Franjo i Porfirije nude ”sablazan i ludost”, međutim…

Na Božić, sa svečane lože bazilike svetoga Petra u Vatikanu, u poruci koja je prethodila blagoslovu urbi et orbi (gradu i svijetu), papa Franjo se čak jedanaest puta dotakao dijaloga kao preporučeno sredstvo izlaska iz naših problema.

”Sestre i braćo, ‘kakav bi bio naš svijet bez strpljivog dijaloga mnogih velikodušnih osoba koje drže obitelji i zajednice na okupu?’ (enciklika Fratelli tutti, 198). U ovom vremenu pandemije to još više shvaćamo. Naša sposobnost za društvene odnose stavljena je na tešku kušnju; jača sklonost povlačenja u sebe same, da sve činimo sami, da prestanemo izlaziti i susretati druge i činiti stvari zajedno. I na međunarodnoj je razini prisutan rizik izbjegavanja dijaloga, prisutan je rizik da će ova složena kriza dovesti do toga da se bira prečace umjesto dužih staza dijaloga. Ali, zapravo, samo ovi potonji mogu dovesti do rješavanja sukobâ i do zajedničkih i trajnih dobrobiti za sve”, kazao je među inim Papa.

U tom duhu, i patrijarh Porfirije je jučer na liturgiji u Sabornom hramu u Zagrebu pozvao na dijalog u poniznosti: ”Nije dovoljno da spolja budemo hrišćani i da imamo mirnu savest i osećanje da smo bolji i vredniji od drugih. Nije dovoljno da mislimo, da se tako izrazim, da mi imamo Boga u džepu, da mi imamo Njega u svojoj šaci i ruci i da mi uz pomoć Njega proveravamo i ocenjujemo druge”, kazao je gospodin Porfirije koji je, kao i Papa, blag na riječima, ali jak na argumentima.

Kritičari Franje i Porfirija nikako da shvate da oni nisu politički aktivisti, igrači na sceni natezanja i podjele moći, već u prvom redu ljudi izabrani i pozvani da progovore o ”Premudrosti (Kristu) u tajni sakrivenoj”, kako glasi izraz Prve Pavlove poslanice Korinćanima (1 Kor 2,7) i kako je Porfirije dao nasloviti svoju (novu) knjigu, o ogledima iz teologije apostola Pavla.

Jer da bi shvatili čime se, zapravo, rimski biskup i beogradski episkop bave, što je naime u opisu njihovih ”radnih mjesta” – susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve i onda ga navijestiti tako da se braću i sestre utvrdi u vjeri -, ne bi ih grdili i prozivali.

”Nije dovoljno da spolja budemo hrišćani i da imamo mirnu savest i osećanje da smo bolji i vredniji od drugih. Nije dovoljno da mislimo, da se tako izrazim, da mi imamo Boga u džepu, da mi imamo Njega u svojoj šaci i ruci i da mi uz pomoć Njega proveravamo i ocenjujemo druge”, kazao je gospodin Porfirije koji je, kao i Papa, blag na riječima, ali jak na argumentima

Od 1986. poznajem čovjeka koji je sada Papa, a Porfirija kraće (od lipnja 2008.), premda se intenzivno družimo od njegova dolaska u Zagreb sredinom 2014. I svjedočim da obojica vjeruju da samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s utjelovljenim i uskrslim postajemo doista kršćani. I tako se, o tome piše Porfirije svoje oglede o teologiji svetoga Pavla, otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i svo bogatstvo istine.

Ako je nešto konstanta u govoru Franje i Porfirija to je molba, uvjeravanje nas da molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.

Tražiti od Porfirija da najprije bude Srbin ili prozivati ga da je u službi Vučićeve vlasti (ili bilo koje vlasti) znači ne shvaćati da je taj čovjek odbacio novovjeki nacionalizam, koji nas ne prestaje daviti i od čega bi svi kršćani trebali odustati, ako Boga poznaju, jer u svojoj biti je negacija Boga i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski.

A odbacio je i model Crkve koja je služiteljica ili ropkinja moćnika.

Jer Porfirije (kao ni Franjo) zna da nije dopušteno na mjesto potisnutog Boga postaviti vlastitu (ili bilo čiju) naciju, čiji ”sveti” interesi posvećuju sva sredstva, i osim toga je još i u trajnom i nepomirljivom sukobu s kršćanskim univerzalizmom (Pavlova karaktera i njegove teologije).

Gospodo kritičari, znajte: Franjo i Porfirije su nasljednici apostola, poslanici, izaslanici, ali ”ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu” (Gal 1,1). Oni odgovaraju inicijativi Božjoj u Kristu Isusu, o kojoj apostol potpuno ovisi; no naročito ističemo činjenicu da biskup od Boga ima primljeno poslanje koje se u njegovo ime vrši, pri čemu svaki osobni interes pada u potpunosti u drugi plan (prema katehezi Benedikta XVI. o apostolu Pavlu izrečenu baš u doba kada sam upoznao Porfirija na jednoj konferenciji u Starsbourgu).

Kakav Vučić, kakav Rio Tinto? Kakva Argentina, kakav međugorski biznis, kakav projekt nacionalnog sveca koji će Hrvatima proljepšati povijest? Hej, ljudi, naslov ”apostola”, doista, vidim to na licu Franje i u doticaju s Porfirijem, ne može biti počasni naslov. On konkretno i dramatično obuzima čitav život dotične osobe. Teško će biti, jako teško Porfiriju pronaći ravnotežu i održati unutarnji mir ako kao patrijarh bude htio biti ne samo učitelj već i pokretač obnoviteljskih procesa među pravoslavnima koji su mu povjereni i braći njegovoj u Saboru arhijereja.

I Franjo i Porfirije nisu se trgali ili borili da dođu gdje su postavljeni. Ali su poslušali glas braće i onaj unutarnji glas, kada nam govori Duh Sveti, stavili su se na raspolaganju i bili izabrani. Tada je za njih, u to sam siguran, počeo način života na koji im uopće ne zavidim. Dapače, žalim ih jer znam, mogu pretpostaviti, kolika je to muka morati udovoljavati svima i sebe cijelo vrijeme negirati.

Naime, kada smo u službi drugih moramo zanemariti i vlastitu komotnost i sve prohtjeve. A njima je naređeno da se bave nečim što izaziva nemir, premda je lijepo, trebalo bi biti, da umremo sebi da bi se darovali Bogu.

Da, navještaj križa Kristova je ”sablazan i ludost” (1 Kor 1,23), na koju mnogi odgovaraju nerazumijevanjem i odbacivanjem. Kao što će mnogi biti nesretni jer se Porfirije ne ”svrstava” kako njima odgovara.

Elem, ono što se traži i ono fundamentalno pitanje na koje treba odgovoriti jest ovo: što bi kod nas i u regiji u crkvenom slučaju, ako smo shvatili o čemu govore Franjo i Porfirije, bio istinski civilizacijski iskorak? Taj duh Božića o kojem se ovih dana govori.

To bi u prvom redu bila sposobnost za dijalog, za prestankom sukobljavanja, ponižavanja, omalovažavanja, pak, sposobnost stvaranja atmosfere da se dogodi jedinstvo u različitosti (Hrvata, Srba i drugih).

Postavljam si često ovo pitanje: što održava ovu zajednicu na okupu? Temeljem čega ona opstaje kada, tako naime biva, iznova biramo manje ili veće upropastitelje/ljice vlastite budućnosti?

Postavlja se pitanje: ako su drugi uvijek gnjide i ako je ”osveta”, krvna ili beskrvna, naša specijalnost, čemu onda kršćanstvo koje se temelji na ljubavi ne samo prema bližnjemu nego i prema neprijateljima? Kako se mi onda možemo zvati pripadnicima, odnosno sljedbenicima te religije ako ne njegujemo dijalog u jednostavnosti srca i duha?

Tražiti od Porfirija da najprije bude Srbin, prozivati ga da je u službi Vučićeve vlasti (ili bilo koje vlasti) znači ne shvaćati da je taj čovjek odbacio novovjeki nacionalizam, koji nas ne prestaje daviti i od čega bi svi kršćani trebali odustati, ako Boga poznaju, u svojoj biti je negacija Boga i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski

Upoznavajući druge ljude, sagledavajući logiku drugačijih pogleda na stvari, razumijevajući drugačije vrednovanje stvarnosti od našeg svakidašnjeg postajemo bogatiji, ne samo zato što time bolje razumijemo ona druga do tada nam strana ponašanja, već i zbog toga što ovo znanje doprinosi da bolje razumijemo sami sebe.

Da, znam to jako dobro, izuzetno je teško ovo vrijeme u kojem se mnogi odriču svojih vlastitih humanističkih principa. U kulturi smo koja doživljava duhovni pad.

Zato kažem: nama trebaju projekti dijaloga i trebaju nam pastiri i pastori s umjetničkim duhom.

Umjetnost je oduvijek bila simbol slobode i mira. Ona je ta koja i danas sa svoje točke gledišta u sve socijalne diskusije još uvijek unosi elemente kulture mira i tolerancije.

A treba nam i držati se Božje metode. Ta je Božja metoda – poniznost (kako uči Porfirije): Bog je postao jedan od nas i ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu, malom, zabačenom mjestu Galileje, ta se metoda ogleda u prispodobi o gorušičinu zrnu (“Kraljevstvo je nebesko kad čovjek uze gorušično zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama”, Mt 17,20). Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33).

A u tome moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo naime mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturu nemira i sukoba, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta: bez straha priopćiti odgovore do kojih dolazimo u dijalogu.

Tu je zatim radost: komunikacija mora uvijek biti u radosnom tonu koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi nade.

Godina je pri kraju. Što si želim u novoj godini? Što i vama, mir i radost.

A u prvim sekundama Nove godine otkrit ćemo vam novi projekt na kojem intenzivno radimo i koji će, smatram, odgovoriti duhu vremena jer nam treba, zato citiram Franju i Porfirija, dijalog u poniznosti. I time se trebamo i želimo baviti.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora