novinarstvo s potpisom
Mnogo je neznanih heroja među nama. Nekadašnji branitelji piju gemište mrki, usamljeni i šutljivi, u mislima i dalje s puškom, na prvoj liniji, među suborcima. Rat za mnoge od njih nikad nije završio. U uhu im je još grmljavina minobacača i topova, u nosnicama miris baruta, na jeziku okus đuveča.
Strahote su žive kao da su se jutros dogodile, ali ako mlađi ljubopitljivo traže da im pričaju o devedesetima, o slavnim danima kad su branili Lijepu našu od mnogostruko brojnijeg agresora, oni samo odmahuju rukom i kažu: “Ah, pustite, djeco, ne dao vam Bog da doživite šta smo mi doživjeli”.
Jedna takva veličanstvena i teška priča ostala je nepoznata, skrivena duboko u duši ratnika i u suhom i hladnom podrumu arhive, zaštićena oznakom “vojne tajne”, dok prije neki dan nije objavljena na Indexu. Donosimo vam dio toga stravičnog ratnog svjedočanstva, s upozorenjem da se čitanje ne preporučuje maloljetnicima, slabokrvnima, srčanim bolesnicima i mladim ženama koje čuvaju trudnoću.
“Dana 22. 11. 1993. oko 17.00 sati prilikom izvođenja radova u radionici veze u Crivcu povrijeđen je vojak Ivica Grubišić. Vojak je podizao dasku na kat i u tom trenutku je ista zapela te je on napravio neželjeni pokret tijelom. Tom prilikom osjetio je jaku bol u leđima te se nije mogao sam više pomaknuti. Odmah je pozvan liječnik i vojak Grubišić je sanitetskim vozilom prevezen u KBC Firule Split o čemu ćete detaljnije izvješće dobiti od liječnika.”
Ivica Grubišić Gire se ukočio, ušćaknulo ga je, kako bi se to strogo medicinski reklo, i njegova je služba voljenoj domovini časno završila, ali voljena domovina nije zaboravila na njega. Kao ratni vojni invalid dobio je vječnu zahvalnost hrvatskog naroda, Voltaren čepiće i stan u Solinu.
Pretpostavljamo da je stan u prizemlju, da se siromah s bolesnim leđima ne muči uz stepenice, a da gore na katovima stanuju lakši vojni invalidi, kojima je dijagnosticirana urasla zanoktica ili alergija na pelud.
Kako bilo, prošlo je otad gotovo dvadeset sedam godina, ali Ivica Grubišić Gire nije se, što znamo, ni jednom pohvalio svojim ratnim junaštvom i svojom žrtvom. Nitko ne zna da je Gire podizao dasku kad je nama bilo najteže. Kad se nije smjelo podizati dasku.
Taj zaslužnik danas od devet do pet samozatajno radi kao savjetnik za komunalu splitskoga gradonačelnika Andre Krstulovića Opare i ne pravi se važan s epizodom iz devedeset treće. Ostavio je to iza sebe, u nadi da nikad više hrvatski mladići neće morati podizati daske pa da ih ukoči, kao što je njega ukočilo.
Bilo pa prošlo, kazat će Ivica Grubišić Gire, i njegova je skromnost jedna lijepa kršćanska vrlina, ali mi smo ipak mišljenja kako se njegov čin ne smije prepustiti hladnom i bezdušnom zaboravu.
Kad je već Antun Vrdoljak to propustio ekranizirati, a Marko Perković Thompson staviti u pjesmu, u proračunu Ministarstva branitelja svakako bi se moralo naći pola milijuna do milijun kuna za spomen-obilježje u Crivcu, da se zloglasna daska iskleše u bijelom mramoru u prirodnoj veličini i Ivica Grubišić Gire kako je jednom rukom podiže na kat, a drugom se hvata za križa, s bolnom grimasom na licu.
Zatim bi valjalo dati zadatak učenicima osnovnih škola da vodenim bojama ili pastelama naslikaju herojski čin, ili ga opišu u pjesmi ili sastavku, pa da se napravi izložba i recital i autori najboljih radova nagrade putovanjem u Crivac, gdje bi im narodni heroj Ivica Grubišić Gire lično održao predavanje, podijelio značke i plakete i sa svakim napose snimio selfie.
Bila bi to vrijedna lekcija, osobito za dječake, kako je domoljubno i higijenski podizati daske, a ne da se vragolani popiške po njima.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.