Ti ćeš, Drago, bojim se, na kraju postati pravoslavac

U šali mi prijatelj, pravoslavac, nakon prošlotjedne kolumne posvećene sv. Vasiliju Ostroškom i posjetu gornjem manastiru Ostroškom u Crnoj Gori, gdje leži neraspadnuto tijelo sveca pred kojim sam se poklonio i molio, reče da se boji da ću na kraju postati pravoslavac. Ovo što je on rekao u šali, primam ozbiljno, kao poziv i kao poslanje.

Poanta mojeg pisanja, pa i u ovoj kolumni, je da, pogotovo ovo želim naglasiti jer se nalazimo u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, ja iako kršten u Katoličkoj Crkvi postanem pravoslavac, a moj drug pravoslavac, grljenjem, upoznavanjem i prihvaćanjem, što je srž ekumenskog pokreta, na neki način uđe u moje cipele, premda nošene i prljave, te postane katolikom. Volio bih da s Tinom Ujevićem jednom mogu reći da sam Srbin jer sam Hrvat.

Požeški biskup i predsjednik Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam Antun Škvorčević predvodio je središnje molitveno slavlje u okviru rečene Osmine u nedjelju 21. siječnja 2024. u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu i kaže upravo to, o jedinstvu, ali drugim riječima: ”Svi oni koji pripadaju različitim konfesionalnim zajednicama naši su najbliži, jer su po svetom krštenju postali jedno u Isusu Kristu snagom njegova Duha, te nema veće međuljudske blizine negoli je krsna”.

U slavlju su sudjelovali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, episkop buenosaireski, te južno i srednjoamerički i administrator Zagrebačko-ljubljanske mitropolije Srpske Pravoslavne Crkve Kirilo Bojović, biskup Evangeličke (luteranske) Crkve Branko Berić, biskup Reformirane kršćanske kalvinske Crkve Peter Szenn, protojerej stavrofor Makedonske Pravoslavne Crkve – Ohridske arhiepiskopije otac Kirko Velinski, starješina Baptističke Crkve Momir Blažek te kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Zlatko Koren i mons. Zvonimir Sekelj. Prisustvovali su i generalni tajnik HBK dr. Krunoslav Novak, povjerenstvo Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog predvođeno Marijanom Franjčićem te službenici navedenih crkava.

Na početku slavlja biskup Škvorčević pozdravio je sve okupljene uime HBK na čelu s njenim predsjednikom zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom te u svoje osobno ime. Istaknuo je kako se i ove godine Molitvena osmina za jedinstvo kršćana u Zagrebu organizira na postajni način kako smo započeli prije četrdeset godina, pohađajući jedni druge, i prepoznajući se kao Božji sinovi i kćeri, a Isusova braća i sestre.

Misao vodilja ovogodišnje Molitvene osmine ”Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga” (Lk 10, 25-37) podsjeća na najveći izazov koji je Bog ostvario kad je dao utjelovljenog Sina svoga za nas na križu i svojom moćnom ljubavlju pobijedio zlo i smrt. ”Njoj želimo povjeriti svoja nastojanja oko promicanja jedinstva kršćana”, kazao je domaćin.

U propovijedi je biskup Škvorčević rekao kako je na početku 1980-ih u Hrvatskoj i u Zagrebu uglavnom ”vladalo svojevrsno hladno raspoloženje jednih prema drugima, nisu se susretali nego zaobilazili. To stanje pokatkad se očitovalo i kao međusobno suprotstavljanje, uvjetovano djelomice i određenim povijesno-nacionalnim zbivanjima. Završetak devetogodišnje proslave 13. stoljeća ‘kršćanstva u Hrvata’ Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. bila je prilika da u pogledu međukršćanskih odnosa u Hrvatskoj učinimo određene pomake u duhu Drugog vatikanskog sabora. Naime, polazeći od toga da je euharistija communio – zajedništvo, i da Nacionalni euharistijski kongres treba biti svjedočanstvo – ne samo katoličkog zajedništva – nego i sa svima onima koji su krštenjem ucijepljeni u Krista i postali dionici njegova Tijela, Crkve u svoj širini kojom je on sebe dao na križu za svakoga od nas, uspostavio ljubav kao mjeru Božjeg odnosa prema čovjeku, tražeći od svojih učenika da i oni tako postupaju”.

Biskup je dodao kako je ”Tajništvo Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa zamolilo voditelje pojedinih kršćanskih zajednica u Zagrebu da tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1984. katolički vjernici mogu pojedinog dana biti prisutni na njihovu redovitom bogoštovnom činu, upoznati se s njihovom duhovnošću i iskazati im kršćansko poštovanje i blizinu. Zamišljeno je to kao prvi korak neposredne priprave za Nacionalni euharistijski kongres, ali tako da ne povrijedimo one koji su smatrali kako zbog svojih razloga ne mogu s katolicima zajedno moliti”.

Završno slavlje predvodio je kardinal Franjo Kuharić zajedno s nekoliko hrvatskih biskupa u franjevačkoj crkvi na Kaptolu. Radilo se o prvom iskustvu ”međusobnog molitvenog pristupa kršćanske braće i sestara u Zagrebu, popraćeno određenim nedoumicama i nesigurnostima. One su sljedećih godina prevladane te su pohodi vjernika različitih kršćanskih zajednica jednih drugima na postajni način tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana postali u Zagrebu, a potom i drugdje u Hrvatskoj, sastavni dio kršćanske kulture susreta i dijaloga, pridonijevši smanjenju međusobnih predrasuda, izbjegavanju negativnog pristupa prema drugima, promicanju onoga što im je zajedničko, te rastu međusobnog povjerenja”.

Biskup Škvorčević naglasio je kako je ”ozračje stvoreno spomenutim putem imalo nemalo značenje i u vrijeme Domovinskog rata kada molitveni ekumenski hod u Zagrebu nije prestao, i bio svojevrsna potpora susretima na najvišoj razini između delegacije Katoličke Crkve u Hrvatskoj na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem i delegacije Srpske Pravoslavne Crkve, predvođene patrijarhom Pavlom, gdje se u otvorenosti razgovaralo o teškim ratnim zbivanjima, zauzimalo za mir i svjedočilo da dvije crkve nisu u sukobu”.

Zatim je biskup kazao ono što je izravni povod ovoj kolumni i refleksiji: ”Nismo se danas okupili ovdje da bismo nešto odglumili, ljeporječivo jedni drugima ispripovjedili, nego da sa svom vjerničkom iskrenošću iznesemo pred Boga rane u našim međusobnim odnosima, otvorene u prošlosti, a nerijetko potvrđivane i u sadašnjosti. Uvjerava nas Isus u evanđelju da je bližnji onome koji je upao među razbojnike postao ‘onaj koji mu iskaza milosrđe’ (Lk 10,37).

Želimo se stoga i danas na ovom slavlju duhovno približiti jedni drugima u svijesti krsnog dostojanstva Božjih sinova i kćeri, Isusove braće i sestara, iskazati poštovanje i povjeriti Bogu svoje nemoći, udaljenosti, prezire i nerazumijevanja, sve ono čime smo jedni druge možda i nesvjesno povrijedili.

Želimo zajedničkom molitvom kao ljekovitim uljem zaliti sve rane koje još nisu zacijelile, zatražiti Gospodina da nas izliječi snagom svoje ljubavi i učini duhovno moćnima kako bismo i mi ljubili, praštali, svjedočili milosrđe, širili povjerenje, uspostavljali odnose koji nas potvrđuju u identitetu Isusovih učenika”.

Prigodne riječi uputili su i predstavnici drugih kršćanskih crkava, ali one bi me, iako su značajne, odvele dalje od onoga što želim poručiti.

Doduše, vladika Kirilo je kazao kako ”iskušenja nisu poželjna. Mi se molimo Bogu Ocu da nas zaštiti od iskušenja, ali ona nekada rađaju najčistiji i najdublji vapaj Bogu, i s osjećajem prema svom bližnjem”. I ovo mi je povod za kolumnu, ta iskušenja koja nas razdvajaju.

Najprije o rečenoj Molitvenoj osmini i o ekumenizmu, općenito. Riječ ”ekumenizam” dolazi iz grčkog participa glagola oikéô (stanujem), tj. oikouménê, što znači: ”nastanjena (zemlja)”. Kršćani prvih stoljeća pridjev ”ekumenski” primjenjivali su na prve koncile, pripisujući im univerzalni karakter. U 19. stoljeću pridjev se počeo koristiti unutar sintagme ”ekumenski pokret” i najvjerojatnije se prvi put javlja za susreta Evangeličkog saveza održanog 1846. u Londonu.

Ali, odmah i ograda, vrlo važna: riječ ”ekumenizam” ne doživljavaju, koriste ili čuju svi kršćani na isti način. Srpska Pravoslavna Crkva, recimo to jer je važno, tu riječ često percipira negativno, i to treba znati razumjeti. Ima ova Crkva loše iskustvo, pogotovo je loše iskustvo oduzimanje vjernika, na nasilan način, od strane političkih ali i katoličkih institucija, a što se događalo za vladavine ustaša i ranije u povijesti takozvanim ”unijaćenjem”.

Zbog lošeg iskustva ga pravoslavni ”čuju” i kao pretenziju katolika nad pravoslavnima, kao ”unijaćenje” (pa manje-više Katolička Crkva u Hrvatskoj na ovakve skupove ne poziva predstavnike Grkokatoličke Crkve i to traži drugačiju praksu i ljekoviti pastoral!), a pogotovo je problem što se vrlo rijetko u okviru ekumenskih susreta, dakle vrlo rijetko i to naglašavam, govori pokajnički u smislu priznavanja strahota koji su u Drugom svjetskom ratu ustaše i katolici počinili prema Srbima pravoslavnima i drugima. Jedan će pravoslavni episkop meni neformalno, s toga, kazati da je suspenzijom kanonizacije Alojzija Stepinca, ali i skidanje s dnevnog reda i kauzu pape Pija XII. za ekumenizam i dobre odnose učinjeno ”daleko više nego svi ekumenski susreti do sada”.

Govoriti o ekumenizmu kod nas znači dakako i govoriti o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja je u tijeku povijesti igrala i danas igra važnu ulogu u svjetskom ekumenskom pokretu. Pravoslavlju se općenito mora odati priznanje da je svojim stalnim sudjelovanjem na ekumenskim sastancima postiglo da ekumenski pokret preraste iz protestantske kompetencije u svekršćanski pokret za jedinstvo crkava. Na primjer, tumačio je naš profesor crkvene povijesti Juraj Kolarić, pod utjecajem pravoslavlja bila je proširena tzv. ”ekumenska baza” na vjeru u Presveto Trojstvo, a ekleziologija i sakramentologija približila se učenju Katoličke Crkve.

Elem, iako je i međureligijski dijalog zapravo ekumenske naravi, ipak je pojam ”ekumenizam” u 20. stoljeću postao terminus technicus za koncept i načelo po kojem kršćani koji pripadaju različitim kršćanskim denominacijama rade zajedno kako bi razvili bliže odnose među svojim crkvama i promicali jedinstvo kršćana.

Predsjednik Vijeća za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, pak, u poruci pred početak Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2024. godine, koja se svake godine obilježava od 18. do 25. siječnja, ističe da, ako se analizira stanje današnjeg ekumenizma, onda se mora priznati da je i sam institucionalizirani ekumenizam danas u krizi u usporedbi s prijašnjim vremenima. ”Nakon pola stoljeća kršćanske suradnje i potrage za kršćanskim jedinstvom, u svim se crkvama susreću trendovi koji upućuju na jačanje konfesionalnih identiteta, dogmatskog integralizma i zatvorenog tradicionalizma”, piše biskup Palić.

U Katoličkoj i Pravoslavnim Crkvama i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko te pojedine reforme smatraju ”protestantizacijom”. Ne možemo zanemariti teološku, političku i institucionalnu kritiku ekumenskog pokreta, koja dolazi ne samo od takozvanih fundamentalističkih skupina nego i od nekih starih crkava i ozbiljnih teologa. Za neke od njih ekumenizam je postao negativan pojam, ekvivalentan sinkretizmu i doktrinarnom relativizmu, podsjećala je naša kolegica na portalu Ekumena, dr. Jadranka Brnčić.

Napisala je i da je ekumenskom pokretu u 21. stoljeću očito potrebna nova jasnoća o vlastitim teološkim temeljima. Bez produbljivanja ovog projekta ekumenizam će postati nejasan i dvosmislen te može biti ideološki izmanipuliran u druge svrhe. Ali je važna i iskrena introspekcija, dodajem!

Ja bih u vezi riječi biskupa Škvorčevića kazao i ovo: iznova valja postavljati temeljno pitanje: imaju li partneri u ekumenskom pokretu zajedničko razumijevanje ekumenizma i važnosti dijaloga na putu prema jedinstvu? Ako nemaju, treba raditi na raščlanjivanju nesporazuma. A katolici bi trebali tijekom Osmine moći kazati mea culpa zbog grijeha prema pravoslavnima, ne samo u doba ustaša i Stepinca. Svatko, naime, treba pomesti ispred vlastitoga praga, učio je Isus.

Moja poruka i želja: katolici i pravoslavni moraju pronaći svoj metaxu prostor (odnosi se na stalno mjesto gdje se čovjek nalazi između dvaju polova postojanja) ako žele biti i značiti. Balkan ima posebnu ulogu po tom pitanju jer je geopolitički međuprostor, i dijalog je ovdje pitanje života ili smrti, kako kaže naš suradnik Aleksandar Miljković u jednom osvrtu.

To je poanta mojeg pisanja: da se upoznamo, prihvatimo i prožmemo. Da, postajem pravoslavac, mene to veseli, širi mi obzorje. Volio bih da pravoslavna braća i sestre koji ovo čitaju učine korak u suprotnome smjeru. Tada ćemo zaista postati i u praksi, a ne samo u dogmi, Tijelo Kristovo.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora