novinarstvo s potpisom
Davno, početkom osamdesetih, kada sam se spremao za moja kasnije duga putovanja i boravke po Bliskom istoku, Nijaz Dizdarević – tada možda i najveći poznavalac svekolike priče o tim prostorima, njihovoj istoriji, odnosima, mentalitetu – kazao mi je:
”Doći ćeš tamo bezbroj puta u situaciju da baš i ne možeš odmah u potpunosti shvatiti ko je tu gdje, ko je za koga, a ko protiv koga, šta je ispravno i princip, a šta su gole pragmatske kalkulacije… U takvim situacijama samo kao lakmus-papir umoči u tu tebi nedovoljno jasnu priču ”slučaj” Palestine i lijepo će ti se odvojiti jedno od drugog, sve ono što je realno, što je pravedno i principijelno od onoga što su pojedinačni interesi i profiti spram cjeline arapskog svijeta…”
I odlazio sam tamo decenijama baveći se Bliskim istokom, pa i godine života proveo tamo, bivajući u situacijama u kojima mi se onaj ”lakmus papir” pokazao i više nego korisnim. Puno je toga od tada postalo drugačije, ali mnogo šta i ostalo kako je vazda bilo. Stari dobri svijet uz paralelnu eksploziju skorojevića, civilizacijskih i mentalnih. Uostalom, i ne samo na Bliskom istoku.
U arapskom svijetu počinje evo još jedan veliki zaokret – njihovi odnosi sa Izraelom. Mislilo se, sa vječnim neprijateljem. Pokazalo se, međutim, da ništa više nije čudo u razmjeni duše za interese raznih vrsta.
Konstanta u ovoj priči je Izrael. I po svojoj politici i po upornim ambicijama za nezajažljivim širenjem. I međunarodnim priznavanjem tog širenja uz sva lažna snebivanja i zgražavanja svijeta. Naravno, sa Washingtonom u ”zaleđu” pa i uz činjenice koje su bahatom Arielu Sharonu svojevremeno omogućile da kaže domaćinima u New Yorku: ”Jači smo od vas i ovdje, u vašoj kući”.
Izraelsku politiku determinira dodatno i logični strah od okruženja. Arape se mora ili stalno pobjeđivati na razne načine ili, evo, krenuti u kobajagi interesno prijateljevanje sa probranim među njima.
Pri tome – ko koga, bez pucanja. Osim zajednički protiv Irana. Mnogi komentari po medijima u Emiratima nakon najave uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Netanyahuom pokazuju orgazmička zadovoljstva tim ”prijateljstvom”.
Arapi su kroz sve te minule godine i dalje podijeljeni civilizacijski na dva svijeta, na dvije ogromne, različite realnosti i sjećanja. Jedni su oni sada ”aktuelniji”, zaljevski. Beduini iz šatora pa odjednom milijarderi bez vlastite zasluge. Do juče do nosa u pijesku, a danas sa obrvama koje nebo dodiruju.
Naftom preliveni odjednom su u istoj generaciji sami sebi toliko drugačiji kao da se u putu nisu sreli. To neprirodno uzdizanje, preko reda i mentalnih kapaciteta da se sve apsorbuje i uravnoteži po redu vožnje u čovjeku i sistemu, kad-tad vrati se kao bumerang. Ali bude kasno.
Druga grupa na tom dijelu ”Istoka” – Sirija, Irak, Egipat, Iran, Libanon… zapravo istorijski mnogo važnija od bogatih poslušnika i skorojevića što su sada u centru istorijske pažnje, jesu oni koje njihova genetika čini manje bolesno ambicioznima, smirenijima, pospremljenima u sebi, siromašnijima, ali nasmijanijima i ležernijima, ukratko neoboljelim ambicijom.
Svjesnima sebe i svoje povijesti, uz mnoge reflekse što se hrane starom, milenijumskom civilizacijskom genetikom. Pa makar i ne bili svjesni toga.
Među njima, posebna priča su Palestinci. Životna muka istjeranih iz vlastite povijesti i sa vlastite zemlje formatirala ih je u tom svijetu tamo kao neophodno sposobnije, bržemisleće, preduzimljivije i manje slijepo vezane za stare dogme, prilagodljive novim realnostima mimo jednosmjernim narativima.
I uz sve to, ostaju dokaz ispravnosti onog nauka o lakmus-papiru unutar arapskog svijeta koji će jasno pokazati, ”umočen” među njih, i njih među ostale, ko je ko i gdje je ko.
I evo ipak, nakon bezmalo četrdeset godina od onog naputka o lakmus papiru koji mi je život odredio, vidim koliko toga tamo nije isto kao što je bilo, a istovremeno nimalo drugačije nego što je vazda bilo.
Nelogično? Nije na Bliskom istoku. I to sam naknadno naučio.
Ovakvi zaključci slagali su se polako godinama kroz praćenje iznutra tamošnjih velikih događaja, ali još više uz svakodnevnicu potpuno atipičnu za naša razmišljanja i logiku.
Poput, recimo, usputne epizode u Damasku koju sam više puta pominjao u tekstovima odande jer vrijedi.
Priča je o velikom posteru u izlogu jednog malog tipičnog kafića u Starom gradu, u ulici Bab Tuma. Atmosfera uobičajena. Stariji gosti kartaju, igraju tavle, puše nargile i pijuckaju svašta. Ispod oka registruju svakoga ko uđe i ljubazno pozdrave.
Na velikom posteru u izlogu što gleda na ulicu – Marlon Brando. Kum, namrgođen i sa podignutim prstom. Ispod njegova čuvena rečenica iz filma: ”Čuvajte svoje prijatelje blizu sebi, a neprijatelje još bliže…”
Kako su ga samo prepoznali stari Damašćani! I mjesto mi postade obavezna stanica pri svakom dolasku u Damask.
Nakon pet – šest godina dolazaka i druženja sa njima tamo, u tom kafiću, lani vidim da postera nema. Pitam gazdu gdje je, a on onako kao usput: ”Nema ga, skinuo sam ga, ne igra…” Zašto? Veli, reklo bi se čak i pomalo sjetno: ”Zato jer ni neprijatelji više nisu što su nekad bili…”
I eto, ta mi je storija pala na pamet kada sam prije tri sedmice, otprilike, čuo onu vijest o tome da su Izrael i Ujedinjeni Emirati, uz posredstvo Trumpa, odlučili da uspostave diplomatske i – mnogo više razne druge odnose. I bi jasno.
Umoči u to palestinsko pitanje pa će ti se kazati. Mnogi u Emiratima potrudili su se da sami brže-bolje odgovore minulih dana.
Odgovori su u širokoj lepezi od čisto pragmatskih, ”patriotskih”, samodopadnih i sebično opravdavajućih, preko optužbi protiv Palestinaca ”koji nisu više što su bili”, do jednog očito ne slučajno objavljenog na tamošnjim medijima, a glasi: ”Bio sam protiv Izraela, ali više nisam. Vrijeme je pokazalo ko je stvarni prijatelj, a ko neprijatelj. Prava izdaja je trgovati sa palestinskim narodom, a ne kad normalizirate odnose sa Izraelom…”
Onaj lakmus bi ovdje pocrvenio od stida jer je pravi neprijatelj, eto, ovdje postao sada – prijatelj. Može u životu i to ali, ovdje to nije slučaj. Tajna je što se sve u svjetskim odnosima stubokom promijenilo, a prijateljstvo kao kategorija tu više ne igra. Pa ni neprijatelji nisu što su nekad bili, kako bi kazao gazda kafea u Starom gradu u Damsku.
Na strani formalnih odgovora što će ih mediji ponavljati, a u osnovi su velike priče zapravo davno očekivane sa Izraelom i nekim Arapima, nekoliko je činjenica koje se spominju kao potvrda zaključka da na Bliskom istoku nakon ovoga ništa više neće biti kao prije.
Tako se govorilo i nakon potpisivanja sporazuma između Egipta i Izraela i uspostavljanja njihovih diplomatskih odnosa tragom sporazuma iz Camp Davida 1979. godine. U Kairu je to platio glavom egipatski predsjednik Anwar el Sadat i puno se toga promijenilo.
Egipat je, uz ostalo, zatvorio Palestince u Gazi sa južne strane. No Kairo je tada potpisao sporazum jer je to morao pod ogromnim pritiskom Amerike, u korist Izraela. Potencijalni napadači na Izrael iz arapskog svijeta nisu im ozbiljna prijetnja ako među njima nije Egipat.
Kairo je zauzvrat dobio nešto političko-vojnih ”slatkiša” iz SAD-a, a Izrael tihu legalizaciju atomske bombe, javno prešućenu u principijelnoj (sic!) međunarodnoj javnosti.
Sličan je pritisak bio i na Jordan 1994. jer je mirovnim sporazumom s Izraelom dobio vodu iz rijeke Jordan, ali i dubinsku sigurnost istočne granice. I u jednom i u drugom slučaju potiskivanje Palestinaca sa vlastite zemlje bilo je prešutno podrazumijevano.
Oni su bježali ponajviše u Jordan, samo tamo sa druge strane nekada rijeke, odavno već običnog potoka. Vodu je pokupio Izrael za svoje farme i plantaže. Jordan je odavno predviđen kao ”nova Palestina” kada definitivno umre i posljednja iluzija o dvije države – o Izraelu i Palestini. I sve ide korak po korak u tom pravcu.
Konačno, na red je došla već etablirana i neupitna filozofija love is love, business is business… Palestini nije data ne samo država, već im je polako ukinuta i mogućnost da se o njoj pregovara. Nakanu rasturanja tog projekta iznutra Izrael je odavno oživotvorio.
Proizvedeni ”Hamas” postaje razlog ”zbog kojeg se ne može pregovarati sa teroristima”. Pa onda podjela ”Palestine” na Gazu i Zapadnu obalu sa Ramallahom, pri čemu Abbas nije više ”validni predsjednik svim Palestincima pa se sa njim nema smisla voditi mirovni proces o državi…”
Sve je to lijepo ispričalo čak i šest bivših šefova izraelske moćne obavještajne službe Shin Bet u nagrađenom dokumentarnom filmu ”Gatekeepers” koji su pred kamerama priznali da im je osnovni zadatak u službi bio proizvodnja terorizma u Palestini jer se sa teroristima nije moglo pregovarati o državi.
Većeg ”procesa” sa manje rezultata svijet nije vidio u novijoj istoriji od tog takozvanog ”Mirovnog procesa”.
Paralelno, blokirana Gaza postaje de facto najveća hermetički zatvorena zona na svijetu, sve teže podnošljiva samoj sebi. Ilegalna naselja na Zapadnoj obali se množe uz njihovu kriminalnu legalizaciju, baca se oko na cijelu dolinu rijeke Jordan sa obje strane, mlađani cionista Kushner, Trumpov zet, dobija u zadatak iz Bijele kuće smišljanje ”istorijskog” projekta dovršenja priče o Palestini.
Kao da se kobajagi Palestina pravi. U ime sporazuma sa Emiratima Netanyahu se hvali kako je ”privremeno pristao” na obustavljanje od ”objave suvereniteta” nad otetim palestinskim teritorijama na Zapadnoj obali. Da bi se koji dan kasnije Bibi korigovao izjavom kako je sve samo privremeno odgađanje tog plana jer ”oni nikada neće odustati od njihovih prava na tu zemlju…”
Groteska je ogromna kada se, valjda kao kompenzacija za dobrotu u ”privremenom odustajanju” od otimačine onim tzv. mirovnim planom i u kontekstu diplomatskih odnosa Izraela i UAE danas, a sutra i sa drugima iz okoliša, najavljuje da će ”muslimanima biti dozvoljena posjeta i molitva u džamiji Al-Aksa u Jeruzalemu”.
Dokle je to došlo, moglo bi se očekivati da će Netanyahu skoro odlučivati, ako bude dobro raspoložen, hoće li i kršćanima biti odobrena posjeta Bazilici Svetog groba u blizini Al-Akse…
Ko je imao dilema gdje su tu pohlepnici iz Zaljeva koji se vide kao budući partneri Izraelu u businessu, investicijama, turizmu, sigurnosti, sofisticiranim tehnologijama, medicini itd. treba samo da čuje ministra vanjskih poslova UAE Anwara Gargasha koji prošle sedmice hladno kaže za Sky News Arabia: ”Mir sa Izraelom pomogao je u deminiranju svojevrsne tempirane bombe koja je prijetila dvodržavnom rješenju…”
Hoće se reći, mir sa Izraelom kojeg su oni potakli, vratit će u igru dvodržavno rješenje za Palestinu i Izrael. Rješenje koje Izrael, Amerika, zaljevske zemlje i mnogi drugi uz šutnju UN-a sahranjuju već poodavno. Doista jadno.
Moglo bi se danas nabrajati razloge za ubrzavanje širom svijeta paničnog pretrčavanje iz jedne epohe u drugu u međunarodnim odnosima. Iz vremena kada su koliko-toliko važila pravila što su uzimala u obzir zajedničke interese, međunarodno pravo, potpisane sporazume bilateralne i multilateralne, stavove međunarodnih organizacija sa UN-om na vrhu piramide, ljudska prava itd.
U Zaljevu su sa novom generacijom mlađahnih preambicioznih prinčeva, emira i šeika otvoreno dali do znanja koliko im je postala muka održavati lažnu ljubav prema obespravljenim i neprofitabilnim Palestincima koji naprosto nisu smjeli dobiti državu i mogućnost utjecaja na novu beduinsku ”klasu”.
Pa još i žrtvovati dugo i tajno sanjanje veze sa moćnim i lukavim, vječitim Netayahuom koji će im se bratski ponuditi koliko god treba praveći sebi platformu za napad na već izblokirani ali jaki Iran.
I tu je zapravo ”kvaka”. Izrael, prema procjenama poznavalaca stvarnosti Bliskog istoka, ne može vječito opstajati u okruženju kakvo ima u minulih sedam decenija. Sve ima svoj rok trajanja. Normalnija i logičnija opcija za narednu deceniju, najviše dvije, bila bi približavanje Iranu i stvaranje balansa od obostrane koristi.
To opsesije pobjedničke klase u Izraelu sa njihovom verzijom istorije i prava na nju, ne mogu podnijeti. Njihova varijanta je druga, poraziti glavnog neprijatelja na putu realizacije te opsesije – Iran. Kako?
Pa iznutra sa ”Judinim škudama”, arapskim, zaljevskim, pregrijanim u pohlepi i bogatstvu odjednom. Nisu naravno svi tamo takvi, ali prvi su, odabrani kao operativci u projektu.
Operacija što računa sa golim, brutalno sebičnim interesima seže evo čak i do Kosova. Jedva su dočekali da priznaju Izrael kao poklon ponuđen od Trumpa, ali uz uslov velikog mentora da Hezbollah odmah proglase terorističkom organizacijom.
Podjednako kao i Srbija u istom paketu. Jer tako se Kosovu diže neophodni međunarodni rejting, a Izrael dobija poen više u svom prezentiranju važnosti pred svijetom. A zapravo, sve je sa ciljem eliminacije neprijatelja Izraela i partnera Irana.
Kad se sve sabere i oduzme, priča o Izraelu i navodno ”odjednom” kupovinom Arapa iz Zaljeva ide tokom kojim srlja cijeli svijet: pljačka resursa i otimačina teritorija je cilj, udruživanje sa crnim đavlom radi golog interesa je filozofija, osvajanje metod, sila i razni politički kurvaluci taktika, razaranje svjetskog poretka kao preduslov za sve.
A svijet? Dovoljno je eutanaziran da nijemo promatra. I kupljen ”odjednom” saznanjem ko je prijatelj, a ko neprijatelj. Sve dok i pojedinačno i svima, do jučer slobodnim i svojim, ”prijatelj” ne pokuca na vrata.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.