Što se to dogodilo SDP-u (3)

Netransparentna oktroiranost se zadržala do današnjih dana i svoj izraz našla u listama 5. srpnja.

Formalno postojeći savjeti stranke, koji su trebali osiguravati osvježavanje ideja i metoda rada, ali i protočnost ideja i kadrova te njihovo promoviranje, su potpuno marginalizirani, kako ne bi dovodili u pitanje ”generalno zauzetu liniju”, a onda posredno i iznjedrili kadrove koji bi konkurirali za visoke stranačke pozicije.

Uspostavljena je čvrsta vlast u rukama jednog čovjeka (jer je članstvo sve više išlo linijom manjeg otpora), a za politiku koja je vođena svi su prihvaćali njegova objašnjenja, od kojih je jedno od ključnih bilo da se SDP mora sačuvati pod svaku cijenu. Podršku tome su dali i neki koji su u međuvremenu postali egzistencijalno vezani uz stranku.

Privid opravdanosti takvog načina vođenja stranke (koji nije izrodio ni jedno ”teško” ime među kojima bi onda trebali biti oni koji će naslijediti vodstvo preživjelo još s kraja 80-ih) su bili izbori 3. siječnja 2000. godine.

Za bolje analitičare stvar je, pak, bila razvidnija već prilikom razmatranja efekata tih izbora. Bilo je jasno kako su građani mahom glasali protiv.

Rezultatu je pridonijela i biologija preselivši predsjednika Franju Tuđmana na onaj svijet.

Uspostavljena je čvrsta vlast u rukama jednog čovjeka (jer je članstvo sve više išlo linijom manjeg otpora), a za politiku koja je vođena svi su prihvaćali njegova objašnjenja, od kojih je jedno od ključnih bilo da se SDP mora sačuvati pod svaku cijenu. Podršku tome su dali i neki koji su u međuvremenu postali egzistencijalno vezani uz stranku

Tražile su se promjene, a indikativno je bilo da se nova vlast nije baš pretrgla oko progona ratnih i drugih zločina nad srpskim stanovništvom, ali i nekih drugih pitanja vezanih uz ljudska prava, prava na rad i s osnova rada…

A izborni rezultat je bio takav da je HDZ ostvario značajno manje nego SKH-SDP 90-te godine, tako da je, unatoč koalicijskim kolebanjima, vlast predvođena SDP-om imala priliku pokrenuti značajne stvari. To potvrđuje i gradnja autoceste na kraju mandata.

Ali, osim što se govorilo kako se ”lakše diše” ništa drugo se nije dogodilo. Za vlast koja je osvojena bilo se potpuno nepripremljeno.

Nepripremljenost je bila posljedica idejne slabosti, a onda u praksi i dijelom uzroka oportunizma te je, uz samu Račanovu osobnost, jedan od ključnih uzroka suzdržanog djelovanja vlasti – ”odlučnog možda”, kako se tada govorilo (što je plaćeno padom 2003. godine).

To je pravdano brojnim razlozima pa i strahom od navodnog pokušaja državnog udara.

Time se u biti opravdavao oportunizam ne samo vezano za raščišćavanja teškog nasljeđa opterećenog kriminalom u privatizaciji, nego i mijenjanja neadekvatnog administrativno upravnog ustrojstva države, ali se i prikrivala nesposobnost izražena u činjenici da se nakon deset godina u opoziciji nije izašlo pred Sabor s novim paketom zakona pa i onim kaznenim koji je (po donošenju) mijenjan čak dva puta u kratkom roku.

U tom kontekstu je znakovit bio i odnos prema Bosni i Hercegovini (zadržan do dan danas, s jasnom paternalističkom notom, a i praksom) sa stalno ponavljanom frazom kako se zalaže za cjelovitu BiH, koja u biti nije imala nikakvog sadržaja.

Odlučnost i jasnoća stavova je bila zakočena Račanovom suzdržanošću koja je dijelom bila posljedica nespremnosti da se suoči s izazovima, prozivkama ekstremista zbog njegovih postupaka u prošlosti (70-ih godina) pa i proglašavanja HDZ-a strankom opasnih namjera.

Kadrovi koji su tada preuzeli najzahtjevnije operativne funkcije u vlasti uglavnom nisu bili dorasli tim zadaćama pa je Račan za njih bio prejaki autoritet, a nije bilo ni jasne političke platforme, koja se i inače gubila u labirintima koalicijskog usuglašavanja.

Potvrda izgubljenosti SDP-a od svojih ideoloških izvorišta izrečena je ovih dana i u poruci Rajka Ostojića, člana Predsjedništva stranke i jednog od sukreatora izbornog fijaska, koji je izjavio da se SDP mora vratiti korijenima – radništvu 21. stoljeća.

To je osnažio porukom u kojoj kaže da se SDP ”mora boriti protiv prekarijata, ali i posvetiti populaciji koja je žrtva privatizacije, a to su umirovljenici kojima smo naprosto okrenuli leđa i to ne prvi put”, čime je potvrdio kako je odmak u lutanje počeo još 90-ih godina prošlog stoljeća.

Krstičević ocjenjuje da je SDP u tom razdoblju konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku ”zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima”.

Krstičević zaključuje da je stranka zbog dosadašnjeg monopolističkog položaja na parlamentarnoj ljevici zapela u dubokom klijentelizmu i bezidejnom pragmatizmu”, da za to ”većina vodstva snosi odgovornost, jer su bili eksponenti tih promašenih i devijantnih politika” te da ”SDP ne smije biti stranka lijevog centra, već isključivo stranka demokratske ljevice”.

Stoga ocjena održanih izbora Gvozdena Flege da ”Hrvatska kao da postaje politički suvremena – europske velike, ali petrificirane lijeve stranke gube naklonost birača jer nepravodobno i neprimjereno reagiraju na duboke ekonomske, socijalne, ekološke, sigurnosne… globalne i lokalne izazove”, u biti govori, odnosno potvrđuje zakašnjelost reagiranja, kao rezultate da se prepoznaju novi tokovi.

A to je, pak, bila posljedica intelektualnog osiromašenja, koje je nakon smrti Ivice Račana rezultiralo izborom Zorana Milanovića. Njega mnogi danas smatraju ključnim u srozavanju stranke, nalazeći za to potvrdu u njegovim brojnim postupcima i izjavama, između ostalog i onoj o njegovoj ideološkoj poziciji – čak do kalvinizma.

Nepripremljenost je bila posljedica idejne slabosti, a onda u praksi i dijelom uzroka oportunizma te je, uz samu Račanovu osobnost, jedan od ključnih uzroka suzdržanog djelovanja vlasti – ”odlučnog možda”, kako se tada govorilo (što je plaćeno padom 2003. godine)

Sam tadašnji izbor Milanovića, a odbacivanje bliskih suradnika Ivice Račana je, s druge strane, bio iskaz želje da na čelo stranke stane novi, mladi i obrazovani kadar koji će, novom energijom, povesti stranku upravo nekim novim putem.

Kao što je i njegov izbor za predsjednika (u okviru ponuđenog ”menija”) za glasače bio opcija u kojoj se nudi obrazovaniju, normalniju i stabilniju osobu od onoga što je bilo u konkurenciji.

Nepostojanje jasne platforme pa time i jasnog programskog okvira djelovanja stvaralo je u Milanovićevom mandatu zabunu ne samo kod njegovih birača, nego i u samoj stranci.

Mnoge od tih nejasnoća su kasnije dočekale Bernardića i bile izvor sukoba, a ne samo njegov ograničeni potencijal, odnosno nedovoljni politički talent.

U šumi različito stasale mlade kaste koja je zasjela u vrhu stranke već u vrijeme Milanovića je bilo nesporazuma. Nešto stariji su se otvorenije sukobljavali, nešto mlađi su se povijali, pravdajući to interesima stranke i tada obnašajuće vlasti, a neki su jednostavno ”bili tu” i čekali svoj trenutak, znajući da vrijeme radi za strpljive.

Milanovićev mandat je bio obilježen mnogim kontroverzama.

Bilo kada je u pitanju izmjena radnog zakonodavstva, bilo kada je riječ o pokušaju uvođenja outsourcinga, monetizacija autocesta, odlazak u Mostar da ”smiruje” Hrvate (što rijetki koji su to komentirali uglavnom pravdaju kao sjajan potez), njegove čudne izjave, koje su se trebale naknadno tumačiti… pa sve do susreta sa ”šatorašima”, što ga je, po mnogim ocjenama, koštalo novog mandata.

Također, SDP nije ”popravio” Hrvatsku čak ni ono malo koliko mu je Ustavni sud nalagao. Tako su izborne jedinice ostale iste. Sukladno tome nije došlo ni do promjene administrativno-upravnog preustroja zemlje.

Nije ratificirana Istanbulska konvencija (SDP se nemušto branio od napada HDZ-a u protekloj izbornoj kampanji, da tada nije bilo novaca za njenu provedbu), nije riješen zakon o pobačaju, propustilo se dati prijedlog referendumskog pitanja o braku na ustavno ”odobrenje”, a ostalo je i teško breme vezano uz manipuliranje pozdravom ”Za dom, spremni”, za kojeg je SDP sada predlagao da ga se zakonom zabrani.

Ta, blago rečeno, zbrkanost je dovela do toga da se ”iz pragmatičnih razloga” u nekim lokalnim sredinama koalira s HSP-om, čak izravno s Antom Đapićem, rastežući tako kriterije preko granica pucanja.

Istini za volju treba reći da je 2005. godine Račan podržao koaliciju s HSP-om u Velikoj Gorici, zbog čega je Peđa Grbin, današnji aspirant za funkciju predsjednika stranke iz nje i istupio.

Sve je to bilo odraz nejasne vizije što je suvremena socijaldemokracija, koji su njeni ciljevi u Hrvatskoj i kako sukladno tome utvrditi metode djelovanja, potom i graditi kadrovsku politiku, a ne prežvakavati kadrove koji su dolazili s faksa u ministarstva bez dana radnog staža u bilo kojem obliku radno ovisnog položaja.

Ostavština kadrovske politike, kao i način njenog vođenja se dobro vidio u ”žetončićima” pretrčalim Milanu Bandiću (pri čemu treba podsjetiti da je, primjerice, ”preletačevićka” Milanka Opačić bila izbor Ivice Račana), ili ljudima oko kojih su se uskovitlale afere, među kojima je posljednji, ujedno i najbliži Milanovićev suradnik, Tomislav Saucha.

Ovladao je klijentelizam, koji je svoj vrhunac doživio sastavljanjem lista za izbore 5. srpnja.

Programske ciljeve su zamijenile doskočice ili kratke i nemušte izjave iz kojih se nisu vidjele vizije, kao ni praćenje tokova i gibanja suvremene ljevice u Evropi. I stoga nije bilo hrabrih ni reformskih iskoraka pa su stoga pojedinačne mjere koje su uvođene (kao, primjerice, PDV) prikazivane kao reforme.

U tom kontekstu da još jednom citiram Gvozdena Flegu: ”Pretendira li SDP ostati lider opozicije, potrebno mu je duboko oranje, i kadrovsko i koncepcijsko i infrastrukturno, uz znatno uvažavanje najuspješnijih i najsposobnijih u njihovim sredinama.

Vodeći ljudi suvremenih političkih stranaka trebali bi putovati po svijetu, čitati, moralno djelovati i biti sposobni i voljni djelovati prvenstveno u javnom, a ne osobnom interesu, te intenzivno promišljati vlastita i tuđa iskustva odnosno učiti iz njih.

Krstičević ocjenjuje da je SDP u tom razdoblju konstantno gubio svoju socijaldemokratsku supstancu u obliku ”zastupanja radničkih interesa i interesa društveno marginaliziranih skupina. Prekinuta je suradnja sa sindikatima, nedovoljno se ulagalo u edukaciju članstva i terenski rad, koji je nužno morao podrazumijevati solidarne akcije s ugroženim skupinama, ponajprije radnicima”

Tek jaka i ugledna, u demokraciju uvjerena i socijalno osjetljiva osoba, integrativnih i neprostačkih sklonosti, s osobitim smislom za probleme mladih i najstarijih, moći će hrvatskoj socijaldemokraciji udahnuti novi život.

Možemo!, grupacija mladih, izvrsnih, odlično obrazovanih, principijelnih i neiskvarenih političara i aktivista, dokaz je da ljevica u Hrvatskoj nije odumrla.

Ugodno iznenađenje prati i poveća nada, da će Možemo! inzistirati na principijelnosti politike, na pravdi, intenzivnoj socijalnoj skrbi, energičnom boju protiv hobotnice-korupcije, zelenoj ekonomiji, da će vraćati narodu vjeru u vlastitu budućnost umjesto tavorenja u sekvencijama trajne sadašnjosti.”

Dakle, može se kazati da je srž problema SDP-a ne nedostatak, nego nepostojanje suvremene strategije koja bi bila polazište njegovog djelovanja u novim okolnostima, naspram postojećeg dokumenta koji nosi taj naziv, ali je postavljen na zastarjelim temeljima, rađen zastarjelom metodologijom i samim tim ne otvara prostor kvalitetnog aktivnog djelovanja i prilagođavanja novonastalim uvjetima.

SDP je imao priliku zasnovanu na opredjeljenju i tada već stečenom iskustvu da nakon pobjede 2000. godine prepozna potrebu za suvremenim programom, a kada to već nije učinio nakon tadašnje pobjede, onda je to trebao učiniti bar nakon poraza 2003. godine.

Titoistička nepromjenjivost, čekala je biologiju, kao i u Tuđmanovom slučaju. Milanović je činom povlačenja s vrha SDP-a bar uspostavio novi standard, kojeg je učvrstio Bernardić.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora