Hrvatska mora konstitucionalizirati ljudsko pravo na vodu

Prošao je 22. ožujka, Međunarodni dan voda. Ali, što nas briga, pa mi se bavimo životno važnim objavama stila i razine trumpovske komunikacije na hrvatski način. Jer nam voda nije životno važna i ona nije hrvatsko nacionalno blago. Možda da stanemo i pogledamo oko sebe te razmislimo o sljedećem.

Slatka voda čini 2,5% ukupne vodene količine na Zemlji, od čega je 31% tekuća, 69% zarobljenu u ledu. Prema podacima EUROSTATA Republika je Hrvatska prva u EU-u po bogatstvu vode po stanovniku per capita.

A jesmo li svjesni da dvije milijarde stanovnika živi na području oskudice vode (manje od 1.000 kubnih metara vode/st/god ili manje od 2,7 litre po osobi na dan), a daljnjih 1,6 milijarde suočava se s oskudicom vode zbog ekonomskih razloga, tj. nemogućnosti državne infrastrukture da im osigura vodu?

Ukupno, nešto manje od pola svjetskog stanovništva je u velikom problemu. Za usporedbu, u državama, tzv. razvijenog svijeta koristimo 200 do 300 litara po osobi na dan!

Što je uopće ljudsko pravo na vodu? Odnosi se na vodu za piće, pripremu hrane, osobnu higijenu/sanitarnu uporabu i odvodnju.

Postoje tri rezolucije Opće skupštine UN-a (iz 2010., 2013. i 2015.) kojima se eksplicitno priznaje postojanje samostalnog prava na vodu.

Ipak, radi se o preporukama bez pravnih sankcija. Ljudsko pravo na vodu ovlašćuje svakoga na dovoljne količine sigurne, prihvatljive, fizički i financijski dostupne vode za osobne potrebe i potrebe kućanstva.

Slatka voda čini 2,5% ukupne vodene količine na Zemlji, od čega je 31% tekuća, 69% zarobljenu u ledu. Prema podacima EUROSTATA Republika je Hrvatska prva u EU-u po bogatstvu vode po stanovniku per capita

Detalja je mnogo, nema potrebe da nabrajamo. Ukratko, za smislenu operacionalizaciju ljudskog prava na vodu potrebna je odgovarajuća zakonska regulativa uz uvažavanje načela zakonitosti, pravne sigurnosti, legitimnih očekivanja, nediskriminacije, zabrane arbitrarnog postupanja te učinkovite sudbene zaštite (pravo pristupa sudu/pravdi).

Ili, sasvim konkretno, regulaciju pitanja vlasništva, koncesija (kome, pod kojim uvjetima, s kakvim nadzorom), profitno ili neprofitno te osiguranje kvalitete opskrbe/distribucije i održavanja instalacija.

Iz globalnog UNDP izvješća o stanju ostvarenja prava na vodu saznajemo daljnje otrežnjavajuće činjenice.

Oslanjanje na privatno upravljanje vodoopskrbom društvena je i pravna tradicija nekih država (npr. UK, Francuska ili SAD). Problemi s privatnim distributerima u Londonu, Berlinu ili Kölnu dobro su poznati.

Druge su države ustavno zaštitile pravo na vodu (afričke i južnoameričke države) nakon što su se poražavajuće opekli s privatnom distribucijom. Više se sporova vodilo pred nacionalnim sudovima koji su izravno ili neizravno povezani s pravom na vodu (npr. Belgija, Indija, Pakistan, Argentina, Filipini itd.).

Što je s EU-om? Niti osnivački ugovori, niti Povelja o temeljnim pravima EU-a, ne navode izrijekom ljudsko pravo na vodu, a vodoopskrba je često i dalje na tržištu i u privatizacijskom režimu. S nekim ogradama, ali ipak jest.

Izbor nacionalnog puta zaštite prava na vodu prepušteno je državama članicama. Prva uspješna europska građanska inicijativa Right to water prikupila je 2013. preko 1,8 milijuna potpisa iz svih država članica tražeći da Europska komisija razmotri odgovarajuće zakonodavne mjere za postizanje dostupnosti vode svima te da zabrani privatizaciju (liberalizaciju tržišta) vodoopskrbe u djelu koji se odnosi na vodu za piće i sanitarnu uporabu.

Stvari se, međutim, sporo kreću i ne uvijek u dobrom pravcu. Pokazalo se da su pojedine države članice eurozone, u nemogućnosti otplate vlastitih dugova, bile pod pritiskom da privatiziraju svoje izvore pitke vode (npr. Grčka i Portugal). Uz to, Poljska, Češka, Cipar i Malta kategorizirane su kao države u ”rizičnoj kategoriji” (states under water stress) za normalnu opskrbu pitkom vodom.

Jedina država u okviru EU-a, koja je sukladno ranije spomenutim međunarodnim standardima UN-a ustavom zaštitila svoju vodu, jest Slovenija. Dana 17. studenog 2016. usvojila je novi ustavni članak 70a koji glasi:

1) Svatko ima pravo na pitku vodu.

2) Izvori vode su javno dobro kojim upravlja država.

3) Izvori vode namijenjeni su održivoj i trajnoj opskrbi stanovništva pitkom vodom i vodom za sanitarnu uporabu i u tom dijelu nisu dio tržišta (nisu tržišno dobro).

4) Opskrbu pitkom vodom i vodom za sanitarnu uporabu osigurava država preko lokalnih jedinica, i to neposredno i neprofitno.

Jesmo li svjesni da dvije milijarde stanovnika živi na području oskudice vode (manje od 1.000 kubnih metara vode/st/god ili manje od 2,7 litre po osobi na dan), a daljnjih 1,6 milijarde suočava se s oskudicom vode zbog ekonomskih razloga, tj. nemogućnosti državne infrastrukture da im osigura vodu?

Zanimljivo, Slovenija je ”samo” na petom mjesto po količini pitke vode po stanovniku.

Susjedna se Hrvatska, prvakinja po količini prirodnog bogatstva pitke vode u EU-u, uopće ozbiljno ne bavi ovim pitanjem.

Mi ne otvaramo ozbiljnu političku raspravu o nužnosti ustavne zaštite prava na vodu. Upravo suprotno, hrvatski je model pretvorbe i privatizacije omogućio prijenos širokih što vlasničkih, što drugih prava ekstrakcije i uporabe na privatna trgovačka društva.

Kažu nam, hrvatsko zakonodavstvo na ovom području dosta je dobro. Kao što je uostalom česti slučaj s našim propisima, nisu loši. Ali praksa?

Imamo ponegdje gotovo 40% gubitaka vode u javnoj mreži, imamo niz područja koja nisu spojena na javnu mrežu, imamo problem sa siromašnim krajevima i opskrbom vode na otocima, a imamo i razne koncesionare (domaće, strane). O privatnim interesima šutimo.

U RH svakako treba (a već je odavno i trebalo) konstitucionalizirati ljudsko pravo na vodu.

Evo još jednom zašto: jer to jest životno važno temeljno ljudsko pravo; jer valja osigurati na ustavnoj razini ne samo nemogućnost stjecanja vlasništva, već i sprečavanje privatizacije usluga vodoopskrbe u odnosu na piće i sanitarnu uporabu, Ustavom osigurati neprofitnost i bolji nadzor nad pružanjem usluge i održavanjem vodoopskrbne mreže; jer je zaštita voda jedna od tradicionalno prepoznatih vrijednosti zakonodavstva RH još od 19. stoljeća.

Jednom riječju, jer znajući sve što je gore navedeno, i mnogo drugoga, naprosto ne smijemo biti toliko nemarni i glupi da to ne učinimo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Što zapravo znači slaviti i voljeti svoju državu?
    •  O stvarnom problemu Sveučilišta u Zagrebu
    •  O načelu jednakosti povodom katastrofalnih potresa u RH

> Svi tekstovi ovog autora