novinarstvo s potpisom
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).
Dok me gleda prazan ekran kompjutora, iza leđa mi s TV ekrana drnda izvještaj sa sjednice Vlade, zbog potreba demagogije sa zagrebačkog Markova trga dislocirane u Vukovar, u prekrasni, nedavno obnovljeni dvorac Eltz čijih je više od dvije tisuće kvadrata pretvoreno u muzejski prostor.
U sjećanje mi nehotice naviru rane devedesete, točnije jedan redakcijski faks koji je nepotpisan “iscurio” neposredno pred pad grada na Vuki.
Govorio je o tome kako je ondašnja hrvatska vlast svjesno žrtvovala grad i stanovnike zbog međunarodnog priznanja, kako ovaj barokni biser i najveću riječnu luku u nas prepušta na milost i nemilost srpskoga granatiranja. Bestijalnoga razaranja do uništenja i ljudi i grada.
Sjećam se šoka, tuge i bijesa svih nas koji smo faks čitali.
Istinu ne znam ni danas, ali znam da me beskrajno nervira ova putujuća vlast. Iritantno mi je to podcjenjivanje građana.
Vlast koja je sva bitna ministarstva, uključujući i ono turizma, pomorstva i poljoprivrede stacionirala u Zagrebu, smiješnim ekskurzijama obilazi Hrvatsku i hini brigu za sve. Bit će prije da ih tjera moto: “Upoznaj svoju domovinu da bi lakše opljačkao preostalo”.
I zato gdje će hrvatska Vlada uoči dana pada Vukovara neg’ u dvorac (svoj na svome), premda kad su Hrvatska demokratska zajednica i njezini grijesi u pitanju, primjereniji prostor bio bi zasigurno ratom devastirani i nikad do kraja obnovljeni kombinat Borovo.
Namjerno ne spominjem Spomen-dom Ovčaru jer nemam dokaza za istinitost sadržaja spomenutog faksa, premda ne bi bilo loše da tamo zavire za trajanja ekskurzije.
Vidjeli bi kako su, ako je suditi po imenima i prezimenima, život za obranu ovog grada-heroja dali i mnogi Srbi. Možda bi se i njihov odnos prema dvojezičnim, takozvanim ćiriličnim pločama izmijenio.
O.K. Možda je to previše za prvi posjet. Borovo bi, međutim, bio pravi odabir.
Tvrtka koja je zlatnim godinama mraka na godinu na tržište izbacivala čak dvadeset i tri milijuna pari obuće, šesto tisuća autoguma i na desetine tisuća različitih gumenih proizvoda.
U tvornici je tada radilo čak 23 tisuće radnika. Taj gigant prošloga sistema, što danas sporo staje na noge, nekad je gradio i izgradio brojne stanove za svoje radnike, ali i pomagao i sponzorirao izgradnju drugih važnih objekata u gradu, koji je prije rata, kazao je to uostalom u četvrtak njegov današnji gradonačelnik, hadezeovac Ivan Penava, živio daleko iznad standarda ondašnje države.
Ukupno zaposlenih u gradu bilo je više od dvadeset i devet tisuća, više nego što danas ima stanovnika. Sada je, nažalost, broj od četrdeset i pet tisuća Vukovaraca doslovno prepolovljen.
Je li samo rat kriv?
Gledam u prazan ekran kompjutora. Drnda i dalje putujući cirkus koji je inaugurirala predsjednica Grabar-Kitarović. Je li zaista samo rat kriv?
Fraza za frazom. Jednoglasno usvajaju odluke sadržaj kojih se zbog izbirokratiziranih naziva teško razaznaje i shvaća. Zahvaljuju jedan drugome, čestitaju najmlađem privremenom dvorjaninu rođendan. Samodovoljni fingiraju radnu sjednicu!
Vukovaru, kao i njihovi brojni prethodnici, obećavaju na ovu tužnu obljetnicu značajna sredstva.
Premijer Andrej Plenković tvrdi da će grad-heroj dobiti šesdesetak milijuna kuna od kojih osamnaest ide, uz donacijama prikupljenih dvanaest, za obnovu vodotornja – simbola patnje Vukovara, dok bi ostatak iznosa trebao biti utrošen za projekte na obnovi komunalne energetske infrastrukture grada na Vuki i Dunavu, za studentski dom, za marinu…
Bilo je tu, naravno, i one fine demagogije ugodne uhu lokalaca.
Premijer je za gradonačelnika i stranačkoga kolegu Penavu kazao kako ga doživljava kao člana najužeg Vladinog tima, a ovaj je pak njega nazvao istinskim prijateljem Vukovara.
Hoće li suradnja i prijateljstvo trajati? Hoće li obećanja izdržati test nakon što obljetnica mine, nakon što sudionici tužne kolone polože vijence i vrate se kućama? Uvjerit ćemo se uskoro.
Neuspješnih pokušaja gospodarske obnove života i suživota bilo je i ranije, od Tuđmana naovamo. Mnoštvo je neispunjenih obećanja datih za nekih prethodnih obljetnica i tužnih kolona.
I zato nerado Vukovarci govore pred kamerama. Ne žele komentirati igrokaz iz Eltza. Plaše se jadni ljudi da će i ovaj, po tko zna koji puta, biti iznevjerene njihove novembarske nade i da će neki novi mladi ljudi krenuti put inozemstva.
Ovaj puta probuđene su u prelijepome ambijentu dvorca na koji su s pravom ponosni, premda bi neki drugi ambijenti bili primjereniji i uvjerljiviji.
Toliko su puta od povratka u rodni grad bili prevareni da sad svake godine iznova strepe sredinom studenoga, kad politički cirkus – sa svim svojim klaunima, iluzionistima i obmanama nakratko preseli k njima, skupim vijencima okiti grobove i Sajmište, a onda ode i već putem zaboravi na obećano.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.