Isusovo rođenje se događa na rubu društvene zajednice

Božić je postao izuzetno popularan blagdan, neka vrsta kulturne institucije. Postavlja se pitanje radi li se uopće još o religioznom blagdanu.

Teologija s pravom postavlja kritička pitanja o smislu komercijalizacije i isključive potrošačke orijentacije koji su potisnuli duhovnu poruku. Opravdano je pa čak i nužno uvijek iznova pitati kako i zašto je Božić reduciran na Božić?

U tom kontekstu može biti izuzetno poučno razmišljati o odnosu ovostranosti i onostranosti, o nužnom susretanju pa i povremenom sukobljavanju vremena i vječnosti.

Povijest se ne sastoji od neprekidnog lanca ponavljanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svaku sadašnjost treba shvatiti kao vrijeme i prostor našeg postupanja i događanja u obliku sjećanja i očekivanja, otvorena za prošlost i budućnost.

Vremenska struktura povijesti – ljudsko vrijeme – je oblikovano kroz tu dinamiku prelaženja, nadilaženja pa i prelamanja triju vremenskih dimenzija.

Ta temeljna struktura ljudskoga vremena je kroz kršćanske blagdane u izvjesnoj mjeri prihvaćena i ”posvećena”. Radi se naime o blagdanima prisjećanja koji su istovremeno nositelji nade.

Kršćanski blagdani dakle (u)nose jednu prisjećanu prošlost i jednu nadanu budućnost u našu prisutnu sadašnjost i to tako da se njihovim unošenjem naša sadašnjost obogati sa smislom i značenjem.

Mogli bismo dakle izrečeno o cikličkom ponavljanju blagdana čitati na sljedeći način. To što se tada dogodilo ima svoju sadašnjost u prošlosti, a istovremeno se događa sada, događa se ili se može dogoditi u svakoj sadašnjosti te stoga ima budućnost

Mogli bismo dakle izrečeno o cikličkom ponavljanju blagdana čitati na sljedeći način. To što se tada dogodilo ima svoju sadašnjost u prošlosti, a istovremeno se događa sada, događa se ili se može dogoditi u svakoj sadašnjosti te stoga ima budućnost.

Ciklička struktura vremena kršćanskih blagdana ostvaruje time onu temeljnu dimenziju povijesti (shvaćenu kao ljudsko vrijeme) na temelju kojih se ne predstavlja samo kontinuitet nego i jedna kvalificirana cjelina u kojoj se pojedini elementi osmišljeno međusobno povezuju.

Tako skicirana sveopća struktura kršćanskih blagdana posebice na poseban način važi za božićni blagdan.

Mi slavimo rođenje Isusa Krista kao dolazak punine vremena (Gal. 4, 4) u vremenu i to ne u smislu neke apstraktno-metafizičke djelatne povezanosti, nego kao povijesni događaj s mjestom i datumom. Sve što se dogodilo – dogodilo se u vremenu i prostoru.

Samo tako, u povijesnom događaju koji ima svoju geografiju, može Bog u punini doista doći na svijet, odnosno ući u povijest. Konkretno: utjeloviti se.

Taj se događaj može povijesno istražiti i propitivati kako bi se ustanovila njegova vjerodostojnost.

Upravo je to u temeljima najopširnijeg evanđelja, kako nam sam autor Luka kaže u svom predgovoru.

”Kаd ѕе vеć mnоgі lаtіšе ѕаѕtаvіtі іzvјеšćе о dоgаđајіmа kојі ѕе іѕрunіšе mеđu nаmа, kаkо nаm tо рrеdаdоšе оnі kојі оd роčеtkа bіјаhu оčеvісі і ѕlugе Rіјеčі, і ја nаđоh zа dоbrо, роštо ѕаm ѕvе оd роčеtkа роmnо іѕріtао, nаріѕаtі ѕvе rеdоm tеbі, vеlесіјеnјеnі Теоfіlе, dа bі ѕроznао роuzdаnоѕt rіјеčі kојіmа ѕі роučеn” (Luka 1, 1-4).

Odgovoran povjesničar nastoji sve događaje osvijetliti i smjestiti u povijesne okvire te im dati pravo povijesno značenje. U tom procesu dolazimo do posebnog pogleda na povijest u kojem unutar sveopće povijesti prepoznajemo povijest spasenja.

To je process otkrivanja Božjeg nauma s čovječanstvom u cjelini, ali i sa svakim čovjekom ponaosob iako se radi o otajstvu u koje nikada ne možemo u potpunosti proniknuti.

U konkretnom božićnom događaju se inicijalno i prvenstveno radi o objavi siromašnim pastirima usred noći na nekoj poljani. Isusovo rođenje se ne događa u političkim ili religioznim centrima moći nego na rubu društvene zajednice.

Njegova poruka nije usmjerena na predstavnike vlasti pa čak ni na nositelje religijske tradicije ili neke druge društvene elite, nego na siromašne, neobrazovane, ljude iz najnižih slojeva.

Isusovo rođenje, posebice u detaljiziranom prikazu liječnika i povjesničara Luke, nosi poruku nastupa mesijanskog vremena, ispunjenja vremena koje se ne događa na mjestu i načinu kako bi se moglo ljudski očekivati, nego dolazi s ruba te tako subvertirano bježi od mogućnosti dinamike tumačenja ljudskog društva i povijesti s pozicija moći i vladanja.

Bog je na zemlju došao kao dijete. Kršćanski događaj Božjeg postanka u tijelu (Ivan 1, 14) znači da se Bog nije nametnuo ni ritualom niti silom.

Božja velikodušna gesta ljubavi prema čovjeku se vidi upravo u tome što je rođen na rubu društva, daleko od sjaja velegrada, dominantnih institucija i centara moći.

Cijela božićna priča, naročito u Lukinoj verziji, je jedan malo primjetan ali snažan anti-događaj nasuprot tadašnjem carskom kultu i dominantnoj političkoj teologiji.

Car August je sebe držao zaslužnim donositeljem mira na svijet, donio je i održavao pax romana u turbulentnim vremenima i potencijalno eksplozivnom prostoru. Ali to je bilo stanje izvanjskog mira koji je bio nametnut silom i temeljen na tlačenju, ugnjetavanju i iskorištavanju.

U Isusovom rođenju i Božjem dolasku k ljudima u obliku jednog djeteta događa se upravo suprotno. Pravi mir dolazi samo tamo gdje se ljudi otvaraju i odazivlju Božjem pozivu ljubavi i stavljaju mu se na raspolaganje kao suradnici u ostvarivanju mira na zemlji.

Božić je postao izuzetno popularan blagdan, neka vrsta kulturne institucije. Postavlja se pitanje radi li se uopće još o religioznom blagdanu (…) Opravdano je pa čak i nužno uvijek iznova pitati kako i zašto je Božić reduciran na Božić?

Oni u tome pobjeđuju i ono što u njima samima teži za bogatstvom, moći i slavom te u tom procesu postaju ljudi djelotvorne ljubavi.

Spasenje ljudskog roda na poseban način počinje od betlehemske štalice; od one noći čovjek više ne mora živjeti u tami niti robovati mržnji, jer je došlo Svjetlo Svijeta u istini i ljubavi koja oslobađa.

Bog nam više nije daleko. Zakoračio je u ovu našu povijest da nam donese poruku mira. Zar nisu anđeli one noći programatski pjevali: ”Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koji su mu dragi” (Luka 2, 14)?

Ta najznačajnija božićna pjesma svih vremena nema slučajan redoslijed – ”Bogu slava – ljudima mir”.

Mira na zemlji među ljudima neće biti sve dok ne priznaju da Bogu jedinome pripada slava.

Anđeoski navjestitelji nam ovom božićnom pjesmom, a i Bog sam kroz neke nedavne povijesne događaje, žele potvrditi da slava ne pripada vladarima ovoga svijeta, propalim ideološkim sustavima, sebičnim političarima, sumnjivim vojskovođama i drugim samozvanim, ali prolaznim ovozemaljskim bogovima.

Betlehemska je beba rođena da kraljuje na nov i sasvim drukčiji način.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora