Zoran Vakula i godina koju je trebalo predisati

Ovu je godinu, uz mnogo sreće, trebalo predisati. Sve je drugo bilo sporedno. Padale su naokolo vlade, ljudi su ginuli u prometnim nesrećama, negdje daleko u Aziji rušili su se avioni, Rusi su gomilali trupe na istočnim granicama Ukrajine, američki je predsjednik senilno posrtao po hodnicima Bijele kuće, dok mu je potpredsjednica sa starkama na nogama tako zlostavljala podčinjene da bi protiv nje već bio pokrenut neki masovni pokret, e samo da je bijeli muškarac.

Događalo se, kažem, sve ono što se svake godine događa. Ljudi su, kao i uvijek, čežnjivo pomišljali kako su nekad ranije bili sretni, ali, eto, kad toga nisu na vrijeme bili svjesni. Ili nisu znali da je sreća iluzija koja izmiče. Eno je u onom što je prošlo i u onom što će možda doći.

I dok se sve tako odvijalo, dok je dotrajavao život na zemlji, a Sunce se malo-pomalo gasilo, nešto je, ipak, bilo važnije nego u druga vremena: trebalo je u toj 2021. dan za danom, mjesec za mjesecom, cijelu godinu samo sretno predisati. A čovjek je automat srca. Disanje mu je na volju.

Postoje među nama ljudi, poneki teški alergičar, te mnogi koje mori bronhijalna astma, kojima će konstatacija da je ovu godinu trebalo samo što sretnije predisati, kao i onu prošlu uostalom, doista nešto značiti. Oni su se, naime, uvjerili da nije samo tako udahnuti i disati.

Sreća je u onom što je prošlo. I možda u onom što će tek biti. Ali za to treba sačekati kraj vijesti i Zorana Vakulu. Samo će on stvarno nešto znati o našoj budućnosti

Postoje trenuci, obično noću i pred jutro, kada se svijet više ne da udahnuti. Tada čovjeka hvata panika, hvata ga ono što se ispravno zove samrtnim strahom, jer mu se čini da zraka više nema i da se najednom zatekao usred svijeta koji više nije njegov.

Sve postaje strano. I bližnji postaju stranci. To se zove umiranje. Ima ljudi među teškim alergičarima i među tolikim astmatičarima koji su desetine i stotine puta u životu umirali. I nisu se navikli na umiranje. Oni znaju koliko je važno predisati ovo vrijeme epidemije.

Tu negdje oko nas, po bolnicama čija svjetla i kad su ugašena modro svijetle, na odjeljenjima intenzivne njege – čuj intenzivne njege! – izdišu ljudi. Oko njih medicinske sestre, liječnici, infektolozi, epidemiolozi, pulmolozi, internisti, kardiolozi, pokušavaju nešto što je u najvećoj mjeri izvan čovjekovih mogućnosti.

Medicina tu više ne može ništa kada se svijet više ne da udahnuti i kada se čovjek, voljom virusa, najednom zatekne negdje daleko u svemiru, u atmosferi koja okružuje planet na kojem nema života.

I dok tu, negdje u blizini, iza samo nekoliko armiranobetonskih zidova, u svojim neboderima slobodno i lako dišemo, mi nemamo, bez obzira na sve svoje strepnje i strahove, pojam o tome koliko smo sretni, jer dišemo.

Virus oko nas, i virus u nama, ni živ je, ni mrtav. Virus je tvar između žive i nežive materije. Skoro metafizička pojava. Ali ako je novi, kao što je covid-19 novi, virus nas vraća u pretpovijest svijeta i u našu najdavniju ljudsku suštinu.

Čovjek je plaho biće straha. Na jednom kraju našega sasvim osobnog odnosa s virusom dvije su osobe: pulmolog, ili neki drugi specijalist, i medicinska sestra. Na drugom kraju je dežurni meteorolog. On će nam reći kakvo je stanje u atmosferi, opisat će kakav nam je bio dan za disanje, i kakav će biti sutra. Dežurni meteorolog važna je javna ličnost, osoba od općeg značaja i uvažavanja. Možda i jedina koja je izvan svake sumnje, čak i kada griješi.

Nekad, dežurni meteorolog zvao se Milan Sijerković. Još i prije toga, malo istočnije, bio je Kamenko Katić. U mom, pak, životu, ispunjenom maglom, smogom i čestim i dugim bronhitisima, koji su znali potrajati od studenog pa sve do sredine ožujka, dežurni meteorolog imao je dva imena, koja su se iz dana u dan izmjenjivala: Vuko Zečević i Čedo Orlović.

Na našem zidu na Sepetarevcu visio je, još od Nonetova života, precizni laboratorijski barometar, koji bi Nono nosio na provjeru i baždarenje, s isto tako preciznim termometrom. Njemu, koji je bolovao od nečega što se onda zvalo kardijalna astma, i što je bilo izazvano španjolskom gripom, preboljenom 1918, u talijanskom zarobljeništvu, barometar govorio je kako će sutra disati i koliko će kašljati.

Postoje trenuci, obično noću i pred jutro, kada se svijet više ne da udahnuti. Tada čovjeka hvata panika, hvata ga ono što se ispravno zove samrtnim strahom, jer mu se čini da zraka više nema i da se najednom zatekao usred svijeta koji više nije njegov

Moj Nono sjedio je navrh Sepetarevca, i na vezi je, putem radioaparata, imao sve dežurne meteorologe ovoga svijeta, od Osla do Palerma, od San Francisca do Damaska, s kojima je pregovarao o disanju. I kretanje vremenskih prilika zapisivao je u stolni kalendar, sitnim, savršeno stiliziranim rukopisom, kao da bi taj njegov dnevnik vremenskih promjena još nekome mogao koristiti u disanju, ili kao da će vrijeme koje on upravo živi u budućnosti odživjeti i oddisati još netko drugi.

Nakon što je Nono umro, ja bih, iskašljavajući sarajevske zime i slušajući svoga zabrinutog oca internista, koji se plašio moga kroničnog bronhitisa i moguće astme, negdje u dubini srca poželio da to i postane astma, i da moj već odavno pokojni Nono nastavi živjeti kroz mene. Ludosti razne čovjek poželi, pa se odmah predomisli.

Srećom, prošli su me svi kašljevi, propušio sam se pa prestao. Kako se mijenjao svijet, tako sam se, valjda, i ja promijenio. I odavno sam se već iz jednoga preselio u drugi grad. Sa sobom ponio sam sve ono što je ostalo od mojih, izuzev kostiju iz grobova. Prema kostima nisam sentimentalan.

I premda, kažem, više ne kašljem, imam specijalan odnos prema pulmolozima i dežurnim meteorolozima. Imam odnos prema disanju.

Kako su se vremena i u tom pogledu promijenila, tako su se dežurni meteorolozi poprilično namnožili. I pervertirali. Recimo, na kojekakvim lokalnim televizijama i televizijicama na njihovom su ih poslu zamijenile šesne hostesice. Meni je to, Boga mi, kao da sahrane umjesto grobara počnu obavljati mažoretkinje.

Ali ipak je opstao jedan kojemu se u vezi vremena vjeruje i doživljava ga se kao ovodobnog Milana Sijerkovića. (Za mene, koji nisam normalan, jer stalno insistiram na toj nekoj svojoj izdvojenosti i drukčijosti, on je Čedo Orlović i Vuko Zečević u jednoj koži, pod istom kapom, u istoj košulji…) Naravno, taj je Zoran Vakula.

Za njega piše da je “glavni meteorolog Hrvatske radiotelevizije”. Tako da i ja imam nekoga kome u informativnoj Javnoj kući mogu vjerovati.

Vakula je, za razliku od svojih prethodnika, šoumen. Nakon što je još kao vrlo mlad čovjek postao čuven po prognozi vremena, njegovu su popularnost krenuli koristiti u zabavnim i propagandnim programima.

To mi se nije sviđalo. Meteorolozi su, kao i pulmolozi, ljudi od povjerenja. Kod njih se informiramo kako ćemo sutra disati. Od onoga što će nam oni reći ovisi naše raspoloženje. Oni određuju naše dnevne odluke: hoćemo li sutra na put, hoće li ovoga siječnja biti snijega, hoće li se na Baniji smrzavati ljudi… To nije za šalu i zabavu.

Sve postaje strano. I bližnji postaju stranci. To se zove umiranje. Ima ljudi među teškim alergičarima i među tolikim astmatičarima koji su desetine i stotine puta u životu umirali. I nisu se navikli na umiranje. Oni znaju koliko je važno predisati ovo vrijeme epidemije

Meteorolog u zabavnom programu nije daleko od pulmologa koji ima svoj humoristički šou: vrti se na rotirajućoj stolici, puši k’o Turčin i priča viceve o bolesnicima i o problemima s disanjem! Ne bi li zanimljiv i vrlo gledan bio takav šou? Naročito u vrijeme epidemije? No, srećom, ne mogu takvog epidemiologa naći.

Međutim, zabavljačka reputacija i talent Zoranu Vakuli nimalo nisu naškodili. Ne samo da mu se i dalje jednako vjeruje, nego će za većinu publike on biti čovjek koji nas je najdosljednije i najozbiljnije izvještavao o vremenu u kojem živimo.

Netko će, naravno, reći da nije Vakula taj koji smišlja vremenske prognoze, da on nije taj koji iščitava, uspoređuje i tumači rezultate na instrumentima, nego da to rade neki nama nepoznati i nevidljivi ljudi. To je samo donekle tako.

Vakula je onaj kroz kojeg govori bog meteorologije, gospodar vremena, koji je nekad na Sepetarevcu bio duh u barometru, što je za publiku, i za svakog čovjeka u publici, mnogo važnije od svih državnih hidrometeoroloških zavoda ovoga svijeta. Zato mnogo bolje poznajemo i pamtimo lica i glasove Zorana Vakule ili Milana Sijerkovića, nego lica i glasove svih voditelja televizijskih dnevnika u našim životima. Disanje je preče, vrijeme je preče, i od toga hoće li biti rata.

I kakva god nam bila 2022, opet će najvažnije biti da je sa srećom predišemo. A godina će biti takva da ćemo se opet sa sjetom i nostalgijom sjećati 2021. i 2020. To nam je u našoj ljudskoj prirodi.

Sreća je u onom što je prošlo. I možda u onom što će tek biti. Ali za to treba sačekati kraj vijesti i Zorana Vakulu. Samo će on stvarno nešto znati o našoj budućnosti.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo sa autorova portala).

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora