Vrlo lijepa etida o rađanju i umiranju čovjeka

(Opaska uredništva: Norveški je pisac Jon Fosse dobitnik ovogodišnjeg Nobela za književnost. Tim povodom ponavljamo osvrt naše kolumnistice Tatjane Gromače o njegovoj knjizi “Jutro i večer”, objavljen 26. kolovoza ove godine).

 

Jon Fosse, ”Jutro i večer”, Ljevak, Zagreb, 2023

Dirljiva je knjiga, kratak roman norveškog pisca, pjesnika, dramatičara, esejista, pisca knjiga za djecu Jona Fossea, ”Jutro i večer” (Naklada Ljevak, 2023., s norveškog prevela Vesna Salomonsen).

Ta mala knjiga prostodušnog naslova, na veoma lijep, istančan način, specifičnim umjetnikovim jezikom i stilom, koji gaji jednu poveznicu s njegovim dramskim tekstovima, govori, opisuje dva temeljna momenta u čovjekovu bivanju – njegovo rađanje, dolazak na svijet (Johannes, junak ovog Fosseovog romana ljudski svijet vidi kao loše, ponajviše zlo mjesto) i njegovo umiranje, trenutke prelaska i ulaska na drugi svijet – odlaska ondje gdje nikoga više nema u njegovu starom ”ja” obliku, gdje se duše pretapaju jedna s drugom i u posvemašnjem miru, tek u blagom treperenju, borave u svjetlosti (ondje nema ničeg lošeg, niti strahotnog).

To je jedna topla i prisna, istovremeno trpka pripovijest, tijekom koje čitatelj isprva svjedoči događanju rađanja djeteta Johannesa, proživljenom umom i emocijama, osjetilima i percepcijom, doživljajnosti njegova oca, koji je svjedok dječakova rođenja, da bi potom, tijekom drugog, većeg dijela knjige, već stigao među trenutke Johannesove smrti, odlaska, ulaska, prelaska na drugi svijet, doživljene kroz osjetilnost, percepciju samoga, sada već (odmah, dosta brzo) starca Johannesa, potom kratko i kroz um i emocije njegove kćeri, koja toga dana kada joj je otac preminuo odlazi u njegovu kuću i pronalazi ga mrtvog.

Fosseov jezik u svojoj, kao malo zamuckujućoj sugestivnosti, jako dobro simulira živu protočnost stvarnosti proživljavane ljudskom unutrašnjosti. On je koncentriran na detalje i goloću, surovost, (ali ne i sirovost) života kao takvoga, u pristupu koji nije sklon samo – obmanama ili samozavaravanjima, zbog čega očarava i pogađa mnoge istine – one o kojima je živo ljudsko biće sposobno svjedočiti svojim, svakako i metafizičkim ili mističkim ili religijskim iskustvom.

Fosse je u svojoj nordijskoj goloći, u kojoj se oslikavaju grubosti i ljepote, osamljenosti i škrtosti, jednostavnosti sjevernjačkog pejzaža i čovjeka, istovremeno veoma zaigrano i lucidno slobodan u svojoj upućenosti na ono nepoznato – ono odakle čovjek dolazi i kamo se otiskuje.

Tu su na djelu određene, u književnom pogledu jedinstvene i novatorske sposobnosti ovoga autora, kojima se ne može ući u trag – u smislu razumijevanja njihove logike, striktnih zakona prema kojima se one razvijaju i postoje.

Tek s vremenom, čitajući, shvaćamo o čemu se zapravo radi, a dotle (no i nakon toga zapravo) plutamo u jednom među svijetu, za kojega ne možemo točno kazati što je, je li to san, priviđenje, halucinacija, jesu li oni koji se pojavljuju u tom među svijetu, poput Johannesova nekadašnjeg susjeda Petera, utvare ili stvarne pojave, mrtvaci ili duhovi mrtvaca – to je nešto o čemu Fosse piše s veoma puno neobičnog dara, kao što je, primjerice, također nordijski režiser Bergman bio darovit da se bavi unutar filmskog medija ovakvim ili sličnim temama…

Upravo taj prostor ”plutanja u nepoznatome” – a on zaprima gotovo pa cijelu površinu romana – jest ono vrhunsko što nam pisac ovim djelom uspijeva priuštiti – da se oslobodimo lanaca logike, vezanosti uma, naučenih i izvježbanih očekivanosti, uzetosti i datosti, i prepustimo ”onome višem”, što je sačinjeno od nepoznatosti i neizrecivosti, od samoga prepuštanja bivanju – ili nebivanju kao takvome. Takvo što, uostalom, od nas potražuje i život sam, a također, svakako, i umjetnost, susret, dodir s djelima umjetničke kakvoće…

Stvarnost koju Fosse ovim romanom opisuje svakako nije laka stvarnost, nije niti naročito svijetla, ali je barem topla, na jedan način prijatna i prianjajuća, čak i u neprijatnim okolnostima (to je stvarnost ljudskog srca, koje gaji vjeru, povjerenje u nešto više, nešto mudrije, ljepše, snažnije, drevnije, što supostoji skriveno iza ovog nesavršenog, katkada mučnog ili zlog svijeta, katkada samo trivijalnog, čangrizavog, svadljivog, ili naprosto običnog, naposljetku tek veoma jednostavnog).

On se ovdje na veoma lijep, umjetnički jedinstven, svakako uspio način bavi čovjekovom povezanosti s tajnim silama svijeta, cjelokupnom uvjetovanosti ljudskoga bivanja tajnim silama (Bogom? ili nečim zlim, što Fosse također ne oklijeva imenovati), a te sile Fosseovo pisanje oživljava kao prisutne u prirodi, u hrani, u ribarskoj mreži, barci, udici, mrtvome prijatelju, živoj djeci, u umrloj supruzi k čijoj duši – već sjedinjenoj s drugim dušama, junak ove pripovijesti hita, zahvaljujući starome prijatelju i nekadašnjem susjedu Peteru, koji je došao da ga povede i provede do ondje kamo je naposljetku imao stići.

Dirljiv, liričan, zapravo sretan kraj, opisuje lijepu smrt starog (njegova kći smatra osebujnog i tvrdoglavog) Johannesa, koji umire tijekom sna, u poodmakloj životnoj dobi, i koji s ljubavlju promatra ukop svoga tijela i djecu i unučad okupljenu na pogrebu (ali za svijet tamo dolje i nadalje drži da je ”ondje sve loše”).

Čitajući ovaj roman o rođenju malog, i o smrti starog Johannesa, pomislila sam na nedavnu smrt velikog bosansko-hercegovačkog pjesnika Marka Vešovića, na to kako je i on govorio da se raduje trenutku kada će otputovati k svojoj preminuloj supruzi…

Čitam pjesme ovog velebnog pjesnika, cikluse ”Snoviđenja i priviđenja” i ”Jamačna je samo jama”, koje sam pronašla na stranicama P.E.N. centra BiH, žaleći zbog toga jer svijet još ne zna za ovu poeziju.

Njeni bi prijevodi na mnogobrojne svjetske jezike predstavljali nešto ozbiljniji posao za prevoditelje, ali tek bi u jezicima svijeta i u svjetskoj književnosti ta poezija sjela na svoje mjesto, koje joj prirodno pripada – mjesto na kojemu ova upravo pročitana proza Jona Fossea već ima privilegiju sjediti, svakako i uz podršku ovog hrvatskog prijevoda i lijepog izdanja (dizajn odlične naslovnice potpisuje Petra Brnardić).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora