novinarstvo s potpisom
Kako je već bilo pisano, sada nam je i potvrđeno, gospođa Murganić ostaće upamćena po diskriminatornom odnosu prema svojim građanima. U mesecima mučne i homofobne javne rasprave, oko inače (ne)lošeg Zakona o udomiteljstvu (ZoU), često s grčem na licu, gospođa ministarka branila je ono što, kako bi rekle naše komšije u Srbiji, ”pas s maslom ne bi pojeo”.
Ustavni sud, naše demografski osiromašene Republike (tako je imenovao novoizabrani predsednik), 9:4 doneo je tumačenje prema kojem Zakon o udomiteljstvu pravi diskriminaciju prema osobama istog pola ali samo ako su u životnom partnerstvu.
Ustavni sud ocijenio je da diskriminatorne učinke nije moguće otkloniti odnosno nadomjestiti intervencijom Ustavnog suda u postojeći sadržaj zakona. Naime, Zakon o udomiteljstvu u cjelini ima legitiman cilj – zaštita interesa i dobrobiti socijalno ugroženih osoba – i u tom pogledu nije u nesuglasnosti s Ustavom. Puko ukidanje osporenih zakonskih odredaba dovelo bi do praznine u postojećem modelu javne usluge udomljavanja i izazvalo bi štetne posljedice za prava i interese korisnika udomiteljstva. Stoga Ustavni sud nije prihvatio prijedloge i zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih članaka Zakona o udomiteljstvu.
Međutim, Ustavni sud zaključio je da su sudovi odnosno druga nadležna tijela koja u rješavanju pojedinačnih slučajeva neposredno odlučuju o pravima i obvezama građana dužni tumačiti i primjenjivati zakone u skladu s njihovim smislom i legitimnom svrhom te odluke donositi na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih izvora prava.
U konkretnom slučaju to znači da su osporene zakonske odredbe dužni tumačiti i primjenjivati na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja, neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu.
I, gde su ovde deca? Ono šta nam je svih ovih godina, od kada je ZoU i pušten u javnu raspravu, izmicalo na kraju nam je i uteklo, jeste da se javnosti nije predočilo da je udomljavanje dece samo trećina onoga šta se onemogućavalo životnim partnerima, uz pravo na odabir profesije.
Puna informacija bi bila da ZoU predviđa udomljavanje srodnika (deda, baba, stric, strina, sestrići…), udomljavanje starijih osoba (znači, naše punoletne sugrađane) i dece.
Isto tako, životni partneri nisu imali pravo na zajedničko udomljavanje kao korisnici udomiteljstva, što je značilo da bi sistem, stare i nemoćne životne partnere, koji su godinama živeli zajedno, razdvojio i poslao različitim udomiteljskim porodicama.
Koliko netrpeljivih je ovo znalo?
Ovo sve odnela je voda, homofobni prsti virtuelnog sveta su iskrvarili, jer smo donekle svi krivi zato što smo se prodali za senzacionalizam.
U obrazlaganju zašto je ovo sve diskriminatorno, od potrebe za prodajom klikova, ispustili smo širu sliku i fokus smo površno sveli na trećinu čitavog Zakona. Potpuno smo zanemarili dve trećine budućih korisnika socijalne uluge udomiteljstva kao i to da je udomiteljstvo profesija a slobodan odabir profesije je ustavna kategorija.
Negde, tu pred kraj svih euforija, par dana pred istupanje Ustavnog suda, čitali smo dve pametne glave, neko bi za Nju rekao Republike a za Njega Domovine, kako obrazlažu zašto životni partneri (ne)mogu da budu udomitelji. Profesorka Sanja Barić iz Evropske prestonice kulture i docent Mato Palić iz Osijeka.
Prvo se na društvenim mrežama oglasio docent Palić koji je napisao da životni partneri ne mogu da budu udomitelji jer taj pojam ne može da se podvede pod pojam udomiteljske obitelji, kako je i definisano članom ZoU. Nadalje, dodao je da životno partnerstvo nije isto što i udomiteljska obitelj (30. januar 12:21h).
Nedugo zatim, čitali smo nešto šire obrazloženje profesorke Barić gde je detaljizirala zašto se ”donose” neustavni zakoni, kako se takve stvari ispravljaju, ko je kome u hijerarhiji glede pravne važnosti, zašto je izostavljanje životnih partnera diskriminatorno i kako Ustavni sud može da ne ruši čitav zakon već da učini ono što je upravo i uradio (30. januar 17:42h).
Sada se postavlja legitimno pitanje, kako je moguće da naši stručnjaci, akademska elita, imaju tako oprečne stavove, profesionalna gledišta, na temu ljudskih prava, čiji je meritum u ovom trenutku najmanje bitan.
Važnije je da se zamislimo na koji način, od koga i zašto mladi ljudi, studenti, budući stručnjaci prava usvajaju znanja i veštine vezano za ljudska prava.
No, budimo zadovoljni. Kako ume da biva, u ovom slučaju nismo puno čekali da se ispravi diskriminatorna odredba i ovo je zapravo jedno veliko istorijsko napred koje nas, dao Bog, ne zbog uključivosti, već zbog nužne zaštite prividne jednakosti, lansira visoko u pogledu manjinskih prava.
Samo, sada bi bilo jako zanimljivo da mediji pitaju gospođu ministarku (Murganić), ono čuveno od Barbare Matejčić, ”Kako ste?”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.