Crkva budućnosti

Uvijek sam se smatrao običnim vjernikom, nekakvim ”malim” katolikom od kojeg Crkva sigurno puno više i bolje zna o puno toga, a na poseban način o pitanjima vjere i crkvenosti. Nikada to svoje katoličanstvo nisam imao potrebu isticati kao neko mjerilo vlastite vrijednosti ni samom sebi, a kamoli ga nametati drugima kao neku normu.

Tko želi razvijati vlastito kršćansko vjersko uvjerenje, nužno mora krenuti na taj put – sam. Sam se osvjedočiti, propitkivati, zaključivati, sumnjati, preispitivati, padati i rasti. Sasvim sam zadovoljan tim svojim ”malim” katoličanstvom.

U posljednje je vrijeme mnogim ”velikim” katolicima prestalo/nestalo njihovo katoličanstvo. A da toga nisu ni svjesni.

Naime, takvi – barem po društvenim mrežama, drže prodike rimskom prvosvećeniku – Papi kako i kada treba postupiti. Pazite – takvi – nastupaju kao da znaju bolje od rimskog biskupa! Dotle da mu čitaju bukvice i nazivaju ga kojekakvim imenima, predbacuju nepoznavanje situacije, povijesti ovih prostora, komunizam i marksizam, siromašne, migrante i tko zna što sve ne…

U nekim zemljama zapadne Europe već se preko pola stanovništva, osobito mladih, izjašnjava kako nisu pripadnici ni jedne vjerske skupine, time ni kršćani. U Češkoj je taj broj čak oko 90 posto

Slično se u hrvatskom društvu događa msgr. Mati Uziniću, riječkom nadbiskupu koadjutoru.

Sretan sam što sam ”mali” katolik. I što se uzdam u Božju Providnost koja sve čini uvijek i samo ono što je za nas/Crkvu dugoročno najbolje, iako se u prvom trenutku nama tako i ne činilo.

Vjerujem da time čuvam svoj katolicizam, pa makar bio u manjini. Svaka istinska obnova u društvu kreće od manjine, od pojedinaca. Zašto, slijedom toga, papa Franjo ne bi bio taj pojedinac?! Ili msgr. Uzinić na našim prostorima?!

Uostalom, i Nazarećanin je na Kalvariji bio u debeloj manjini.

Već je 1969. godine, tada mladi svećenik i teolog, Joseph Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.) upozoravao da Crkva ulazi u sveobuhvatnu krizu i da je sve ono što je već tada počelo izlaziti na vidjelo – tek početak krize.

Mnogima su i tada, kao i danas, te riječi zvučale kao zloslutna tlapnja, očito želeći i dalje živjeti u vlastitim fantazijama o nekom novom kršćanskom društvu (societas christiana), za kakvo misle da je nekad postojalo.

Međutim, vrijeme koje je uslijedilo pokazalo je koliko je Ratzinger/Benedikt XVI. (bio) u pravu.

Bog Crkvu neprestano obnavlja. Da bi to bilo moguće, On ju čisti. To je bolan i dugotrajan proces u kojemu će Crkva, praktički, morati ponovno krenuti iz početka. I to je dobro za Crkvu. Time će se njezina vjera pokazati više autentičnom, i time proročanskim znakom svijetu.

Crkva će prestati biti masovni pokret u kojemu je mnoštvo ljudi, i to samom inercijom zbog rođenja i pripadnosti određenoj kulturi.

Ona će od masovne zajednice inertnih postati zajednica malih zajednica zauzetih kršćana, čija se vjera neće zasnivati na obiteljskom ili nacionalnom porijeklu, nego na osobnom iskustvu vjere u Isusa Krista.

Zato će takva Crkva, iako brojem članova daleko malobrojnija nego danas, biti puno bogatija darovima Duha Svetoga, živa zajednica vjerujućih koji žive iskustvo zajedništva s Bogom i međusobno. Bit će to nalik iskustvu prvih kršćana, kako nam to opisuju ”Djela apostolska”.

Takva će Crkva morati raskinuti s mentalitetom monarhije, aristokratizma i stava da joj je društvo vječno nešto dužno zbog slavne prošlosti i posebnosti. Iz nje će nestati svakog vida trijumfalizma, ne bez asistencije Duha Svetoga. To se već sada događa.

Crkva će biti prisiljena prekinuti koketiranje s društvenom vlašću i s uplivom u političke odluke. Ona će živjeti kršćansku vjeru u pluralističkom društvu novog poganstva.

Tko želi razvijati vlastito kršćansko vjersko uvjerenje, nužno mora krenuti na taj put – sam. Sam se osvjedočiti, propitkivati, zaključivati, sumnjati, preispitivati, padati i rasti. Sasvim sam zadovoljan tim svojim ”malim” katoličanstvom

Već se sada rađaju generacije koje će biti svjedoci tih procesa, jer oni se zbivaju brzo i sveobuhvatno.

Zapadni je svijet već postao mjesto gdje su velike crkve i katedrale rezervirane isključivo za kulturne događaje i divljenje turista. To je proces koji je već započeo na Zapadu, ali će vremenom zahvatiti i kršćanski Istok.

U nekim zemljama zapadne Europe već se preko pola stanovništva, osobito mladih, izjašnjava kako nisu pripadnici ni jedne vjerske skupine, time ni kršćani. U Češkoj je taj broj čak oko 90 posto.

Takva će Crkva dočekati svoga Gospodina, kada On dođe na kraju vremena. Dočekat će ga u poniznosti, upravo onakva kakvom ju je On nazvao, kao – stado malo.

Tu neće moći biti riječi o samohvali i samodopadnosti kako smo ”obratili na katolicizam sedam milijardi stanovnika zemlje”. Tu će, u poniznosti, Crkva Isusu reći: ”Evo, spremno smo vršili Tvoj nalog da propovijedamo evanđelje sve do kraja svijeta!”

I tome se kao čovjek, kršćanin i svećenik – radujem.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

    •  Misli mi lete Vukovaru
    •  Bog spektakla i Bog skrovitosti
    •  Besmislene egzistencije brzo prelaze preko mrtvih tjelesa
    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma

> Svi tekstovi ovog autora