Bez HRT-a cijela Hrvatska pretvorila bi se u HRT

Prošlo je desetak godina otkako sam negdje, na nekoj književnoj manifestaciji, izjavio da se svakoga mjeseca dok plaćam televizijsku pristojbu osjećam kao onaj osuđenik na smrt kojemu krvnik naplaćuje metak kojim će biti smaknut.

Nije to bilo pretjerivanje. Nekoliko godina ranije HTV je upriličio specijalnu emisiju kojom su se nadovezali i udarnički razradili klevetničku kampanju koju su tih dana protiv mene vodili neki prljavi i nedaroviti opskurnjaci.

Javna televizija dala im je ruke, a ja sam imao tu čast da osjetim svu snagu najutjecajnijeg elektronskog medija: nepoznati ljudi nasrtali su na mene po ulici, na poštanskom sandučiću nalazio sam poruke, ispisane flomasterom ili urezane nožem, po vratima su mi lijepili kojekakve poruke…

I ozbiljno sam te 2011. razmišljao o tome da selidbu započetu voljom Karadžića i Mladića nastavim i dovršim na nekom po sebe prijateljskijem mjestu.

Doista, razlika po mene je između srpskih topova i minobacača, i HTV-ovih kamera i mikrofona u tom trenutku bila samo ta što je artiljerijom upravljao šovinistički ološ, a kamere i mikrofoni bili su samo transmisija volje šovinističkog ološa. I naravno, artiljerija ubija, dok kamere i mikrofoni sramote. Moglo bi se reći da kamere i mikrofoni ubijaju volju za životom.

Međunarodno sam priznat i poznat pisac. Mnogo priznatiji i poznatiji nego što bi se to moglo zaključiti iz onoga što biste o meni mogli saznati u programima Hrvatske radiotelevizije. Zapravo, u ovih tridesetak godina moje prisutnosti na hrvatskoj književnoj sceni i u dvadeset i sedam godina od prve važne međunarodne književne nagrade (Nagrada Erich Maria Remarque, grada Osnabrücka), na Hrvatskoj televiziji nijednom se o meni nije govorilo kao o piscu, a ako bi se na Hrvatskom radiju nešto i reklo, vazda je to bilo uz uporno i iritantno nastojanje da me se preformatira i svede na samo jednoga u insektariju sitnih i anonimnih hrvatskih piščića, i da me se kao ošamućenog obada utjera u kutiju od šibica.

Sve do 2011, kada je HTV načinio tu specijalnu emisiju i kada me je u središnjem dnevniku klevetao, sve uz dokumentarne snimke, kao neprijatelja države i naroda, pristajao sam sudjelovati u HRT-ovim igrokazima, te za potrebe sitnih duša glumiti insekta.

Obično bi se to svodilo na odgovaranje na poziv da dam izjavu o nekom drugom hrvatskom piscu i spisateljici, ili da nešto kažem o komunalnim pitanjima, turističkoj sezoni, higijenskim ulošcima i pjenama za brijanje. Ali nakon što su mi posvetili specijalnu emisiju to više nije imalo smisla.

Kao što nije imalo smisla ni moje gostovanje u emisiji “Nedjeljom u dva”, gdje me Stanković mimo običaja svoje kuće redovito zvao. Zahvalan sam mu na tome, premda nikad u emisiji nismo govorili o književnosti. Nakon 2011. ljubazno sam mu se zahvalio, rekavši da sve to što se mene tiče nema više nikakvog smisla.

Na Hrvatskoj radioteleviziji radi mnogo inteligentnih, obrazovanih i pametnih novinara, kamermana, tonmajstora, šminkera, frizera, kafekuharica, glazbenika i dramaturga, ali i još mnogo više društvenopolitičkih radnika. Ograničenih, tupih i zlobnih, raspoređenih hijerarhijski od dna do vrha, na svim uredničkim i upravljačkim mjestima.

Oni su transmisija volje političke vlasti u zemlji, paraobavještajnih i paramilitarnih skupina, te društvenog i kriminalnog dna. Trenutak odvođenja glavnog ravnatelja HRT-a u istražni zatvor bila je savršena metafora upravljanja tom kućom.

HRT je koncipiran kao kriminalna organizacija, čija je hijerarhija postavljena po principu mreže međusobnih ucjena, a na čijem su vrhu predsjednik Vlade i njegovi ljudi. Kada Miloradu Pupovcu izleti da je sredio s Plenkovićem da serija o NDH bude prikazana na HTV-u, on kaže istinu koju poslije nitko nema potrebe niti da makar formalno demantira. Kao ni kada sam Plenković o HTV-u govori kao o Vladinom servisu na čijem rušenju rade neprijatelji ove zemlje.

Kultura u programima HRT-a, uz informativne programe, ono je zbog čega se, formalno gledajući, plaća televizijske pristojba. Kulturom rukovode te je uređuju potkapacitirane, nesposobne, nedarovite i nezainteresirane osobe, koje tu dužnost doživljavaju na dva načina: ili kao zalijevanje redakcijskog cvijeća i ukrašavanje programa ljepodusima hrvatske kulture, ili kao represivnu političku misiju čiji je zadatak osigurati domoljubne i bogoljubne probitke u prostoru kulture.

Prezir gajim prema toj čeljadi i onome što ona radi, kako na dva tradicionalna HTV-ova programa, te u isto toliko programa Hrvatskog radija, tako i na onom famoznom trećem, na kojemu se roje antitalenti u iritantnom staccatu poludjelih bumbara. Na televiziji, treći je kobajagi lijevi, dok je na radiju treći kobajagi desni. Ali urednice oba programa u kulturu se razumiju kao Mara u krivi toranj u Pisi.

One, skupa sa svojim uredničkim timovima, kulturu svode na vlastitu mjeru, spuštaju je na razinu vlastitoga intelektualnog, emocionalnog i imaginacijskog obzora, što je, sve skupa, veoma nisko.

Na takvoj Hrvatskoj radioteleviziji o mojim se knjigama ne govori, njihov se izlazak ne spominje, nipošto zato što bi tamo kome zasmetala moja politička uvjerenja. Mnoštvo je u tim programima ljevijih i desnijih od mene, muha, komaraca, mira gavrana i branimira bilića.

Problem nije ni u tome što sam, s vremena na vrijeme, svoj prijezir prema onome što rade u stanju učiniti javnim. Na crnim sam listama urednika i urednica HRT-a zato što kulturu ne zamišljam kao zalijevanje redakcijskog cvijeća i zato što vjerujem da u književnim i inim estetskim prosudbama nema demokracije, nema Boga i nema patriotizma.

To je, uz moju prirodnu distanciranost i krajnje uljuđenu neljubaznost prema društvenopolitičkim radnicima u medijima, najvažniji razlog što na HTV-u nikada niste ništa čuli ni o jednoj mojoj knjizi i što ste u proteklih desetak godina moje lice češće viđali na barem deset regionalnih i europskih javnih televizija, nego na HTV-u.

Godinama sam na HTV-u gledao samo sport, ali onda je sporta nestalo s HTV-a, pa sam se morao pretplatiti na privatne sportske kanale. Godinama sam slušao Treći program Hrvatskog radija, zbog klasične glazbe i dramskog programa. Ali onda se na Trećem programu promijenila urednička vlast i ja sam ga prestao slušati da me ne bi nervirali najprimitivniji ustašluci.

I tako sam klasičnu glazbu potražio na drugim mjestima, dok radiodrame snimam po kompakt diskovima. Osim emisije “Povijest četvrtkom”, na Hrvatskom radiju nema ništa za mene. Ili možda ima, ali ne želim kopati po smeću.

Ne želim bez potrebe misliti o Hrvatskoj radioteleviziji, osim jednom mjesečno, kada u banci, u automat za virmansko plaćanje ubacujem račun za televizijsku pristojbu, i nepogrešivo svaki put osjećam senzaciju HRT-ovog kuršuma u svom zatiljku.

Ovih dana, još uvijek vrlo oprezno, javili su se glasovi koji bi građane da pripreme na poskupljenje televizijske pristojbe. Na to se čuo odgovor od žutih aktivista i žutih medija, koji bi, umjesto poskupljenja pristojbe, ukidali HRT i, kako oni to kažu, televiziju prepustili tržištu.

Liberali i proizvođači medijskog smeća slažu se oko toga da hrvatsku kulturu i jezik, da hrvatski identitet općenito, treba prepustiti tržištu, otprilike onako kako je tržištu prepušten sport na televiziji. Razlika je, međutim, u tome što za sportom postoji komercijalni interes, uključujući i zanimanje za sport u rulje i ološa, koji u svakome narodu, pa tako i u hrvatskom, predstavljaju većinu.

Međutim, rulja i ološ za kulturu i jezik se ne zanimaju. Ili je njihov interes samo interes fašista, koji bi mahali zastavama, urlali parole i tukli inozemnike i inovjerce, i ništa ih dalje od njihove nacije i jezika ne zanima.

Ideja da se ukidanjem televizijske pristojbe ukine i HRT proizvela bi mnogo gore učinke od onih koje je proizvelo ukidanje Vjesnika, koje su u Milanovićevo ime proveli njegov neprosvijećeni i primitivni ministar financija, skupa s ministricom kulture Andreom Zlatar.

Ukidanjem HRT-a ukinula bi se ne samo svaka buduća mogućnost javne televizije i javnog medija u Hrvatskoj, nego bi se hrvatska kultura trajno pretvorila u RTL, Novu TV, narodnjački klub u predgrađu i u bedeviju na štiklama, koja u Plenkovićevo ime najavljuje “Vijesti iz kulture”.

HRT je, zahvaljujući svojim kriminalnim upravama i politički dirigiranim i motiviranim uredništvima, toksični i potencijalno smrtonosni pogon za proizvodnju mržnje, gluposti i nekulture, ali bez HRT-a cijela Hrvatska pretvorila bi se u HRT.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Kratka autobiografska analiza programa Hrvatske radiotelevizije ili treba li plaćati pristojbu).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora