novinarstvo s potpisom
U sridu! Slobodno bismo mogli alkarskim pokličem okarakterizirati nedjeljni nastup kod Stankovića kandidata sinjskih korijena – koji za sebe ipak opravdano kaže da je ponajviše Zagrepčanin.
Iskreno, artikulirano, bez imalo koketiranja sa sve agresivnijom desnicom odgovarao je na novinarska pitanja o svojoj političkoj prošlosti, što su na trenutke, po žestini, više odgovarala kakvom policijskome isljeđivanju. Usprskos tome Zoran Milanović ništa nije negirao, relativizirao i populistički uljepšavao.
Samo bi na trenutke zavapio da pomno pripremljene citate novinar stavi u kontekst političkog trenutka i ondašnjih zbivanja. Nije uspijevao, pa ih je bio prisiljen sam navoditi, a novinare i gledateljstvo poučiti i teoriji književnosti, retoričkim figurama, pojašnjavajući kako je ponekad potrebno posegnuti za hiperbolom, preuveličavanjem i pretjerivanjem, ne bi li istaknuo to što želiš poručiti.
Otud, uvjerava nas, i “djed ustaša” (kad hoćeš naglasti nužno pomirenje unutar obitelji) i “majka lekarka” ne bi li potencirao nedosljednost, lažnost aktualnoga premijera koji danas pohodi procesije i mise (u subotu je primjerice nazočio misi na blagdan Male Gospe u Solinu).
O.K. Uvažavajući sve što je nakon njega uslijedilo, nasilje i mržnju nabujale do razine ratnih devedesetih, kao i sve što bi uslijediti moglo ne bude li izabran (sve je pitanje perspektive, pa i odabir kandidata), pravit ćemo se da je tada poslušao loš savjet kakvoga PR-ovca o nužnosti približavanja desnome političkom korpusu “nacionalističkim doskočicama” kafanskoga tipa.
Oprostilo se uostalome i Stipi Mesiću “hrvatsku zemlju na srpskim opancima” i krajnje nepromišljene istupe na skupovima dijaspore u Australiji, pa što ne bi i Zoran Milanović dobio drugu šansu. Štoviše, Mesić je s vremenom i distanciranjem od Hrvatske demokratske zajednice postao gotovo svojevrstan sinonim za antifašizam.
Ne znam hoće li nedjeljni istup SDP-ova kandidata za predsjednika države, visoko ocijenjen od mnogih, utjecati na protukandidate.
Odmaknuti ih već jedanput od upravo neurotične fiksacije na desno i ekstremno desno biračko tijelo. Korpus koji ih tjera na glupave laži i negiranja svih pozitivnih tekovina antifašizma i prethodnoga sustava.
Način na koji se ti kandidati obraćaju javnosti kao da u ovoj zemlji ne žive (i to u većini) i građani potpuno drugačijih uvjerenja od onih provincijalno ksenofobnih najbolje govori kako bismo njihovim izborom samo produbili nametnutu nam agoniju podjela i mržnji u kojoj desetljećima iza rata živimo.
Brutalnost liberalnog kapitalizma i slobodnog tržišta u čiju smo stupicu svi, bez obzira na potencijale, sposobnosti, sklonosti i vjerovanja, nepripremljeni upali, kod suvremenih hrvatskih političara – a Milanović jest i suvremen, i suveren, i urban – iziskuje potpuno drugačije teme ako ne želimo još godinama plaćati “danak u krvi” prisilnim odlascima iz zemlje mladih obrazovanih obitelji, koje zbog opetovanog vraćanja u prošlost ne vide nikakvu perspektivu u Hrvatskoj.
Pokušao je na trenutak Milanović progovoriti ozbiljnije i o školstvu, i o zdravstvu, i o odlascima podsjećajući na brigu koju je upravo njegova Vlada pokazivala za građane u problemima, one ovršene i one koje su banke besramno prevarile, o Jokiću i reformi koju su zgotovljenu zalud ostavili nasljednicima, ali nažalost premalo i prekratko, prekidan nerijetko novinarevom konstatacijom: “To znamo!”
Bez obzira na minorne predsjedničke ovlasti premalo je vremena posvećeno onome što dnevno tišti građane ili barem većinu njih.
Politička pustoš, ne samo kadrovska, koju je HDZ tokom tridesetak godina proizveo dresiranjem javnosti forsiranjem prošlosti i stvarnih i imaginarnih podjela, ostavila je traga i na novinarima. Kao da se boje da će njihovi tekstovi, prilozi, emisije biti krajnje neatraktivni ako iskoče iz “sigurne zone” podjela i otvore kad u gostima imaju visoko rangiranog ili, u ovom slučaju, potencijalno visoko rangiranog političara u sferu egzistencijalnoga.
U sferu pitanja o siromaštvu (svako treće dijete je u Hrvatskoj siromašno), nemogućnosti školovanja, životarenja s plaćom i mirovinom debelo ispod standarda razvijenih ili o razbacivanju državnoga, bolje rečeno našeg novca u predizborne svrhe, poput primjerice “poticaja za zdravstvo Bosne i Hercegovine”.
Za tu je svrhu u samo dvije godine otišlo 39 milijuna kuna, dok istovremeno hrvatsko zdravstvo grca u dugovima. Novcem je uglavnom financirana Sveučilišna klinička bolnica u Mostaru, ali i nabavljani medicinski aparati, vozila i oprema, čega nedostaje i u Hrvatskoj.
Nije nevažno što o tome misli eventualni budući predsjednik ili predsjednica.
Osobno ću iz emisije najvjerojatnije pamtiti to da je Milanović raskrinkao Škorinu želju da ne bude fikus, pa zato traži promjenu Ustava i polupredsjedničiki sustav, ali i okarakterizirao aktualnu predsjednicu kao Sanaderovu službenicu, osobu bez integriteta i identiteta, čije ponašanje je u vrijeme najžešće izbjegličke krize po njemu imalo elemente izdaje.
Direktno, bez uvijanja i okolišanja, šćeto – neto, sasuo je pred milijunskim auditorijem ono što o Predsjednici mnogi misle. Argumentirano je branio i Pupovčeve tvrdnje usprkos tome što mu zamjera mjesto na kojem ih je izrekao.
Sve u svemu, kandidat Milanović u sridu. Nastavi li i u buduće tako, dobit ćemo predsjednika s karakterom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.