Odlazak Marka Brecelja umjetnika čije djelo nadrasta vrijeme

Kako je snažan i moćan bio glas Marka Brecelja, bilo je u tom glasu nečeg primordijalnog, snage kakvu povuku naročiti izdanci nekog krajolika, i taj se krajolik – u ovome slučaju opor, planinski, surov, ali ne bez šume i raslinja, očituje u svakom modalitetu toga grlatoga glasa u kojemu su spojeni snaga, izvornost, grubost, izdržljivost, ali i ljubavna melodioznost, melodioznost ranjivog ljudskog srca.

To je ona vrst glasova kakvi ne potražuju mikrofona – najbolje dolaze do izražaja kada ih čujemo na otvorenom prostoru, pružaju se i rasprostiru njime odriješeni svih suvišaka, ogoljeni, a capella.

Najbolje sam se tome mogla osvjedočiti pred kojih pet-šest godina, kada je održao jedan iznenadni koncert nasred pulske tržnice Veruda, nekog pustog subotnjeg ili nedjeljnog prijepodneva. Odakle se tamo stvorio – ne znam, tek – saznali smo da će biti taj koncert i zatekli se ondje, gotovo pa igrom slučaja, slučaja kakav ostaje za pamćenje cijeli život, i kakav se, na žalost mnogih, neće nikada ponoviti.

Samo Marko, glas, gitara i pojačalo, i potom njegove pjesme – klasici, koji u ovoj minimalističkoj izvedbi, gdje je sve svedeno na sirovu jednostavnost, zvuče još nevjerojatnije.

To novo ruho, taj novi ogoljeli pristup, na vidjelo je iznio ono čega smo i ranije bili svjesni, ali tada je, u to naše moderno, gluho doba, u kojemu je sve teže pronaći stvari inteligentne i umjetnički vrijedne, učinjene sa srcem i hrabrosti, bilo tako nepobitno, i tako tužno u svojoj osamljenosti, gotovo bi se moglo kazati napuštenosti, ostavljenosti, zaboravu… – Marko Brecelj bio je izvanredan, velik umjetnik ovih prostora.

Kako je taj čovjek uistinu živio, s kojih se konopaca spuštao u ovaj naš svijet, na tu olinjalu, tromu, mlitavu i anemičnu, apatičnu i prefriganu drvenu pozornicu, da bi nam u dva-tri prosta akorda, i s glasom koji trza iz poslovične životne narkoze, pokazao kako se to radi?

Gledajući ga i slušajući, mogla sam u tom glasu, stihovima, u ironiji i gegovima vidjeti stare trubadure, truvere ili putujuće cirkuske družine Europe srednjeg vijeka, minnesängere, Till Eulenspiegele, pred oči su mi dolazile slike hlebinskih slikara ili slovenskih modernista i avangardista, nešto me u tim izvedbama podsjetilo na interpretacije međimurskih pjesama Elizabete Toplak, sjetila sam se radova Stilinovića i Marteka, pjesama Raše Livade, performansa Gotovčevih i filmova Makavejevljevih, Žilnikovih, Karpa Godine, Lazara Stojanovića, i mnogih drugih, i sve mi je to odjednom bilo tu, na okupu…

Pitala sam se u sebi nije li ono Markovo jodlanje bilo jodlanje Kranjaca koji se dozivaju s brda na brdo, zar nije onaj gromoglasan glas bio glas pijanoga svata koji se kroz noć kotrlja poput trapavog medvjeda posrćući niz blatna i snijegom prekrivena strništa tražeći put kući (a to me sjetilo na prizore iz romana ”Anđeo zaborava”, slovenske spisateljice Maje Haderlap), ili barem ka kakvom sjeniku, štali u kojoj se može prenoćiti?

Pitala sam se kasnije, nisu li one valcer note bile note s plesova plesanih po zadružnim priredbama, priređivanih negdje po društvenim domovima, u slovenskoj provinciji?

I nije li ona snaga i oporost gitarskih akorda bila oporost i grubost života samoga, koji ljudske jedinke umače u patnju, a potom, svakog ponaosob, pušta da se koprca u svojoj boli, često na način svirep i nepravedan?

A nije li Breceljeva glazba bila svojevrstan zvukovan i slikovan harmonij, koji upečatljivo oslikava život, tegobe i radosti, sladostrasti i ograničenja, torture trpljene u životima slavenskih naroda tu, podno Alpa?

Zar nije sve bilo, uključujući i njegov fizički geg, mimiku, sklonost teatralnim i performerskim akcijama, sasvim originalno i jedinstveno, autentično po svojoj neusporedivosti?

A Marko Brecelj savršeni ekvilibrist među cijelim tim materijalom, prepušten nadahnuću, talentu i spontanosti. No nije sve dolazilo s neba, za ovog pjesnika, nešto je dolazilo i iz knjiga, s kojima je bio blizak, koje su predstavljale vrst prirodnog okruženja, i više od toga.

Poput mnogih umjetnika čije djelo nadrasta vrijeme, mislim da nije bio svjestan dubine i razmjera onoga što je radio, naročito tijekom ove posljednje, za mene i umjetnički najvrjednije faze.

I nije li ona snaga i oporost gitarskih akorda bila oporost i grubost života samoga, koji ljudske jedinke umače u patnju, a potom, svakog ponaosob, pušta da se koprca u svojoj boli, često na način svirep i nepravedan?

Uostalom, ta bi ga spoznaja zacijelo zbunila, moguće onemoćala u dobrotvornim akcijama pretakanja u boce i kanistre, i potom darivanja prijateljima, vrhunskog domaćeg vina i maslinovog ulja, akcijama kakve je običavao provoditi…

Kako je taj čovjek uistinu živio, s kojih se konopaca spuštao u ovaj naš svijet, na tu olinjalu, tromu, mlitavu i anemičnu, apatičnu i prefriganu drvenu pozornicu, da bi nam u dva-tri prosta akorda, i s glasom koji trza iz poslovične životne narkoze, pokazao kako se to radi?

Ne, od njega se nije moglo učiti, premda je katkada djelovao poput učitelja i oca koji je mnogo toga vidio, iskusio, spoznao, naročito kada je riječ o kaznama i trpljenju.

Ako se nešto iščitava kao njegova poruka, onda je to misao da se treba biti, ali ne polovično, ne na način kukavički, ili uz pomoć utabanih prečaca, već sasvim svojim načinom, hrabro, unatoč strahu, do posljednjeg daha.

Uostalom, od Društva prijateljev zmernoga napretka, iz Kopra, jutros je stigao mail, uobičajena informativna lista, obvestilnik o aktivnostima provedenim prošloga tjedna u klubu kojega je vodio.

Za petak 4. veljače, stoji zabilježeno: Namesto Markota – vrečka, ispod čega slijedi kratko pojašnjenje, sažet izvještaj: Po aktivnem začetku tedna, je že precej zdelan imunski sistem podlegel besu bakterji.

To mi je prizvalo suze na oči. A znam, i da u tome nisam jedina.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora