Ponovno čitam Matvejevićev ”Istočni epistolar”, zbog Odese

Nakon dugo vremena vratila sam se ”Istočnom epistolaru”, po mom mišljenju, najboljoj knjizi Predraga Matvejevića.

Volim ovaj njegov rukopis – opor je i trezven, kritičan i oštar, melankoličan i topao, tužan. Tu se Matvejević zagledava duboko među ponore istočne, ruske civilizacije. Čini to kritično, distancirano, vrlo budne svijesti, unatoč emocijama koje su vezane uz njegovo, po ocu, rusko, odnosno ukrajinsko porijeklo.

Prezime Matvejević je ukrajinsko, premda rusificirano. Ova je knjiga – knjiga epistolar, sastavljena od pisama koja Matvejević piše Vsevolodu Nikolajeviču Matvejeviču, svojemu ocu, koji je u vrijeme nastanka prvih pisama iz ove knjige, 1972. godine, ležao u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici – ”operiran od raka”, kako piše na početku, u malom uvodu koji prethodi epistolama, njegov sin.

Matvejević je cijelo vrijeme u pismima s putovanja u ruske, ukrajinske, armenske i druge gradove, ovako izravan – ne želi niti sebe samoga, niti čitatelja, zavaravati s prešućenim ili u prigodne riječi, umotanim istinama.

Odabrao je ispravan pristup – samo se tako može oslikati surovost, nepravda, bezumnost, pogibeljnost, patnja i nesreća, a između svega toga veliki proplamsaji duha, poezije, slikarstva, glazbe i drugih umjetnosti, ljepote i vjere, veliki zamasi egzotične i lijepe, nama ovdje koliko bliske i dodirne, toliko i daleke i nepoznate civilizacije ogromne ruske zemlje.

Jedno nam je sigurno zajedničko – ogromni nesrazmjeri koji se manifestiraju u mnogim predjelima života, najviše u socijalnim i društveno političkim, ali i strasti, velike zaslijepljenosti iracionalnim. Po tome smo zasigurno ”braća”, no intenzitet svih protuslovlja se svakako jače zamjećuje na većim, mnogoljudnijim područjima.

Nije ono o čemu ova knjiga govori niti malo lijepo, istina života u tim zemljama teško je i vrlo oprezno, i tih godina kada je on o njima pisao, izlazila na površinu. Matvejević u Rusiju i Ukrajinu uglavnom odlazi kao književnik, gostujući kod tamošnjih društava književnika, držeći predavanja o Krleži i ovdašnjim književnostima na sveučilištima, na moskovskom Univerzitetu Lomonosov i drugdje…

Kada god mu okolnosti dozvole, putuje i na svoju ruku, u gradove u kojima traga za svojom rodbinom, ljudima koje susreće prvi puta u životu.

I pronalazi ih, u Odesi, rodnome gradu svoga oca. Uglavnom su stari i bolesni, napušteni, s vrlo teškim pričama, kroz koje Matvejević i mi, čitatelji, saznajemo o sudbinama drugih ljudi iz te obitelji. Svi plaču kada ga vide, kada im kaže čiji je sin. Svi su bili zatočeni po nekim logorima, izgubili su zdravlje, brakovi su im propali…

Strašna je priča očeve sestre, tjotje Tusje. Toga se prizora iz knjige sjećam još od ranijih čitanja. Predrag traži tetu po staroj, židovskoj četvrti Odese, Moldovanki. Šturo kaže kako u njoj ne prepoznaje četvrt opisanu u Babeljevim ”Odeskim pričama”.

Tetu pronalazi u nekoj dvorišnoj šupi, sazdanoj od kamena i dasaka, u nekoj uskoj i dugoj prostoriji. I ona plače kada ga ugleda, skupa s njim. Boluje od neke bolesti zbog koje se jedva kreće, otečene su joj ruke i noge.

Govori mu: ”Pogledaj gdje živim!” Zdravlje je izgubila u nekom logoru, gdje je na četiri godine završila po kazni. Kakvoj kazni, kojoj, zbog čega? Nitko se i ne pita. Ovdje su svi kažnjavani. Teta kaže: ”A maštala sam da ću biti pjevačica. Nije mi se posrećilo.”

Njenog je muža netko optužio da ”rovari protiv partije” i održava veze s inozemstvom, da mu je brat Vsevolod, Matvejevićev otac, u emigraciji, da je ”trockist”. ”Tako se je tada optuživalo ljude”, veli teta.

Prepisat ću ovdje samo ovaj ulomak, koji slijedi. Matvejević je čekao da mu umre otac, tek je poslije objavio ovaj dio knjige. Razumljivo, bolestan, teško bi se nosio s tragedijom porodice, još dodatno i s osjećajem da je i sam, svojom emigracijom u tadašnju Jugoslaviju, doprinio onom lošem, koje su članovi njegove porodice doživjeli:

”Došli su po njega noću, odveli ga. Nije se više javljao. Saznali smo da je stradao negdje u Sibiru, vjerojatno u Kolimi. Zbog njega su zatvorili i oca, tvoga djeda Nikolaja Ivanoviča. Proveo je pet godina u Alma Ati. Kad se je vratio, njegova žena, tvoja baka Nina, bila je već potpuno pomračena uma. Nedugo zatim je umrla… Od nesreće je umrla. Jednog je sina izgubila u prvom ratu, drugog u logoru, za trećeg, tvoga oca, nije znala. A muža joj odveli… Kako da joj se um ne pomrači?”

Matvejević šturo, suho, bez patetike, opisuje kako je otišao od tete Tusje, došao do mora, do obale od koje se je jednom davno otisnuo i brod na kojemu je bio njegov otac, plačući. Netko ga je uz put pitao što mu se dogodilo – ne zna što je odgovorio tom čovjeku. Preostali dio cijelog tog putovanja nije upamtio, zna samo da je prestao pisati. Priča o njegovima djedu i baki duboko ga je potresla.

Tijekom jednog od idućih putovanja u Moskvu, 1973. godine, traga po antikvarijatima za ”Filozofskim pismima” Čaadajeva. Ne uspijeva ih pronaći, novih izdanja nema.

Partiji ne odgovara njegovo pisanje, iako je to bilo daleke 1836. godine, kada je Čaadajev pisao: ”Svim našim nesrećama moramo dodati još jednu: nesreću lažne predodžbe o sebi… Mi ne pripadamo niti jednoj od velikih civilizacija, ni Zapadu, ni Istoku… Nije nas dotaknulo opće svjetsko obrazovanje ljudskoga roda. Rastemo, a ne sazrijevamo, idemo naprijed, ali nekim neizravnim putem, koji ne vodi nikakvu cilju…”

Ne znam zašto mi se, čitajući ove riječi Čaadajeva, koji je u Rusiji bio zabranjen, dok su, istovremeno, djeca u školama napamet učila Puškinovu odu njemu, učinilo kao da je ovaj Rus tako precizno opisao naš narod? Čovjek nekada nailazi na neobične podudarnosti…

Također, i s drugog putovanja u Odesu, tijekom avionskog leta, kada sluša radio, Matvejević zapaža kako Rusi prečesto rabe pridjev ”ruski”. Na radiju sviraju pjesme u kojima se stalno spominje ”rusko more, rusko polje, ruske stepe, ruske šume”…

Matvejevića je to s pravom podsjetilo na našu, hrvatsku opsjednutost pridjevom ”hrvatsko, hrvatski”, ali na tom mjestu odgovaralo mu je da bude lukav, pomalo i duhovit, pa kaže: ”Kada bih to preveo u hrvatske šume, hrvatska polja, hrvatske rijeke i slično, to bi se u našim prilikama smatralo nacionalizmom.”

Čitam dalje ovu Matvejevićevu knjigu. Rečenica mu je štura, stroga, istovremeno otmjena, nevjerojatno elegantna. U potpunom je nesrazmjeru s onim o čemu piše.

On je pisac koji je naučio kako držati do sebe, do svoga mišljenja. Put koji je za to prošao nije bio jednostavan – da bi mu to pošlo za rukom u onoj pravoj, istinskoj, unutarnjoj mjeri, trebao je biti odgurnut, odbačen, neshvaćen od svega izvana, a to mu pak, s njegovim kompleksnim mišljenjem, koje vrvi živim i otvorenim protuslovljima, sa spremnosti na metamorfoze, zasigurno nije bilo teško postići…

Samo se, pak, na taj način mogao podbočiti o samoga sebe, a misao i emocija, koja je kod njega prigušena, ali istovremeno veoma prisutna, mogle su mu biti jedino uporište. I znanje, dakako.

Kada je drugi put stigao u Odesu, ponovno je otišao u posjet teti Tusji, kojoj su, u međuvremenu, otac i on slali pakete s hranom. Kaže da je preživjela tako što je jela ribu iz državnog magazina, što je simbol najgore bijede, a ta riba, veli Matvejević – ”smrdi, slana je, žestoka, ustajala!”.

Prije posjeta teti, kazao je svojim ruskim kolegama iz Društva pisaca kako ide malo prošetati Odesom, no imao je osjećaj kao da oni već znaju kamo će otići… Sjetio se u tom času rečenice koju mu je često znao ponoviti Danilo Kiš – ”Oni sve znaju”.

Čitala sam ranije ovu knjigu zbog njene estetike, ona mi je ostavljala prostora da prožvačem surovost ljudskih sudbina koje opisuje, no opet, uvijek s osjećajem nelagode, jer znala sam za okrutnosti na koje je slobodna misao današnjice, na tim prostorima, osuđena, često i pod cijenu koju su neki platili i životima.

Čitala sam je ne suočavajući se nikada u potpunosti s onim o čemu govori, kao i tolike druge važne knjige sličnih tema. Sve je to ipak bio, prije svega, jedan estetski provizorij, unutar kojega se valjalo suočiti s etikom.

Međutim, danas je taj okvir razbijen, estetika je postala nevažna. Misliti i suosjećati s ljudima u Ukrajini nije dovoljno, živimo s potisnutim osjećanjem krivnje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora