U kandžama sam Praga, a uvijek u procijepu

Kad se izmijene podneblja u grudnom košu nastane procijep. Rapsko plavetnilo zamijenila sam praškim sivilom. Već desetljećima isti scenarij, a osjećaj izmještenosti ne gubi na snazi. Pripadam li Jadranskom moru ili bregovima Vltave? Gdje je dom? Što je domovina? Jedno od toga, oboje, ili nijedno?

Bliži se termin kolumne za Autograf. O čemu ovaj put pisati iz Praga? Vrte se desetine ideja koje guta procijep. Bestežinski prostor u kojem vlada nepripadanje. Iskorijenjenost. Kako ni noge nisu čvrsto na zemlji, ni misli nisu povezane ni logične.

Facebook me podsjeća da sam posljednjih dana kolovoza prije 27 godina uspostavila bilateralne odnose s Pragom. Imala sam tada baš 27 godina. Dakle, polovica života tamo, polovica ovamo. Simetrija. Procijep.

Pada mi na pamet serija neobičnih brončanih skulptura s rupama u tijelu – ”Putnici” – francuskog umjetnika talijanskog porijekla Bruna Catalana koji je djetinjstvo proveo u Maroku.

Njegovi putnici – migranti, nomadi, građani svijeta, nemaju trup. Jedna ruka čvrsto stišće kovčeg ili putnu torbu, druge nema, nema ni grudnog koša. Srce je ostalo negdje. Kuca između punog i praznog. Pumpa krv za novi život koji stvara punine na novom mjestu, a ostavlja praznine koje ništa ne može ispuniti.

Kaže konobarica, ne mogu da te uslužim, ne vjerujem ti. Ja je pitam, pa jesam ja životinja? Ako su pare problem, imam para da platim, nećeš da me uslužiš jer sam migrant? Ništa nije rekla, samo je spustila glavu

Pravo na kretanje je osnovno ljudsko pravo. Prisilno napuštanje doma je Catalanova skulptura. Čovjek bez vitalnih organa. Razbijena vaza.

Uz sve povelje, konvencije, ustavna poglavlja i članke, uz busanje u prsa o europskoj humanosti, napretku, demokraciji i civiliziranosti svjedoci smo najbestijalnijeg uskraćivanja osnovnog ljudskog prava tisućama ljudi u našoj blizini koje držimo iza granica, iza žice, u logorima. Da ne spominjemo one puste milijune rasute po svijetu. Usto ih ponižavamo, pljačkamo, batinamo, a bogami i ubijamo.

Nekolicina neumornih aktivista pere savjest čovječanstva. Većina mirno spava zaboravljajući da je vrlo tanka granica između bezbrižnog sna u svom domu i noćnih mora u logorima ograđenim žicom ili raznim azilima, egzilima, izbjeglištvu, emigraciji…

Mene nitko nije fizički prisilio na odlazak. Otjerala me mržnja. I ”krvna zrnca”. Činjenica da pripadnici moje šire obitelji pucaju jedni na druge. Da su mi muž i prijatelji preko noći postali neprijatelji. Da moje roditelje gađaju granate iz sela iz kojih su potekli. Nepristajanje na podjelu ”mi” i ”oni”. Jer sam i ja, i svi moji bili i jedno i drugo. Jer je ljudskost i jedno i drugo.

Imala sam ogromnu sreću. Neki su istjerani iz svojih domova s vrećicom u rukama i praznih džepova. Ja sam otišla sa stipendijom. Imala sam krov nad glavom. Netko drugi s tamnijom bojom kože, još sumnjivijim krvnim zrncima i čudnijim imenima danas o Pragu, Berlinu, Londonu, može samo sanjati.

Egzil je kompleksna stvar. Kad ukucate njegovo značenje, pored izgnanstva i progonstva, odnosno prisilnog odsustva iz rodne zajednice, Wikipedija vam nudi i ovo: ”Egzil ponekad može biti posljedica odluke samog pojedinca koji njome nastoji izraziti politički protest.”

Tu se negdje pronalazim. Moj odlazak je bio svojevrsni protest, bijeg od ludila i sveopćeg propadanja. Na svakom od nas je da u takvim trenucima prelomi. Kad god o tome razmišljam u ušima mi odzvanjaju riječi moje zadarske prijateljice: ”Pa ne možemo svi otići.”

Istina. Ali nijedan od tih činova nije ni kukavičluk ni hrabrost sam po sebi. Netko će vam reći da su hrabri oni koji ostaju, a netko da su to oni koji odlaze. Ja ne razmišljam u tim suženim kategorijama. Samo znam da je užasno teško otići, a još teže vratiti se.

Kad me pitaju što mi predstavlja egzil kažem da je to dvoglava neman. U jednoj stanuje sigurnost, udobnost, širina, bistrina rasuđivanja, neprestano preispitivanje i odmak, ponajviše od zabluda.

U drugoj se zabarikadirala melankolija, nostalgija, iskorijenjenost, izmještenost, nepripadanje, plutanje po pučini bez jasno zacrtanog cilja. Onaj osjećaj neobjašnjive sjete i tjeskobe koji obuzme mnoge u kasno nedjeljno popodne.

Nedugo po dolasku u Prag bila sam na koncertu mog omiljenog benda. Kad je Nick Cave zapjevao I Let Love In u palači Lucerna koju je sagradio djed Vaclava Havela, ”izdajničke” suze upadale su u plastičnu čašu s plzenskim pivom i zabetonirale moju odluku o ostanku, zanemarujući morske valove koji su se spuštali i dizali pred očima svakim treptajem.

Pustila sam ljubav da uđe u moje srce. Zgrabila sam Prag, majku svih gradova, a njezine kandže, kako je znao govoriti, Kafka, ne puštaju.

Kad se izmijene podneblja u grudnom košu nastane procijep. Rapsko plavetnilo zamijenila sam praškim sivilom. Već desetljećima isti scenarij, a osjećaj izmještenosti ne gubi na snazi. Pripadam li Jadranskom moru ili bregovima Vltave? Gdje je dom? Što je domovina? Jedno od toga, oboje, ili nijedno?

Zlatni, magični, mistični Prag, srce Europe, kameni san… Brojni atributi krase ovaj jedinstveni grad. Najljepše ga je opisao Jorge Luis Borges: ”Prag je pun snova koji se gube u drugim snovima. U Pragu je sve neobično ili, ako hoćete, ništa nije neobično. Tamo se može dogoditi sve.”

Meni se tamo dogodio nastavak života. Onaj koji u razgovorima s prijateljima nazivam poslijeratni.

Na glavnom praškom željezničkom kolodvoru, Hlavní nádraží, čekala sam u rujnu 1993. muža. Imao je kartu u jednom pravcu. Donio mi je moju posljednju novinarsku plaću u vidu tube Koleston, crvene farbe za kosu. Sve ostalo je pojela galopirajuća inflacija.

Ushićeno mi je pričao kako je češki vlak čist, kako je spavao sam u kupeu spavaćeg vagona, kako je imao i funkcionalni lavabo i kako nije odolio i kupio dva češka piva. Ispričavao se što je načeo 100 njemačkih maraka, jedine novce koje je imao i ponio sa sobom, obećavajući da će odmah potražiti posao.

Ja sam mu pričala kako mi je užasno žao što nije došao ranije, pa da idemo zajedno na koncert Nick Cave & the Bad Seeds. Pričala sam mu i kako sam plakala kad je Nick pjevao I Let Love In i City of Refuge i kako će nam moja stipendija biti premala ako budemo išli na sve koncerte koje volimo.

Oduševljeno gledajući čiste platforme i vagone praškog metroa, obećao mi je da će naći posao i da ćemo ići na sve koncerte na koje poželimo.

Posao je našao u jednom od najboljih rock klubova u to vrijeme u Europi, u prizemlju praškog secesijskog bisera, zgrade Obecní dům na Trgu Republike. Zajedno s desetinama lutajućih duša iz ex YU, koje su objeručke primali i zapošljavali jedan Amerikanac i jedan Kanađanin.

Zaljubio se u Prag na prvi pogled prije 27 godina i rekao mi te iste večeri da se ne vraćamo nazad ni Tuđmanu, ni Miloševiću.

Pa kako bi se vratili njima, rekla sam, kad ovdašnji predsjednik ispod svog potpisa crta srce. I ostadosmo u Pragu više od četvrt vijeka.

Kafka je bio u pravu. Majka svih gradova ima moćne kandže. Predsjednik nam, doduše, više nije onaj sa srcem, otišao je s ovog svijeta prije devet godina i, nažalost, iz sjećanja mnogih. Ovaj sadašnji nema ni srce ni dušu, ali zato Prag ima i jedno i drugo.

Bruno Catalano, autor skulptura inspiriranih iseljeništvom, putnika s kovčezima i tijelima bez trupa, jednom je rekao: ”Dolazeći iz Maroka, također sam putovao s kovčezima punim sjećanja koja toliko često zastupam u svom radu. Oni ne sadrže samo slike, već i moje porijeklo u pokretu.”

Nedavno sam na Facebooku zamijetila objave i fotografije antropologa i fotografa Igora Čoke, Kninjana s beogradskom adresom koji uz tužne a opet prekrasne portrete ljudi u pokretu postavlja i njihove potresne priče i izjave.

Jedan od njih, mladi Afganistanac mu je ispričao kako su ga hrvatski granični policajci živog unakazili od batina i ostavili s otvorenim ranama. S ekipom iz Bosne vratio se u Srbiju, pokušao samoubojstvo jer nije vidio izlaz iz kruga pakla. A sve što je tražio jest mogućnost da se negdje istušira. Na fotografiji se na rukama vide rane i pogled koji probada ravno u srce. Igor je naknadno objavio da su ga primili u neki kamp.

Imala sam ogromnu sreću. Neki su istjerani iz svojih domova s vrećicom u rukama i praznih džepova. Ja sam otišla sa stipendijom. Imala sam krov nad glavom. Netko drugi s tamnijom bojom kože, još sumnjivijim krvnim zrncima i čudnijim imenima danas o Pragu, Berlinu, Londonu, može samo sanjati

Drugi afganistanski mladić s tužnim i prodornim pogledom Igoru je ispričao:

”Dugo sam na putu. Previše. Smučilo mi se. Izgubio sam vjeru u ljude, ne vjerujem nikome. Bili smo u Bosni, vratili se, prošao sam pakao Lezbosa, gledao kako se ljudi od muke i nemoći sijeku po tijelu. Lude. Bježao iz kampova, prošao Moriju…

Ovdje se vrtimo u krug, spavamo po štekovima. Nema druge, vjerojatno opet Game (u žargonu pokušaj prelaska granice, op.a.) Gdje će me odvesti? Nemam pojma. Samo želim da se dokopam normalnog života…

Kaže konobarica, ne mogu da te uslužim, ne vjerujem ti. Ja je pitam, pa jesam ja životinja? Ako su pare problem, imam para da platim, nećeš da me uslužiš jer sam migrant? Ništa nije rekla, samo je spustila glavu…

Policija je brutalna u Grčkoj, Srbiji, Bosni, svugdje. Ali ne mogu oni mene uhvatiti. Naći ću ja svoj put. Nazad nemam gdje. Ljudi ne razumiju da mi ne idemo iz Afganistana jer nam je tamo super. Idemo jer moramo. Nije u pitanju izbor nego borba za život.”

Kad je teško, kad druga glava egzilske nemani prevlada, ona gdje su melankolija i izmještenost postavili barikade, čovjek se štiti postavljanjem stvari u širu perspektivu, racionalizacijom i relativizacijom.

Sjetiš se ljudi u pokretu koje nitko ne želi. Njihova nesreća te ne smiruje. Naprotiv. Smiruje te tvoja sigurnost. Krov nad glavom. Činjenica da ti dijete živi u jednom od najljepših i najsigurnijih gradova na svijetu. Činjenica da si imala slobodu izbora. Zamijeniš more Vltavom. Nekad pomogne.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ministru kršćaninu nije sporno pljuskama odgajati djecu
    •  Je li crtica u nazivu države mogla spasiti Čehoslovačku?
    •  Nemojmo pokleknuti pred glupošću, uništit će nas
    •  Kako naći Boga s pivom u ruci, u rock klubu?
    •  Kako je ljubav pobijedila birokraciju, ksenofobiju i predrasude
    •  Treba li demokraciji u sunovratu popravljati fasadu?
    •  Bolje tragati za identitetom, nego se busati u nacionalna prsa
    •  Pravo na nasilje kao ustavno pravo
    •  Migranti, aktivisti i biciklisti: omiljena meta populista i desničara
    •  Situacija u Amazonu, Uberu... Radnici ili moderni robovi?

> Svi tekstovi ovog autora