Vječni malograđanin

Kakav je, ustvari bio, taj tipični njemački građanin koji je doveo jednog Hitlera na vlast? Odnosno i, uz njega, kakvi su bili tipični austrijski, i drugi evropski građani, koji su dolazak pošasti crne kuge prošloga vijeka pohrlili pozdraviti na gradskim trgovima oduševljenim kreveljenjem, glumatanjem velike ljubavi i doživotne, pa i preko životne, onostrane odanosti?

Time se, među mnogim svojim suvremenicima, ali i onima koji su stigli kasnije, iznimno uspješno, umjetnički dojmljivo i intrigantno bavio i veliki evropski dramatičar, pripovjedač, romanopisac Ödön von Horváth, u svom prvom, ”poučnom romanu u tri dijela” – kako ga je podnaslovio – ”Vječni malograđanin”, iz 1930. godine (na hrvatski preveo Igor Bošnjak, izdanje Biblioteka Feral Tribune, 1996.).

Njegov junak Kobler gotovo je pa prototip jednog takvog bezveznjaka, koji možda i nije sasvim oduševljen idejom fašizma, ali joj se spremno i bespogovorno priklanja zaradi nekakve male, krajnje nebitne, frivolne i trivijalne osobne koristi, užitka, ali i koristi, mogućnosti životne komocije.

Gospođica, naime, s kojom putuje u vlaku, ne voli Židove, i raduje je da su konačno stupili na vlast oni koji će im već jednom pokazati gdje im je mjesto, a Kobler, premda malo iznenađen, ipak spremno pristaje uz ovo mišljenje, jer gospođica ima lijepe noge, a i kći je nekog industrijalca, zbog čega u njoj prepoznaje određene interese…

Eto, dakle jednog, među mnoštvom drugih jednostavnih motiva, da se postane fašistom. To će možda biti ono o čemu je govorila Hannah Arendt, kada je pisala o ”banalnosti zla”?

A kako je pisac, koji, osim što se prezivao Horváth, i osim što je rođen u Rijeci, odnosno na riječkome Sušaku, baš i nije imao previše puno veze s nama ovdje – no ipak, svako toliko omaknuo mu se kakav spomen Opatije, Zagreba, Beograda – a kako je dakle tom značajnom piscu paneuropskih shvaćanja i doživljaja, sinu Čehinje i Mađara, koji je pisao na njemačkom, polazilo za rukom da svojim književnim djelom oslika i oživi tu banalnost zla, glupost i priprostost ljudske svijesti, koja za sebe drži kako je kulturna, premda doduše o kulturi ne zna ništa, niti za nju gaji interesa – to je opet posebna priča, i za one koji to možda do sada nisu učinili, preporuča se svakako je upoznati.

Uistinu, jako dobro mu je išlo za rukom oslikati jednu takvu, izvana kulturnu i samo tobože naočitu, a iznutra prilično drugačiju svijest, izopačujući – a možda i ne suviše – stvari na način na koji to umjetnost već čini, i čitatelj se tomu mora smijati, jer Ödön von Horváth bio je posebno lucidan, izvanredno duhovit pisac.

No iza te burleske, iza sarkazma i ironije, iza gotovo pa pučki raspojasane posprdnosti, na koncu, kao pred nekim neprobojnim zidom, stoji očaj – očaj zbog sučeljavanja s preplavljenosti gotovo cijelog jednog kontinenta tolikom količinom gluposti, fanatične poslušnosti ideologiji, koja je uistinu, čini se, pokazuje to i Von Horváth, neuništiva kao ”plastična kesa” – kako je nekoć pisao Danilo Kiš.

Kiš je bio dirnut i nadahnut sudbinom i mišljenjem ovoga pisca, koji je jedan period svog kratkog života bio prinuđen živjeti u bijegu pred fašizmom, i to je nadahnuće, i dublje razumijevanje amblemske sudbine Von Horváthove, prenio u svoju, danas slavnu pripovijetku ”Apartrid”.

Taj Von Horváthov dubok doživljaj konačne evropske tmine, u osvit Drugog svjetskog rata, čiji početak on sam nije dočekao, jer je poginuo nesretnim slučajem na jednoj pariškoj ulici 1938. godine, tjeskoban je i mračan, no nipošto preuveličan.

Radi se o momentu kada se zdravo i humano ljudsko rasuđivanje susreće, svjedoči nezaustavljivom širenju zla, izopačenosti, pomračenja ljudskosti, što je sve uzelo toliko maha da je osjećanje usamljenosti, izolacije, ugroze, odnosno pogibelji, koja je neminovna, toliko prisutno da je individui koja ustraje na čistoći pogleda teško opstajati u jednom do te mjere sveprisutnom kontekstu zla (sjetimo se nekih poznatijih slučajeva pisaca, značajnih i uglednih evropskih intelektualaca kao što su bili Ernst Toller, Stefan Zweig, Walter Benjamin ili, posredno, Joseph Roth, koji pritisak razorne prisutnosti zla nisu mogli izdržati, zbog čega su si sami oduzeli život).

O Ödönu von Horváthu razmišljam ovoga puta dodatno i uz pomoć jedne tek otkrivene autorice – austrijske književnice Herthe Pauli (1906. – 1973.), čije sam monografsko literarno djelo ”Pukotina vremena prolazi kroz moje srce”, upravo objavljeno kod zagrebačkog nakladnika Leykam International (knjigu je s njemačkoga preveo Igor Crnković) pročitala.

Ova izvanredno napisana knjiga nanovo oživljenih sjećanja, bečke i evropske književnice, kazališne glumice, publicistkinje i književne urednice, na vrijeme nadiranja fašizma u Beč i u Austriju, a potom i u druge evropske države, donijela mi je, između ostalih, i žive slike ovog austrijsko-njemačkog pisca i dramatičara, koji je bio blizak prijatelj nevjerojatne – odvažne, pune duha i optimistične humanosti, Herthe Pauli.

Ali ne samo zbog toga – sama Hertha Pauli zapravo je jedno veliko književno otkriće – sada i za našu kulturu, i ova knjiga, u kojoj je velikom literarnom darovitošću opisala svoj bijeg, skupa sa skupinom prijatelja, od Hitlerove vlasti u Austriji, potom i u Francuskoj, nevjerojatne događaje i sklopove okolnosti koji će joj pomoći da, uz, za to doba nezamislivo odvažne i pribrane akcije pomoći određenih ljudi, spasi svoj život, takoreći u posljednji čas i emigrira zauvijek, brodom iz francuskog Marseillea preko Atlantika u Ameriku, ostaje dugo u sjećanju. Ali to je sada neka druga priča…

A što se, u međuvremenu, događalo s Horváthovim ”Vječnim malograđaninom”? Nije to, jasno, bio samo Kobler, već jedan niz zanimljivih pojavnosti, zacijelo pomalo i reprezentativnih, u društvenome smislu.

Primjerice, jedan uspješni sportaš, koji je vozio ”rasna športska kola”, kojima je pregazio pješakinju, za čiju smrt niti na sudu nije smatrao da bi trebao iskazati svoje žaljenje… Jer pješakinja se na pješačkom prijelazu našla u trenutku kada je na semaforu zatreperilo crveno svjetlo, pa on nije vidio razloga zbog kojega bi trebao žaliti gubitak tog života, kojega je ipak osobno skrivio suviše brzom vožnjom.

Taj ”tipični” građanin i vrli sportaš u športskim kolima također baš nije volio umjetnost, ali zato je dao sjajno uvezati svoj leksikon, ”jer je to bilo ljepše od tapeta ili oružja na zidu. A i čitao je rado naslove i krupne natpise, ali najradije se zadubljivao u citate na kalendarima”.

Sve u svemu, zanimljiva ličnost, kakvima, čini se, ne oskudijeva ni naša stvarnost. Stvar moguće i jest u onome pojmu ”vječni”, iz naslova djela, koji hoće sugerirati da, ako je nešto vječno, vrijedi zauvijek… Pa, iako je pisac u podnaslov romana stavio kako se radi o poučnoj pripovijesti, opet, teška bismo srca mogli zaključiti kako je netko nešto u međuvremenu uistinu i naučio.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma

> Svi tekstovi ovog autora