novinarstvo s potpisom
Najbolje stvari dogode se kada se u određenom prostoru i vremenu stope predan rad i spontani trenutak. Tako je bilo i s kampanjom #ženeujavnomprostoru.
Kampanja je na neki način kulminacija bijesa koja se dogodila u jednom spontanom trenutku objave ispovijesti na Twitteru ljutih i frustriranih feministkinja.
Unatoč narodnoj predaji da se kod feministkinja radi o frustraciji kojoj bi povod bio izgled, muškarac ili neki slični duboko mizogin i androcentričan zaključak, ljutnja i frustracija zapravo su logična posljedica borbe protiv nasilja nad ženama.
Bilo bi nenormalno baviti se rodno utemeljenim nasiljem nad ženama i ostati mirna i zadovoljna kada iz dana u dan svjedočimo rasprostranjenosti ovog nasilja, kada nam UN objavljuje istraživanja koja pokazuju da je dom najnesigurnije mjesto za žene jer najviše žena biva ubijeno upravo u svom domu, od strane partnera ili nekog drugog člana obitelji.
Bilo bi zbilja nenormalno ne biti ljuta i frustrirana kada ti se na objavu iskustva seksualnog uznemiravanja (koje je unatoč percepciji javnosti oblik seksualnog nasilja) počnu javljati horde žena čija iskustva potvrđuju da je svaka od nas prošla neki oblik tog nasilja, da priprema žena na seksualizaciju i objektivizaciju kreće od najranije dobi i da se zbog nasilja koje proživljavamo šira javnost pita što smo to obukle, koliko smo popile ili komentira kako pretjerujemo i ne znamo primiti kompliment.
Jedan od razloga zašto je u borbi protiv nasilja nad ženama teško ne biti frustrirana i ljuta jest i stoga što je društvo toliko normaliziralo nasilje nad ženama da ga često nismo ni svjesne.
Grcamo u nelagodi dok se pokušamo nasmiješiti na neki seksistički komentar koji nam upućuju jer im se može, a kojeg bi, kako tvrde, trebale shvatiti kao kompliment. A nije kompliment, nasilje je.
Grcamo i u osjećaju srama i krivnje kada proživimo nasilje jer sigurno smo same krive. Uostalom, da krivica nije na nama društvo bi krivilo nasilnike, a ne bi se pitalo čime smo mi to izazvale.
Da grcamo u nelagodi, sramu i krivnji, a kada shvatimo da nije do nas, da nismo lude, da nismo zabrijale, da ne pretjerujemo, grcamo u ljutnji i frustraciji.
”Dva puta sam bila seksualno maltretirana kao maloljetnica od strane obiteljskog prijatelja u vlastitoj sobi, dok nikog nije bilo doma. Ne želim govoriti što mi je radio, ali povjerila sam se prijateljima koji su se na sve nasmijali i rekli da sam zaslužila to.”
”Kad sam imala oko 10 godina majka i ja kao žrtve obiteljskog nasilja otišle smo isto prijaviti na policiju, a policijski službenik je s osmijehom zaključio kako žene danas dramatiziraju zbog jednog odgojnog šamara. Mama je imala podljeve krvi na vratu i razbijenu arkadu, ja sam se tresla od šoka i bila zamrljana krvlju.”
”Radila za veliku farmaceutsku kompaniju, novi šef ima 37 godina, prvi tjedan na poslu napravi sa zaštitarom fiktivnu listu koju bi od zaposlenica kojim redom po***** i kako.”
”Trudna i debela u liftu shopping centra s još nekoliko ljudi. Prilazi mi jedan od njih primi me za cicu i kaže blago djetetu. Od šoka se nisam snašla, ekipa u liftu je MENE gledala s podsmijehom.”
”Neki dan nepoznat muškarac me nasred ulice zgrabi za ruku i podiže mi haljinu. Kaže mi da više pazim što nosim jer bi me ovako lako mogao silovati. Kaže da neće jer on nije takav, ali drugi jesu.”
”Na sistematskom pregledu za vozačku dozvolu, doktor od mene traži da se skinem u donje rublje samo kako bih lijevom, pa onda desnom rukom dodirnula nos.”
”U 4. srednje tadašnji bliski prijatelj me pokušao silovati na jednom kućnom partiju. Prijavila sam to razrednici i ona je to proslijedila školskoj socijalnoj pedagoginji.
Ona je posjela njega i mene u ured i objašnjavala mu da mi se mora ispričati i kako ima sreće što je to napravio meni jer sam ja zrela i neću raditi nepotrebne drame oko situacije kako bi svi mogli normalno maturirati.
Njegova majka je pozvana u školu i njena reakcija je bila da su to srednjoškolske drame i pretjerivanja. Komentari većine cura u razredu su bile da sam to trebala zadržati za sebe jer su to moje privatne ženske stvari.”
”Osnovna škola. Prvih četiri godine. Razrednik je određenim djevojčicama volio zavlačiti ruke među noge.”
Ovo je samo mali dio svjedočanstava kojima su se žene uključile u kampanju #ženeujavnoprostoru. U normalnom društvu ne bi trebalo biti normalno da djevojčice, djevojke i žene prolaze ovakva iskustva.
Nije normalno da nasilje doživljavamo od najranije dobi, od članova obitelji, prijatelja, profesora, doktora, kolega, nadređenih, nepoznatih.
Nije normalno da nam se komentiraju dojke čim počnu rasti i da nam se uopće ljudi obraćaju s komentiranjem naših dijelova tijela, da nam muškarci na javnim površinama pokazuju penise, da se trljaju o nas i grabe nas za dijelove tijela, da se za njihovo seksualno nasilno ponašanje okrivljuju naše suknje, da nam očevi kad počnemo izlaziti kupuju pepper sprejeve, da se toliko bojimo same šetati ulicom da u jednoj ruci čvrsto držimo ključeve, a u drugoj mobitel dok smo na liniji s frendicom.
Nije normalno da nam kada prijavimo nasilje, policijski djelatnik kaže da mi žene previše dramimo ili da obrazovni djelatnici na seksualno nasilje dječaka prema školskoj kolegici kažu dečki su takvi, samo se malo šalio, on tako pokazuje simpatiju.
Nije normalno da u komentarima na članak o kampanji cijela vojska muškaraca i žena komentira da nije čudo što djevojčice, djevojke i žene prolaze, a s obzirom na to kako se danas oblače i ponašaju.
Nije normalno da te kolegice i kolege ne podrže i smatraju da si trebala šutjeti ako si prijavila nadređenog zlostavljača.
Nije normalno da jedan od najprodavanijih tjednika priču o zlostavljanju djelatnica HUP-a spina u priču o pokušaju rušenja dotadašnjeg vodstva te na temelju anonimnog izvora otkriva identitete nekih od 15 žena iz HUP-a koje su prijavile Bernarda Jakelića za zlostavljanje. Ili da taj isti tjednik prenosi navodnu izjavu visoko pozicioniranog izvora iz HUP-a: ”Ako se Bernard nekada s njima neprimjereno šalio oko sisa, guzice i slično, one su sad to iskoristile protiv njega”.
Seksualno nasilje nije normalno. Nije normalno da je svaka žena prošla neki od oblika seksualnog nasilja, da nas se od najranije dobi seksualizira, objektivizira i smatra da pretjerujemo ako na seksualno nasilje namjesto osmijehom reagiramo pritužbom.
Nije normalno da nas društvo odgaja da trpimo, šutimo i smješkamo se.
Itekako je normalno zbog svega toga biti frustrirana i ljuta. Itekako je normalno biti bijesna jer se stvari ne mijenjaju dovoljno brzo da bi brojne generacije djevojčica izbjegle ova duboko ponižavajuća i traumatična iskustva.
Da, frustrirane smo i ljute. I želimo da i vi budete frustrirani i ljuti do te mjere da zajedno s nama odlučno zavičete: No pasarán!
Dosta!
Predano ćemo, frustrirane i ljutite, upozoravati, vikati i raditi sve dok ne postignemo novo normalno.
Sve dok ne postane normalno da se djevojčice, djevojke i žene osjećaju sigurno u svojim domovima i u javnom prostoru. Da postane normalno da možemo obući što god želimo, a da to netko ne navede kao povod nasilju koje vrši nad nama.
Da bude sasvim normalno da se djevojčicama, djevojkama i ženama ne dobacuje kakve su im sise i guzice, da ih se ne dodiruje bez pristanka, da ih se prihvati kao autonomna bića koja ovim svijetom imaju pravo šetati slobodne i sigurne, lišene mizogine fiks ideje da su na ovom svijetu kako bi zadovoljavale potrebe bolesnih umova.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.