novinarstvo s potpisom
Ima nas koji smo odrastali u neko drugo i drukčije vrijeme kada su TV prijamnici emitirali crno-bijeli program, a telefoni bili teški, crni i žicom vezani uza zidove.
Pisali smo uz pomoć papira i olovke ili nalivpera; napisano smo ponekad, ovisno o prigodi, prepisivali i redigirali uz pomoć malih Olivettica.
Od koncepta do objave nekoga teksta valjalo je potrošiti sate i dane.
Postojala su igrališta, pa i kafići – mjesta za druženje. No po isteku dana povlačili smo se u intimu svojih obiteljskih domova.
Trenuci samo za porodicu.
Kupovali smo novine na kioscima i iz njih saznavali što je novo u zemlji i u svijetu.
Prijateljima smo slali razglednice s putovanja. Pisali smo im ponekad i podulja pisma koja smo slali zemaljskom poštom u druge gradove i u druge zemlje.
U to pismo koje dugo putuje uložiš mar, koncentraciju, napor.
Svjedočili smo prijelomnim čudima tehnologije. Radovali se napretku, prilagođavali se.
Sjećamo se pojave TV programa u boji, telefaksa, prvih kompjutora, dial-up interneta, prvih glomaznih bežičnih telefona.
Napredak tehnologije donio je i druge promjene – sadržajne, vrijednosne.
Mi koji smo stasali u vremenu kada se netko mogao istaknuti tako da napiše najbolji sastav iz hrvatskog ili da bez greške riješi sve zadatke iz matematike, teško smo prihvaćali reality fenomene koji su počeli zaposjedati javni prostor.
Počela se događati hiperprodukcija svega. Hiperprodukcija riječi, hiperprodukcija slika, hiperprodukcija poruka. Informacijsko doba koje smo prigrlili kao napredak isprva se nevidljivo, a uskoro sve vidljivije i naglije počelo premetati u dezinformacijsko.
S hiperprodukcijom svega naišla i inflacija svega.
TV prijamnici su postali tanji, programi brojniji, kriteriji kvalitete sve čudniji.
Sve se rjeđe susreće one koji rješavaju zadatke iz matematike, a sve češće one koji se razbacuju brojkama prikupljenim s različitih internetskih stranica.
Sve je više svakakve robe na tržištu, sve je više zvijezdi svih vrsta, sve više političara. Na površinu izranja ono što plijeni oko i uho.
Linkovi oka i uha sa srcem i mozgom, pod pritiskom podražaja sa svih strana kao da su popucali. Ili smo se možda prestali truditi da ih izgradimo?
Obuci se upadljivo, okiti se, i bit ćeš trendsetter.
Kićenje robom. Kićenje titulama. Kićenje frazama. Oko okićenih grupiraju se horde sljedbenika.
Imati sljedbenike znači imati moć. Koliko sljedbenika, toliko moći. Kićenje na najjače, za što više sljedbenika.
Misliti okom, misliti uhom, a ponajmanje mozgom. No da, svatko ima pravo na svoje mišljenje.
To zovu demokracijom. Divno.
Došla nam i pandemija da pomogne sve dodatno zakuhati. Sjediš doma, a oko i uho napeti na najjače. Mozak isključen – da se ne bi slučajno dogodilo da omete doživljaj.
Tko nosi masku, tko ne želi nositi masku. Jedni su za maskenbal, drugi za obično partijanje. Ne brkati jedno s drugim!
Smisli jaku frazu, i eto te! Ekstremi sve popularniji, a uglavnom služe za obilježavanje manifestnih razlika (i) tamo gdje onih supstancijalnih praktički nema.
Nema tko zbilja čitati sastave, pa što bi se tko trudio da ih obrazlaže i kako treba sastavlja. Sačiniš niz ključnih riječi za privlačenje pažnje i opremiš to s nešto kakve-takve gramatike – i objaviš! Glavno da je kriterij manifestnosti zadovoljen.
Pa i školstvo nam je preraslo u maskenbal – što ne bi i sve drugo?
Nemamo više Blaženku Divjak, ali zato imamo Radovana Fuchsa. Imamo i rektore, dekane, ravnatelje. Ne manjka nam uputa i znamo prepoznati kako se manifestira ispravnost.
Umjesto sati vježbe iz matematike, mjeri se udaljenost, broje se koraci i štopa se vrijeme ispravnog ulaska i izlaska iz učionica.
Jen-dva-tri, jen-dva-tri. Korona mora da je vrsta valcera.
Ispravnost i ispraznost. Nečista rima, sljubljeni pojmovi.
Pritom, propadaju nam stočari, propadaju nam poljoprivrednici. I ne samo oni, već i svi koji bi nešto korisno radili.
Hrana se ionako može uvoziti, kao što se baš svaki podbačaj može pravdati. Korona nam tu dođe k’o ”kec na desetku”!
Ali, srećom, imamo Karolinu Vidović Krišto. I Katarinu Peović na suprotnom polu. Dosadno nam ne može biti.
Imamo i Marina Miletića koji želi postati gradonačelnik Rijeke.
Nemamo socijaldemokraciju. Nešto je pošlo po krivu, nestala je.
No dobit ćemo valjda iz novog pokušaja dugo čekane bojne avione!
Dakle, i dalje imamo Hrvatsku. I HDZ koji se u svemu ovome dobro snalazi.
A imamo i Borisa i Doris. On, kažu, pati dok njoj cvatu ruže.
Imamo i ”Večere za pet” gdje, baš kao i posvud, svatko svakog ocjenjuje kriterijima koje sam odabere.
Da, naravno, tako to i mora biti u demokraciji. Pravo na mišljenje je neprikosnovena stvar.
Hrvatska 2020. i neki novi klinci koji su u međuvremenu postali odrasli ljudi.
Sve po novim pravilima.
A moja se generacija spašava ironijom koja nam pomaže obuzdati jalove nalete nostalgije zbog u nepovrat nestalih veza između slika, riječi i stvarnoga življenja.
Nove definicije suvislosti nemaju baš puno veze s nama.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.