Plenković i Obuljen Koržinek kao ”vlasnici informacija”

Uz obrazloženje da se ”način korištenja autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava bitno izmijenio u kontekstu razvoja digitalnih i informacijskih tehnologija”, predložen je u rujnu 2020. godine (u saborskoj proceduri) ”Nacrt prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima”.

U obrazloženju prijedloga tog zakona, naglašava se kako se radi o ”provedbi Direktive 2019/790 i Direktive 2019/789 na nacionalnoj razini”, te se između ostalog posebno ističe da se ”propisuje novo pravo srodno autorskom pravu za izdavače informativnih publikacija (primjerice, izdavače dnevnih novina, tjednih ili mjesečnih časopisa i sl.)”.

Razumljivije rečeno, tim ”novim pravom izdavača srodnim autorskom pravu”, uvodi se pravo izdavača informativnih publikacija da naplaćuju naknade od ”davatelja usluga dijeljenja sadržaja putem interneta (primjerice, Facebook, Google, Amazon) zbog prenošenja (uglavnom novinarskih) sadržaja na ”digitalno tržište”.

Očito su se HDZ i lojalni mu hrvatski izdavači dogovorili da se spomenute Direktive iskoriste za davanje (financijskih) prava sve lošije poslujućim izdavačima, koja izdavači dosad nisu imali.

Direktivama je samo načelno rečeno da se izdavači mogu udruživati radi pregovora s ”davateljima usluga dijeljenja sadržaja putem interneta”, a u predloženom zakonu se otišlo dalje u smislu iskorištavanja Direktive da se izdavačima osiguraju veći prihodi od parafiskalnih nameta.

”Novim pravom izdavača srodnim autorskom pravu”, uvodi se pravo izdavača informativnih publikacija da naplaćuju naknade od ”davatelja usluga dijeljenja sadržaja putem interneta (primjerice, Facebook, Google, Amazon) zbog prenošenja (uglavnom novinarskih) sadržaja iz informativnih publikacija na ”digitalno tržište”

Nedorečeno je ostalo, međutim, koja se ”nova prava radi prilagođavanja novostvorenom digitalnom tržištu” uvode za novinarske autore čije priloge objavljuju izdavači informativnih publikacija (i od internetskih poslužitelja dijeljenja sadržaja trebaju naplaćivati).

Ništa nema u predloženom zakonu niti o novim pravima samostalnih novinara koji su zadržali autorska prava ne prenoseći ih (ugovorima o radu) na izdavače (poslodavce) i ne odričući se na taj način neovisnosti i slobode u djelatnosti kojoj je ”neovisnost i sloboda djelovanja conditio sine qua non”.

Prilagođavanje ”novostvorenom digitalnom tržištu” uvođenjem obveze ”davateljima usluga dijeljenja sadržaja putem interneta” da plaćaju naknade ”izdavačima informativnih publikacija”, ima i naličje u mogućem ograničavanju sloboda internetskih komunikacija raznim oblicima parafiskalnih nameta, kao što su i spomenuta prava izdavača informativnih publikacija da naplaćuju naknade od ”davatelja usluga dijeljenja sadržaja putem interneta”.

Nastojanja ograničavanja slobode na medijima digitalnih i informacijskih tehnologija u Hrvatskoj osobito su izražena i pozivima vlasti na suzbijanje govora mržnje na internetskim društvenim mrežama, posebno ako se to usporedi sa znatno tolerantnijim odnosom prema govoru mržnje na sportskim priredbama, nekim koncertima, političkim vjerskim i ostalim javnim skupovima itd.

Govor mržnje nije karakterističan isključivo za društvene mreže, barem ne u Republici Hrvatskoj.

Ograničavanje slobode informiranja u Hrvatskoj se provodi već otprije, osobito na tzv. elektronskim medijima posredstvom regulatorne agencije, zapravo ”ustavnopravnog monstruma” koje formalno nije ”tijelo vlasti” (Vijeće za elektronske medije, koje upravlja Agencijom za kontroliranje svih radijskih i televizijskih programa).

A Vlada premijera Plenkovića je na sjednici zatvorenoj za javnost imenovala Josipa Popovca za predsjednika te Agencije od 1. rujna 2018. godine, kao oprobanog cenzora (Popovac je kao v.d. ravnatelja HRT-a pokrenuo sudski postupak na kojemu je neustavno cenzurirana TV emisija ”Latinica” pod naslovom ”Zločini privatizacije ne zastarijevaju”, te ”isposlovao” i sudsku zabranu okruglog stola u Novinarskom domu o cenzuri na HTV-u).

Pokazalo se da se vlasti plaše masovne građanske samopomoći vješto volonterski koordinirane na društvenim mrežama, osobito manifestirane u pružanju volonterske pomoći izravno postradalima na terenu u prve dvije sedmice nakon potresa u Petrinji i okolici, uz očigledno ignoriranje i nepovjerenje prema neučinkovitim i kompromitiranim nadležnim službama uprave i pravosuđa Republike Hrvatske.

Masovni odlazak volontera u vlastitim vozilima s pomoći izravno stradalima od potresa ukazao je na to da raste nezadovoljstvo građana zbog neučinkovitosti ”države”, kao i svijest o pravu na pravnu samopomoć i o pravu na ius resistendi (pravo građanskog otpora).

Samo nekoliko dana nakon prvog potresa otišla je skupina Zagrepčana u okolicu Petrinje da prijatelju pomognu popraviti krovište i spriječe prokišnjavanje u drvenu kuću. I dok su radili dolje na cesti zaustavljali su se automobili iz kojih su volonteri nudili besplatno hranu, vodu za piće, cerade, kabanice, gumene čizme i sl.

Ništa nema u predloženom zakonu o novim pravima za novinare koji su zadržali autorska prava ne prenoseći ih (ugovorima o radu) na izdavače (poslodavce) i ne odričući se na taj način neovisnosti i samostalnosti u djelatnosti kojoj je ”neovisnost i sloboda djelovanja conditio sine qua non”

A onda negdje iza podneva uočeno je da će nedostajati oko 80-ak komada crjepova da se u potpunosti pokrije drvena kuća. I u tom trenutku opet se dolje na cesti zaustavio automobil i vozačica je uobičajeno nudila hranu, vodu za piće i sl.

Ne prekidajući posao zahvalili su govoreći da ne treba, ali onda je jedan od njih s krova onako usput doviknuo: ”Treba nam 80-ak crjepova, ali vi to sigurno nemate”.

Na to je vozačica doviknula: ”Pričekajte!”

Nazvala nekoga mobitelom, te se nakon toga popela stazom do kuće i rekla: ”Dajte da snimimo kakve crjepove trebate i da pošaljem snimak da vide imaju li takve. Znate mi volonteri se koordiniramo sa svojim volonterskim sabirnim centrima”.

Vozačica je potom još ”mejlala” i GPS koordinate objekta na kojemu se popravljao krov, da bi nakon oko dva i pol sata stigao kombi s rabljenim i neoštećenim crjepovima.

Sve bez bespotrebnog i dugotrajnog administriranja i besplatno!

A sve to ne bi bilo moguće bez neograničene komunikacije posredstvom društvenih mreža na slobodnom digitalnom tržištu.

Predlaganje uvođenja ograničenja slobode komuniciranja na društvenim mrežama (cenzure) podsjećaju na ”vrtuljak” s usvajanjem Zakona o pravu na slobodni pristup informacijama u gotovo svim demokratskim zemljama u svijetu.

Ako se i u svim demokratskim zemljama moralo usvojiti posebni zakon o pravu slobodnog pristupa informacijama, onda to znači da je i u svim tim zemljama netko sprečavao podrazumijevajuće pravo građanima na slobodni pristup informacijama.

U usvojenom hrvatskom zakonu o pravu slobodnog pristupa informacijama rabi se pojam ”tijela vlasti koja su u posjedu informacija”, a naknadnim dopunama zakona nadopisan je i pravno proturječni pojam ”vlasnik informacija”, pa me kao novinara tužio Upravnom sudu ”vlasnik informacije” – Ustavni sud!?

Očito su se HDZ i lojalni mu hrvatski izdavači dogovorili da se spomenute Direktive iskoriste za davanje (financijskih) prava sve lošije poslujućim izdavačima, koja izdavači dosad nisu imali

Apsurdno je da je nakon usvajanja zakona o pravu na slobodni pristup informacijama provedba tog propisa povjerena upravo onima koji najčešće sprečavaju slobodni pristup informacijama, službama javnih uprava i pravosuđa, u pravilu, apologetima režima.

Zasada ni jedno (od uglavnom režimskih) udruženje profesionalnih novinara u Hrvatskoj ne zabrinjava zakonska marginalizacija neovisnih novinarskih autora da bi se omogućila ”opsežnija zaštita izdavača informativnih publikacija”, kao nositelja prava iskorištavanja novinarskih autorskih priloga stečenih ugovorima o radu.

Bitno je, međutim, da se i uvođenjima novih financijskih obaveza davateljima usluga dijeljenja sadržaja putem interneta (primjerice, Facebook, Google, Amazon) za sadržaje koji se putem njihovih platformi prenose, pohranjuju i dijele, osobito obvezama prema izdavačima informativnih publikacija, zapravo ograničava i smanjuje sloboda objavljivanja na internetu, kao ”dodatak” na ostale oblike od ranije uvedenih oblika cenzure.

Možda bi se malo trebali potruditi i neovisni hrvatski novinari i predložiti amandmane u svojem financijskom interesu na predloženi ”Nacrt prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima”.

Prema dosadašnjim iskustvima s naplatama svojih autorskih honorara od izdavača informativnih publikacija koji objavljuju (i autorske) novinarske priloge i od internetskih poslužitelja za to ubiru naknade, neovisni novinarski autori će imati malo ili ništa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora