Mit o Josipu Joviću. Istina o prvom palom policajcu

Ovo je činjenica: akcija na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine bila je odgovor hrvatske policije na zauzimanje Nacionalnog parka Plitvice i blokiranje državne ceste D1, koja je spajala sjever i jug zemlje. Njome su policijske snage – jedine koje je tada Hrvatska imala – pokazale odlučnost u zaštiti stanovništva i obrani domovine.

Ovo je manipulacija: ”Nikada se nije utvrdilo tko je zločinac koji je ubio Josipa Jovića”, članak Marine Borovac objavljen na portalu Večernjeg lista u petak 31. ožujka 2023.

Ovo je neistina: ”Mitraljesko gnijezdo koje je martićevcima štitilo odstupnicu bilo je pokraj pošte. Iz njega je neprijatelj zapucao prema Joviću pogodivši ga dok je padao na zemlju…”, premda je istina iduća rečenica iz teksta o akciji Plitvice koje isto potpisuje Marina Borovac: ”Uza sav trud saniteta i doktora Josipa Husara mladi je policajac preminuo prije dolaska u bolnicu”.

A ovo je povod za moju kolumnu: ministar policije Davor Božinović u članku objavljenom u Večernjem listu u povodu 32. godišnjice akcije na Plitvicama između ostalog piše da nas ”Vrijeme koje nezaustavljivo protječe dodatno obvezuje na ponavljanje istine, na prenošenje istine novim generacijama, a kako se nikad ne bi umanjila i kako se nikad ne bi iskrivila istina o nemjerljivom doprinosu hrvatske policije u Domovinskom ratu”. Dakle, javljam se jer treba utvrđivati i ponavljati istinu.

Bez obzira na to koliko se ponavljala neistinita verzija pogibije policajca Josipa Jovića, čiju žrtvu ne želim niti smijem obezvrijediti, ja sam se zarekao da ću dok se istina ne prihvati na razini hrvatske policije i hrvatskih medija, Crkve i drugih državnih institucija nastaviti pojašnjavati što se zaista dogodilo s Jovićem na Plitvicama i tko je prvi pali policajac (Socijalističke Republike Hrvatske u Domovinskom ratu, što je Josip Jović također nedvojbeno bio).

Kažimo najprije da je na Plitvicama u petak 31. ožujka svečano obilježena 32. obljetnica akcije ”Plitvice” i pogibije hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, ”prve žrtve Domovinskog rata” (navodnici su moji, jer osporavam ovu tvrdnju).

Komemoraciju na mjestu pogibije kod spomenika Josipu Joviću i molitvu za njega i sve hrvatske branitelje predvodio je vojni biskup u RH mons. Jure Bogdan uz biskupskog vikara za pastoral MUP-a i Redarstvenih službi fra Franu Musića te vojnog kapelana iz Karlovca Ivana Blaževca, policijskog kapelana iz Sisačko-moslavačke županije don Ivu Borića i Dubrovačko-neretvanske županije fra Ivicu Pavlovića.

Komemoraciji su nazočili predstavnici brojnih braniteljskih udruga, roditelji i rodbina poginulih te najviši predstavnici državnih vlasti, predsjednik RH Zoran Milanović te potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Komemoracija je počela polaganjem vijenaca, a prigodnu riječ i molitvu uputio je biskup Bogdan.

***

Zapucalo se, Josip se bacio u snijeg. Iako je imao pancirku, pogođen je u nezaštićen dio tijela. Uza sav trud saniteta i doktora Josipa Husara, mladi je policajac preminuo prije dolaska u bolnicu…

Zapucalo se, točno je, ali Josip Jović, rođen u Aržanu kod Imotskog, u siromašnoj obitelji u kojoj su otac Filip i majka Marija skrbili i o sinu Tomislavu te kćerima Franki, Mirni i Aniti je pogođen s leđa od tzv. prijateljske vatre. Od kolege hrvatskog policajca.

Zastupam stav kao i pokojni bivši ministar policije Josip Boljkovac da je Domovinskomu ratu prethodila pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. godine, tzv. Balvan revolucija.

Naravno da me zanima policajac Josip Jović. Ali se ovdje bavim mitom o Josipu Joviću.

Josip Jović poginuo je 31. ožujka 1991. tijekom akcije ”Plitvice” kada su pripadnici za posebne namjene hrvatskog MUP-a ponovo uspostavili policijsku postaju na Plitvičkim jezerima, koju su nekoliko dana ranije zauzeli pripadnici pobunjeničkih snaga. U sukobu s paravojnim srpskim snagama još devet pripadnika Specijalne policije bilo je ranjeno.

Zašto Hrvati smatraju nečasnim ili neprimjerenim da prvi pali hrvatski redarstvenik bude pripadnik MUP-a SRH Goran Alavanja?

Zašto se i ove godine šire netočnosti o Domovinskome ratu kada znamo da Josip Jović nije prvi hrvatski policajac koji je poginuo u ratu u Hrvatskoj?

Ili ovako: može li Srbin biti hrvatski mučenik?

Nipošto ne želeći umanjiti žrtvu redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama u tzv. akciji ”Krvavi Uskrs” 1991., upućujem vas na svjedočanstvo prvog ministra unutarnjih poslova neovisne Hrvatske Josipa Boljkovca u knjizi ”Istina mora izaći van…” (Golden marketing, Zagreb, 2009., str. 233), koji tvrdi da je prvi ubijeni hrvatski redarstvenik, još u jesen 1990., bio policajac Goran Alavanja (iz Karina), Srbin kojega su iz zasjede ubili njegovi pobunjeni sunarodnjaci (inače, tzv. martićevci) kod Obrovca.

O tome postoje živi svjedoci iz patrole na koju je zapucano i u kojoj je preminuo policajac Alavanja. O tomu sam pisao u nekoliko navrata, baš kao što danas pišem u okviru kolumne ”Democroacia”. I tako će biti sve dok postoji ovaj portal ili sve dok ne bude priznat Goran Alavanja!

Znam da je vama stalo od istine, pa vas molim da ju poštujete te da, shodno tome, budete ponosni na policajca Alavanju, baš kao što častimo spomen na policajca Jovića, i da ga nikako ne nastavljate zanemarivati jer, eto, nekima bolje odgovara da prva žrtva MUP-a SRH bude hrvatske, a ne srpske nacionalnosti.

Meni će se možda na ovo replicirati da se u jesen 1990., kada je ubijen policajac Alavanja, još nismo nalazili u Domovinskom ratu. Ako slučajno tako mislite, odgovaram: to je netočno!

Domovinski rat je rezultat jedne puzajuće agresije koja se počela odmotavati i realizirati još od famoznog govora Slobodana Miloševića na Kosovu 1989.

Za nas u Hrvatskoj i za kompetentne povjesničare kao što je prof. dr. Ivo Goldstein, čije riječi ovdje prenosim, Domovinski rat ”počinje s tzv. Balvan revolucijom u kolovozu 1990.”.

Prvi oružani napad je registriran u listopadu 1990. blizu Obrovca, kada su martićevci otvorili vatru na kamion splitskih registracija. Nije bilo žrtava. Od tada se postavljaju noćne patrole pod ingerencijom ministra Boljkovca. Martićevci su tražili ubojstvo Srbina, po mogućnosti pripadnika MUP-a, da forsiraju izlazak Srba iz redova MUP-a kako bi se ojačala pobuna.

Ponavljam: svaka čast poginulom Josipu Joviću. Ali taj čovjek, osim što je, tvrdi tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac (Feral tribune, 26. srpnja 2007.), dobio metak u leđa iz hrvatske puške, nije, kako se uporno tvrdi, prva žrtva Domovinskog rata na hrvatskoj strani.

Moramo biti precizni jer je to osjetljivo pitanje. Josip Jović je poginuo od singapurskog metka iz američke pumparice, dakle, iz puške kakvu su imali hrvatski policajci. Tako je pokazala obdukcija.

Boljkovac kaže: ”Kad sam to rekao, protiv mene je pokrenuta hajka u Hrvatskoj. Jović je pogođen u magli i na mojemu stolu bio je izvještaj u kojemu je stajalo da je analizom utvrđeno da je pogođen našim metkom. Plan je bio provesti akciju kojom bismo spriječili da nas pobunjenici presijeku popola. Nažalost, autobus u kojemu je bio Ljubo Ćesić Rojs se pokvario.”

Rojs je kasnije, iako je mimo zapovijedi ušao u opasnu zonu riskirajući život policajaca zbog čega ga je Boljkovac želio kazniti, promoviran preko noći u čin generala.

No nastavlja Boljkovac, ”dio snaga stigao je prekasno i u magli su se jednostavno pomiješali s pobunjenicima, nije se vidjelo tko na koga puca”.

Tog ”Krvavog Uskrsa” 1991. je na Plitvicama zaista bila jako gusta magla.

Dakle, kako svjedoči bivši ministar, prvi čovjek u odori policajca Socijalističke RH kojega su ubili pobunjeni Srbi bio je Goran Alavanja, Srbin, profesionalni policajac iz benkovačke stanice. Ubijen je 17. listopada 1990. godine kod Obrovca. Ali se sustavno ignorira jer nije bio Hrvat.

Šokantne su, dakle, činjenice o Domovinskome ratu. Taj rat valja osloboditi od onih koji ga iskrivljavaju. Bilo bi važno, barem za početak, kazati kada je počeo Domovinski rat i u kojim okolnostima, jer nije točno da je započeo tzv. ”Krvavim Uskrsom”, 31. ožujka 1991., u Nacionalnom parku Plitvička jezera (što ćemo pak i sa samim Hrvatima, HDZ-ovcima i drugima, koji se ne mogu dogovoriti jer jedni tvrde da je rat počeo na Plitvicama 31. ožujka, a drugi napadom na policijsku postaju u Pakracu 1. ožujka 1991., kada ni jedno ni drugo nije točno).

Dakle, nije točno da je policajac Josip Jović, kako ponavljaju svi, prva žrtva Domovinskoga rata. Pogotovo nisu u pravu oni koji falsificiraju ulogu Franje Tuđmana u tome ratu.

Akciju, treba to znati, naredio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Boljkovac je po svojoj odlučnosti od početka tzv. Balvan revolucije, zajedno s pokojnim ministrom i generalom Martinom Špegeljom, prvi veliki strateg Domovinskoga rata.

Josip Boljkovac i tadašnji zapovjednik Pete vojne oblasti JNA slovenski general pukovnik Konrad Kolšek (vidjeti Kolšekov intervju u Globusu od 3. svibnja 2002.), najzaslužniji su da martićevci nisu presjekli Hrvatsku, što je spriječeno upravo akcijom kod Plitvičkih jezera (ne zaboravimo da je upravo oslobođeni Vojislav Šešelj tada već bio u Korenici). Zaslužni su, dakako, i drugi generali JNA, od zapovjednika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA generala pukovnika Antuna Tusa, na dalje. O tome se može više pročitati u Boljkovčevim memoarima.

Ako je rat počeo napadom srpskih terorista na hrvatsku policiju, onda je Domovinski rat počeo u dva sata iza ponoći, 17. listopada 1990., kada su martićevci zapucali na policijsku patrolu benkovačke policije kod Obrovca. Točno su znali da su policajci u parkiranom patrolnom vozilu – Srbi. I zato je taj napad višestruko značajan.

Poginuo je, ponovimo još jednom, hrvatski policajac Goran Alavanja, 22-godišnji mladić iz mjesta Donji Karin, koji je dobio šest metaka u prsa (bio je za volanom patrolnog auta). Teško je ranjen policajac Stevan Bukarica iz mjesta Ceranje. Neozlijeđen je prošao policajac Jovo Graovac iz Brguda.

Policajac Josip Jović, nažalost, poginuo je nakon teškog ranjavanja kod Plitvica, u magli i u metežu, od zalutalog metka. Ponovimo: obdukcija je pokazala da se radilo o metku tzv. pumparice, jurišne američke automatske puške uvezene iz Singapura, kakve je imala hrvatska policija.

Nacionalna pripadnost prvog palog redarstvenika trebala bi biti nebitna, iako to nije nevažno za povjesničare, jer je on bio pripadnik MUP-a SRH i kao takav pao za slobodu Hrvatske.

Zašto ovo pišem?

Mene ne zanimaju mitomani. To je poznata stvar. Neka nastave svoje male šovinističke projekte.

Jesam li šokantan?

Ne, šokantne su činjenice kojima hrvatska politika neće pogledati u oči. Ja se, da završim, ponosim svakim Srbinom koji je branio Hrvatsku, a naročito onima koji su pali za našu domovinu.

Policajac Goran Alavanja je bio prvi među njima. I prvi uopće pali policajac u Domovinskome ratu!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora