novinarstvo s potpisom
U analizi onoga ”što se dogodilo” SDP-u treba poći od ukupnosti izbornih rezultata, ali ne samo SDP-a, nego i svih drugih stranaka koje su sudjelovale na izborima, počevši od HDZ-a, stranaka/koalicija koje su ušle u Sabor pa onda onih koje su ostale ispod praga (bilo da je riječ o strankama u cjelini, ili kandidatima stranaka/koalicija koje su ušle u Sabor).
Već prvi pogled pokazuje da je na izbore izašlo manje glasača nego na prethodna dva glasanja.
Ovaj puta je to čak ispod 50% što (u razmatranju i kontekstu u kojem su izbori održani) treba otvoriti i pitanje njihove legitimnosti, odnosno razgovor o tome zašto je svaki put sve manja izlaznost, kao i kolika je legitimnost onih koji su vlast osvojili s manje od 25% ukupnog biračkog tijela u izlaznosti manjoj od 50% (za HDZ je glasalo nešto više od ⅓ izašlih – ⅕ birača je odlučila pobjednika).
Kolika je odgovornost ne samo vladajuće stranke, nego i svih drugih kada organizira izbore u atmosferi nesigurnosti, ograničenog kretanja, pa i straha, čemu se nisu dovoljno snažnom kritikom suprotstavile stranke opozicije, dajući na taj način određeni legitimitet odabranom trenutku izbora pa time i rezultatima.
Pri tome treba podsjetiti da ovo nije prvi put kako HDZ koristi izvanredne okolnosti za organiziranje izbora.
Treba se samo prisjetiti 1993. godine pa još jednom ”potvrditi gradivo” o tome kako se ambijent izvanrednih okolnosti vješto koristi u izborne svrhe.
(Goranko Fižulić ocjenjuje da su tri straha obilježila izbore: ”1) strah od duboke zdravstvene i ekonomske krize, pri čemu većina bira ono što je provjereno; 2) strah od Škore, odnosno plavo-crne koalicije, što je prepalo glasače centra te 3) strah od promjena, što je prestrašilo one koji su vezani uz HDZ”, zbog duboko ukorijenjenih klijentelističkih i koruptivnih veza.)
Taj ambijent zasigurno nije odgovarao opoziciji, jer je (eto i u hrvatskom iskustvu) potvrđeno da građani u takvim situacijama traže provjerenu ekipu, ma kakve zamjerke imali, ali onda u pogledu suočavanja s izvanrednim okolnostima koliko toliko znaju što mogu očekivati.
Osim toga zbog izvanrednih okolnosti i kratkoće vremena, svi natjecatelji nisu imali dovoljno mogućnosti da prezentiraju svoje programe, a dio njih nije ni financijski mogao parirati vladajućoj stranci.
Tu je za primjer dovoljno uzeti slučaj ministra zdravstva Vilija Beroša koji se skoro mjesec dana potpuno preselio u Dalmaciju, sudjelovao na svim mogućim i nemogućim događajima, koje su mediji onda pratili ne razlikujući (i ne pitajući) je li on na njima sudjeluje kao ministar ili kandidat.
To je u njegovom slučaju rezultiralo vraćanjem u život, nakon što mu je po svim anketama rejting drastično padao.
Stoga bi, kako zbog boljeg shvaćanja stvorene atmosfere ”nove normalnosti” i njegove stalne prisutnosti u medijima, bilo zanimljivo izmjeriti minutažu njegovog pojavljivanja na televizijama u posljednjih tjedan dana kampanje i usporediti s, primjerice, činjenicom da Tamara Visković, nositeljica liste Možemo!, stranke kojoj je, po anketama, stalno rastao rejting, nije doprla ni jednom do malih ekrana (dio odgovornosti je, naravno i na samoj listi, odnosno stranci).
Ona je, unatoč tome osvojila oko 4,5% (prvi put se na TV pojavila na RTL-u i to 7. srpnja, dakle nakon izbora, u prilogu o mještaninu Runovića koji je dao glas listi Možemo!).
Krajnji rezultat je bio nevjerojatno velik broj preferencijskih glasova datih Berošu pa je čak dobio više preferencijalnih glasova nego Andrej Plenković.
Ipak, o izvanrednosti okolnosti, kada je u pitanju izlaznost, svjedoči ne samo ukupno najmanji broj izašlih, nego i činjenica da je i HDZ, uz sve pogodnosti (sam je odabrao datum, koristio vlast za izbornu kampanju, financijski moćna struktura koja je u kratkoj i skučenoj kampanji bila u izrazitoj prednosti nad svima), osvojio čak 80-ak tisuća glasova manje nego na prošlim izborima.
To govori da čak ni njegovo biračko tijelo, unatoč klijentelističkoj vezanosti i kapilarnoj korumpiranosti, nije moglo progutati sve što je ta stranka radila protekle 4,5 godine (treba znati, a često se zaboravlja da je 3,5 godine prije Plenkovića, na vlasti godinu dana bila također HDZ-ova vlada, koju je HDZ uspio sam srušiti).
Svi ti, opći uvjeti ipak ne objašnjavaju u cjelini dramatičan poraz SDP-a, koji je u Sabor ušao sa samo 32 svoja zastupnika. Naime, iako je HDZ dobio 200.000 glasova više od Restart koalicije, SDP je osvojio čak 220.000 manje glasova nego na prošlim izborima. Pritom u Zagrebu čak 18 posto manje nego 2016. godine.
Stoga se, uz opće okolnosti, jasno nameće da su razlozi ovakvog poraza primarno subjektivne prirode (pogotovo ako bi se prihvatila neka – ne baš u cijelosti uvjerljiva tumačenja da bi s glasovima onih koji su glasali za platformu Možemo! i koaliciju SSIIP/Pametno/Fokus taj poraz bio blaži ili bi čak SDP bio relativni pobjednik).
Ali baš ti glasovi, koje su osvojili drugi, na čije ”pribrajanje”/koaliranje je računao SDP u postizbornoj utrci za formiranje vlasti, još očitije ukazuju na svu dubinu uzroka poraza SDP-a i to da su uzroci tog poraza ipak sekundarno u općim okolnostima, a primarno u dugogodišnjim, može se slobodno reći višedesetljetnim slabostima samog SDP-a, koje su se u ovim okolnostima iskazale vidljivijima nego ikada u posljednjih 20 godina.
Odnosno, prvi put u ovom stoljeću one su postale jasno vidljive još tamo 2003. godine. Stoga se problem SDP-a može sagledavati u strateškom i taktičkom djelovanju te stranke.
Sve ono što se dogodilo 5. srpnja 2020. godine i oko njega je samo rezultat taktike – loše taktike koja nije proizašla iz loše strategije, jer prave strategije u smislu dugoročne platforme za djelovanje jedne socijaldemokratske stranke SDP u biti nema već više desetljeća.
Na to ukazuje i Mišo Krstičević, SDP-ovski gradonačelnik Ploča, koji se sam skinuo s liste, govoreći da se stavljanjem ovih izbora u kontekst tri posljednja nacionalna izborna ciklusa možemo shvatiti razloge debakla.
”Kroz komunikaciju politika, predstavljanje konkretnih rješenja, stavljanje u izlog kandidata koji utjelovljuju ono što određena politička grupacija jest, tražite potporu birača. Davor kao osoba ne može biti krivac. Za poraz SDP-a odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra.
Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma”, kaže Krstičević.
Stoga je i ”cipelarenje” Davora Bernardića, koje je uslijedilo već izborne večeri, u sebi sadržavalo svu tragiku, još uvijek najsnažnije opozicijske stranke u Hrvatskoj.
Cipelarenje leša je u sebi krilo bijeg, ne samo od vlastitih grešaka pa onda i od odgovornosti, nego je bilo i jest izraz i neshvaćanja biti problema u kojem se nalazi SDP, a kojeg je, svojim djelovanjem, podosta razotkrila platforma Možemo!.
Prebacivanjem cjelokupne odgovornosti na Bernardića pokušava se istovremeno otupiti oštricu kritike unutar stranke i ujedno najaviti vlastita moguća kandidatura na položaj stranačkog kalifa.
U tom kontekstu su čudne izjave u kojima se spominju imena mogućih nasljednika, kao i najave da će jedan uži krug ”istaknutijih i manje istaknutih članova razgovarati o tome kako će izgledati SDP nakon izbora” – velikih kombinatora (?!).
Također izjave da sada treba staviti glave na okup (misli se opet na uži krug ljudi) i ponuditi članstvu rješenje u vidu jednog ili dvaju imena. Imena koja bi, po mišljenju jednih, odgovarala članovima, a, po mišljenju drugih, biračima.
To ozbiljno ukazuje na duboki demokratski deficit u stranci. Odnosno, da ne postoji svijest o temeljnom problemu – nepostojanju suvremenog programa na kojem bi se zasnivalo djelovanje Socijaldemokratske partije i koji bi onda bio ishodište za njegovo repozicioniranje i sukladno tome odabir kadrova, koji bi onda mogli ”izvući” taj program.
Dakle riječ je o strateškom problemu, koji bi se još jasnije mogao prepoznati kada bi se članove upitalo što znače ona tri slova SDP.
Drugim riječima, koju strukturu građana treba primarno reprezentirati ta stranka, a na toj spoznaji s kojim programom te onda s kojom taktikom i s kojim ljudima bi to proveli u život.
O neprihvatljivosti takvog pristupa u rješavanju krize i temeljnih problema oštro je progovorio Nikša Peronja, SDP-ov načelnik Jelse, zatraživši da se ”zakulisni procesi zaustave u startu”.
Nazvavši ga ”vječnim kombinatorom, optužio je člana Predsjedništva stranke Arsena Bauka da ”nosi veliki dio odgovornosti za rezultate izbora i uzroke ovakvog poraza” te da ”opet svim silama pokušava usmjeriti procese na njemu prihvatljiv način gdje bi imao još i veći kalkulantski utjecaj unutar SDP-a”.
Nadalje konstatira da je ”takva politika klijentelizma, dodvoravanja, netalasanja bez čvrstog i dosljednog političkog stava, i takvog pogleda na svijet, morala jednom puknuti i to se upravo dogodilo”.
Peronja zaključuje da je ”dio SDP-a prihvatio takvu politiku” te da ”novog predsjednika ne bi trebali birati isluženi političari, članovi Predsjedništva koji su kukavički u očuvanju svojih pozicija dali podršku politici koja je rezultirala potopom”.
Izjave viđenijih i utjecajnijih SDP-ovaca ukazuju i na to da i dalje nitko od njih ne uviđa, između ostalog, problem u unutarstranačkom funkcioniranju, (ne)sudjelovanju članova u kreiranju politika.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.