Imamo pravo vitlati šakom prema nebu, ali ljubav obvezuje

Ujedinjeni narodi uspostavili su Svjetski dan izbjeglica kao međunarodni dan u čast izbjeglica diljem svijeta. Obilježava se 20. lipnja svake godine kako bi se odalo priznanje snazi i hrabrosti onih koji su bili prisiljeni napustiti vlastitu zemlju zbog nasilja ili progona. Svjetski dan izbjeglica prilika je za poticanje empatije i suosjećanja za patnje izbjeglica, kao i za odavanje počasti njihovoj hrabrosti u obnovi vlastitih života.

Imao sam prilike se, makar skromno, pripremiti za današnji Dan izbjeglica. Jučer popodne su kod nas na Bregu bila dva prijatelja, izbjegla iz Sirije, sretni su, jer su živi, prihvaćeni su na radnom mjestu. U šali mi govore kako kolege polako prihvaćaju neke simpatične i jednostavne riječi arapskog u svakodnevnoj komunikaciji, vedri su, nasmijani, puni života makar je jednomu od njih obitelj ostala u Alepu, devastiranom gradu u kojem se jako teško živi, a drugomu se nedavno na putu iz Turske za Grčku utopio stric.

Radišni su, druželjubivi, dragi… Nakon što su otišli, sjeo sam za računalo da napišem kolumnu i vidio da je papa Franjo opet pokušao potresti našu uspavanu savjest pitanjem: ”Što ja činim za ukrajinski narod, ia izbjeglice?” Zatim je rekao: ”Neka svatko odgovori u svom srcu”.

Naime, u nedjelju, nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja (Angelus) Franjo je potaknuo sve ljude da se upitaju jesu li blizu i jesu li solidarni s izmučenim ukrajinskim narodom koji trpi. Osim toga, potaknuo je međunarodnu zajednicu da ne zaboravi mjanmarsko stanovništvo, da pruži osnovnu humanitarnu pomoć te zatražio da sukob ne dotiče bogoštovna mjesta, bolnice i škole…

Mnoge masovne nesreće traže našu pozornost, na mnoge smo zaboravili. Na Sirijce gotovo više da i ne mislimo. A na Afganistance? Iračane? Palestince? Mislimo li na Somaliju? Na…

Strašno je to Papino pitanje! Što trebamo činiti? Zašto činimo to što činimo kada na druge zaboravljamo? Zašto smo i komu napokon odgovorni? Što zaslužuje neograničen prezir, a što našu ljubav, pažnju? Što je smisao vjernosti i prijateljstva, ali i patnje i krivnje? Što je za čovjeka presudno? Čime se usrećujemo, a što pak treba drugima da se osjete sretnima?

Čemu se smijemo nadati? Zašto smo na zemlji, mi ovdje u Zagrebu, na Medvedskom Bregu, oni tamo u Alepu, Mariupolju, Gazi…? Čemu sve to?

Ja se, pak, tješim ovim pitanjima: Ima li nešto što nas u svoj ništavnosti nosi, što nas nikada ne prepušta očaju? Nešto postojano u svoj promjeni, nešto bezuvjetno u svemu uvjetovanom? Nešto apsolutno u posvuda iskušanoj relativnosti? Što nam preostaje – smrt koja na kraju sve čini besmislenim? Što će nam dati hrabrost za život, a što hrabrost za smrt?

Sve su to pitanja koja se odnose na cjelinu, pitanja ne samo za umiruće nego i za žive. Ne samo za slabiće i neobaviještene, nego upravo za obaviještene i angažirane. Ne uzmičimo pred djelovanjem, nego budimo poticaj za djelovanje, ponavljam si kao da sam seoska baka koja jedino zna moliti krunicu.

Ja Bogu i prijateljima (a moji prijatelji koji su izbjeglice imaju posebno, jako uporište u mom srcu) kažem ”da”. To je moja mantra, moja filozofija. Moje ”da” Bogu znači konačno utemeljeno temeljno povjerenje u stvarnost. Tko potvrđuje Boga, zna zašto može imati povjerenja u stvarnost.

S tim ”da” Bogu, odlučujem se s pouzdanjem za neki prvi temelj, najdublje uporište, krajnji cilj stvarnosti.

U vjeri u Boga moje se ”da” stvarnosti (kako je govorio prof. Hans Küng) očituje kao konačno utemeljeno i dosljedno; osnovno povjerenje usidreno u krajnjoj dubini, u temelju temelja, i usmjereno k cilju ciljeva.

A prijatelji su mi nagrada za moje ”da” Bogu jer kada kažem Bogu da – on mi šalje novog prijatelja da ga opet iznova upoznam, prihvatim, prigrlim.

Uza svu bezvrijednost oko nas ja pronalazim vrijednost, uza sav besmisao rata i patnje ja prepoznajem smisao stvarnosti svijeta i čovjeka. I uza svu neizvjesnosti, u prijateljima imam sigurnost: nisam napušten i nezaklonjen, nisam ugrožen do propalosti premda vidim konačnost vlastita opstanka, ali iz posljednjeg mi je iskona, iskonskog smisla i iskonske vrijednosti darovana – upravo darovana – radikalna izvjesnost, zaštićenost i postojanost koju mi daju prijatelji i kroz njih Boga koji mi je udahnuo život.

Vjera u Boga, kako da vam to pojasnim, znači osnovno povjerenje, odbijanje zatvaranja prema stvarnosti. Vjernik se ne uskraćuje prvom i posljednjem temelju, uporištu i cilju stvarnosti, nego se upušta u nju i predaje joj se. Tako doduše ne spoznaje prije, ali ni samo tek poslije, nego dok to čini zna da čini ono pravo, štoviše zapravo ono ”najrazumnije”. Jer što se unaprijed ne može dokazati, to vjernik doznaje u provedbi, u činu samoga priznavajućeg spoznavanja.

Naime, stvarnost se može manifestirati u svojoj pravoj dubini, njezin nam se prvi temelj, najdublje uporište, krajnji cilj, njezin iskon, otvaraju čim se mi sami otvorimo drugima. Uza svu upitnost doživljavamo radikalnu razboritost vlastita razuma.

Ja sam racionalist i moje načelno povjerenje u razum ne može biti iracionalno. Ono je racionalno utemeljeno. Prva i posljednja stvarnost, Bog, pojavljuje se upravo kao jamac racionalnosti ljudskog ratia!

Kod vjere u Boga nije posrijedi nekakva vanjska racionalnost koja bi mogla pribaviti nekakvu osiguranu sigurnost. Postojanje Boga ne dokazuje se ili pokazuje najprije razumom, da bi se zatim u njega vjerovalo. Nego tu je riječ o unutarnjoj racionalnosti, gdje praksom odvažna povjerenja u Božju stvarnost, čovjek uza sve napade dvojbe doživljava razumnost svoga povjerenja.

Ta je razumnost utemeljena u krajnjoj identičnosti, smislenosti i vrijednosti stvarnosti.

Moji prijatelji su moja stvarnost.

No gdje je Bog kada se strašno pati, kada nam prijatelji ginu i zašto to Bog dopušta?!!

O ovom pitanju su napisane cijele biblioteke i mislim da bi se bilo potrebno vratiti na temu. Hoću!

Danas odgovaram na pitanje o smislu patnje o kojem sam slutio da moji prijatelji Sirijci cijelo vrijeme razmišljaju i o tome je li Bog neki mazohist koji se igra s nama, ali odgovaram protupitanjem: Što mislite, zašto je Isus na križu zavapio Bogu Ocu u strahu i u agoniji, sugerirajući da ga je ostavio samog?!

Živimo u svijetu nasilja i nepravdi. Mislim da bi bilo nedolično odgovornost za ljudske pogreške i zločine prenositi na Boga koji nas je učinio slobodnima. Jer kada bi se on upleo kod svakog našeg čina, pa čak i kada bi svojom rukom zaustavio bombaša samoubojicu ili egzekutora u Auschwitzu, ili onoga koji navodi rakete na ukrajinske gradove onda bi Karl Marx imao razloga optuživati religiju zbog ”otuđenja”, jer bismo bili nesposobni ne samo činiti zlo, nego i svojom vlastitom inicijativom činiti dobro. Prestali bismo biti osobe.

Inače, manija da se život uredi tako da nikad nemamo izbora svojstvena je diktaturama. Ipak, sve ovo što sam ovdje naveo ne znači da ne mislim da nemamo pravo vitlati šakom prema nebu, koji je za mnoge oko nas (mislim na mnoge moje prijatelje agnostike i ateiste) prazan jer Boga, kažu, nema.

Ja samo uživam milost kojom mi je darovana vjera da Boga ipak ima. Ali nisam siguran da ne bih došao u iskušenje da proklinjem i da negiram Boga da sam kao dijete završio u nacističkom ili ustaškom konc logoru ili da mi je sva obitelj u njima skončala ili da su mi bombe poravnale cijelu obitelj i kuću u Alepu odnosno Mariupolju.

Kako godine prolaze, a gazim šezdesetu, sve više i sve češće zaključujem da se od mene traži neka vrsta stručnosti u tomu da uspijem nekomu biti blizak, neposredan i human. Ostalo mi je relativno.

Neću si dopustiti da moje teološko promišljanje ostane blokirano ili zarobljeno u prošlosti i ne želim da se ulovim kako se ćutim da mi nedostaje aktualnost ili kako nisam spreman ponuditi teološki odgovor na pitanja i probleme s kojima se suočavamo u sekulariziranom i pluralnom svijetu.

S nadbiskupom riječkim Matom Uzinićem ponavljam da bi ”teologija (ili religiološka publicistika) trebala ponuditi odgovor na poslanje Crkve u svijetu u kojemu sve manje građana dijeli vjerski vrijednosni sustav, a i veliki broj onih koji misle da to čine, to zapravo ne čine”.

Ako nisam u stanju govoriti i pisati tako da Boga neću odvojiti od konkretnih životnih problema i izazova bolje je da šutim.

Ovi tekstovi u kojima se bavim političkom i inom teologijom, makar su objavljeni u formi kolumne ili osvrta imaju za cilj da uvijek u konkretnom odnosu prema ljudskome budem na ”ti”.

I sto posto sam siguran da svatko tko ovo čita može nešto konkretno za drugoga napraviti: možete podržati ovaj portal, ili se možete javiti Isusovačkoj službi za izbjeglice, ili Caritasu, ili bilo komu za kojeg znate da sada brine o izbjeglicama.

Ako to ne činite, na pitanje koje vam Papa postavlja moći ćete ovako odgovoriti: Škrta sam osoba, egoist sam, ne mislim na druge u potrebi niti na one koji rade i javno djeluju za druge.

Izbjegnimo ovakvu mogućnost. Zagrlimo izbjeglice.

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo.

Možete li mi u tomu pomoći? Želite li?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora