nije imalo status republike nego autonomne pokrajine.
I Kosovo je priznato kao politički entitet u svojim prijeratnim granicama, baš kao i Hrvatska, BiH i ostale države nastale raspadom Jugoslavije.
Zato od famoznog Vučićevog ”razgraničenja s Albancima” neće biti ništa.
I dobro da je tako, jer riječ je o krajnje opasnoj ideji koja bi, poput domina, mogla ponovno zapaliti cijeli Balkan.
Iza cijele ove umjetno inscenirane predstave krije se Vučićev pokušaj da se suočenje s neminovnim gubitkom Kosova ”olakša” kroz teritorijalne ”koncesije” na sjeveru Kosova.
Jer Vučić se, eto, kao lav bori da Srbija, koja danas na Kosovu nema ništa, dobije barem nešto, ali mu oni koji su moćniji od njega, poput Angele Merkel, to, kao, ne dopuštaju. Doživljava Miloševićevu sudbinu. I on se trudio i borio, ali nije mogao sam protiv cijelog svijeta.
Vučićeva interpretacija događaja i ratova devedesetih ponovno potvrđuje da je predsjednik Srbije bio i ostao zadrti srpski nacionalist, ali to nije nikakva novost.
Postavlja se pitanje kako Hrvatska treba reagirati na Vučićeve laude Miloševiću. Što trebamo činiti? Povući ambasadora iz Beograda? Zaoštriti odnose?
Najbolje ništa od toga.
Njegov je cilj izazvati reakciju i pokazati da između nas nema razlike. S ovakvim Vučićem jednostavno ne treba imati posla. Treba ga ignorirati.
Hrvati i Srbi mogu normalno funkcionirati i surađivati i bez besmislenih političkih sastanaka na vrhu, poslije kojih je sve gore nego prije.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.